Održan susret čitača Zadarske nadbiskupije

Taj formativno – edukativni susret imao je veliki odaziv čitača iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije. Izražavajući radost zbog toga susreta i dolaska tolikog broja vjernika i svećenika, sudionike je na početku pozdravio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nadbiskup je istaknuo da je uloga čitača jako važna i da liturgičari poštuju čitače. „Svaki put kad naviještate Riječ Božju, na kraju kažete ‘Riječ Gospodnja’. Možda premalo mislimo koliko je časna i dostojanstvena služba da se Bog služi vašim jezikom, vašim glasom, da Bog progovara čovjeku koji to sluša. Čitači utjelovljuju Božju riječ da bi je drugi mogao slušati. Sveto pismo takve osobe naziva anđelima. Vi ste anđeo kada naviještate Riječ Božju. Svaki put kad Božju riječ naviještate, želim da toga budete svjesni i da se trudite to živjeti“, poručio je mons. Zgrablić čitačima.

Upozorio je da čitati Božju riječ nije poput nastupa na kulturnom događaju, nego za vrijeme čitanja oni bivaju Božji službenici. „Zato je ta služba toliko časna, radosna i ponosna. Dok budete tako vršili službu čitača, na kojoj vam od srca zahvaljujem i koju želimo u našoj vjeri produbiti, svjesno i radosno naviještajte Riječ Božju i svjedočite ono što svojim životom naviještate; da se to što čitate ponajprije mi trudimo živjeti u našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić. Nadbiskup je poželio da im bude blagoslovljena služba čitača u župnim zajednicama. Zahvalio im je na dolasku i spremnosti da služe čovjeku i Kristu u njegovim udovima koji je njegova Crkva.

Mr. sc. don Dario Tičić, povjerenik Povjerenstva za liturgiju i crkvenu glazbu, također je istaknuo potrebu da se navještena Riječ živi vlastitim životom. „I to je poruka službe čitača. Ne samo interpretirati tekst, nego truditi se da bismo to što čitamo mogli usvajati u svom životu. Veliki je značaj naviještanja Božje riječi. Kad se ona čita u zajednici vjernika, sâm Gospodin govori svom narodu. To je prelijepa spoznaja – Gospodin nam govori živom Riječju. U tom smislu, služba čitača ima veliku važnost“, poručio je don Dario, istaknuvši da je čitač izabrano oruđe po kojem Bog govori svom narodu, naviješta živu, Božju riječ.

„To je osnovni razlog zašto tu službu smatramo izuzetno važnom. Zbog izvanredne važnosti te službe, potrebno je posebnu pozornost posvetiti izboru i formaciji čitača, bili oni službeni lektori ili odabrani laici, muževi i žene koje crkveni dokumenti nazivaju izvanrednim službenicima.

Čitači bi trebali imati tri osobine: da su prokušani vjernici, da imaju određeno znanje i ljubav prema Svetom pismu i da znaju lijepo i dostojanstveno čitati. Tu časnu i odgovornu službu može dobro obavljati vjernik čiji je vjerski život na određenoj razini. To redovito trebaju biti odrasle osobe, a tek u posebnim prigodama neka se povjeri djeci“, rekao je don Dario, dodavši da čitati Riječ Božju nije kao čitanje teksta iz novina. Nego, prenosi se Riječ Božja. „Bog se služi ustima čovjeka. Od čitača se očekuje da ima ljubav prema Riječi, da je čita i o njoj razmišlja“, potaknuo je don Dario.

U izlaganju je govorio o službi čitača i temeljem crkvenih dokumenata. „Drugi Vatikanski sabor je velika prekretnica u obnovi liturgije. Tada se htjelo otvoriti riznice Božje riječi svima, da se kroz tri godine, kroz A, B i C ciklus, može pročitati najveći dio Svetog pisma. Sabor uočava važnost čitanja u bogoslužju“, istaknuo je Tičić.

U dokumentu ‘Sancrosanctum concilium’ o liturgiji, Drugi vatikanski sabor u br. 51 kaže: „Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol Riječi Božje, neka se svestranije otvore biblijske riznice tako da se kroz utvrđeni broj godina, narodu pročita istaknutiji dio Svetoga pisma“. Sabor kaže da se misa sastoji od bogoslužja Riječi i euharistijskog bogoslužja. Tako su usko među sobom povezana, da tvore jedan bogoslužni čin. Slijedeći te saborske smjernice, pokoncilska obnova je u različita liturgijska slavlja uvela oko 90 % Svetog pisma, rekao je don Dario.

Već se u apostolsko doba razlikuju službe: apostoli, proroci, učitelji i đakoni, a kasnije biskupi, svećenici i đakoni. „U prvoj Crkvi postoje određene službe za naviještanje Riječi, poučavanje i brigu za zajednicu. Uskoro se javljaju i čitači koji su u vrijeme progona imali važnu ulogu. To su bili ljudi od povjerenja koji su čuvali Bibliju i druge kršćanske knjige. Uz službu čitača u bogoslužju, oni su poučavali vjernike i u Svetom pismu. Tijekom povijesti, ta služba se klerikalizirala. Postala je jedan od nižih redova koji su bili tek redovita stepenica svećeničkim kandidatima do ređenja. Lektorat ili oni koji čitaju više nije niži red, nego služba koja se podjeljuje laicima, ne samo kandidatima za svećeništvo“, rekao je don Dario.

Apostolsko pismo Pavla VI. tvrdi da službe čitača i akolite nisu redovi, nego se temelje na općem svećeništvu vjernika kojeg oni imaju po sakramentu krštenja. U apostolskom pismu ‘Ministeria Quaedam’ (1972.) kojim se obnavlja disciplina  podđakonata u Crkvi, papa Pavao VI. kaže da je služba čitača služba čitanja Riječi Božje na liturgijskom skupu. „Stoga je u knjizi i ostalim svetim činima njegova dužnost čitati iz Svetog pisma, ali ne Evanđelje. Ako nema psalmista, recitira psalam između čitanja, ako nema đakona ili pjevača, najavljuje nakane sveopće molitve, ravna pjevanjem i usmjeruje sudjelovanje puka. Ako je potrebno, može se brinuti i za pripravu drugih vjernika koji će čitati Sveto pismo u liturgijskim činima. Da bi što prikladnije obavljao te službe, neka marljivo razmišlja o Svetom pismu. Svjestan važnosti primljene službe, neka čitač nastoji sve više stjecati slatki osjećaj Svetog pisma i njegovo poznavanje te postane što savršeniji učenikom Gospodinovim“.

„Opća uredba drugog izdanja Misala u broju 66 slično govori o čitačima, dodajući kako je potrebno da čitači zaista budu sposobni i brižno pripravljeni. Preporučaju se i tečajevi za pravilno i izražajno čitanje Svetog pisma. Učenjem i vježbom može se puno postići za lijepo, pravilno i dostojanstveno čitanje“, rekao je don Dario Tičić.

Mr. sc. don Mario Sikirić, član Povjerenstva za liturgiju, podsjetio je da čitanje u bogoslužju svaki put završava s ‘Riječ Gospodnja’. „Na taj način ispovijeda se da je to što je pročitano zapravo Riječ Božja. Bog, duhovno biće, u određenom trenutku povijesti objavio se čovjeku, materijalnom biću. U toj objavi i dolasku k nama Bog se morao služiti našim sredstvima komunikacije kako bi mogao s nama razgovarati, kako bismo se mogli razumjeti. Bog je ‘morao’ upotrijebiti ono što karakterizira nas ljude, naš način izražavanja, a to je govor. Bog je počeo govoriti čovjeku i događala su se djela Božja, potom i zapis tih djela i Božjih riječi čovjeku, da bi se prenijelo drugima. Zapisivanje Božjih djela sakupljeno je u knjige, a one su sabrane u Sveto pismo, Bibliju“, rekao je don Mario.

Istaknuvši garanciju da je zapisano u Svetom pismu zaista Riječ Božja, don Mario je citirao ulomak iz dokumenta ‘Dei Verbum’ o Riječi Božjoj. „Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima zato što su po nadahnuću Duha Svetoga napisana. Imaju Boga za autora i kao takve su samo Crkvi predane. Pri sastavljanju svetih knjiga, Bog je izabrao ljude koje je upotrijebio u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći, da njihovim djelovanjem u njima i po njima, kao pravi autori, pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće“.

„Bog je autor, ono što je on htio zapisano je pod vodstvom Duha Svetoga, a pisali su ljudi onoga vremena i to je došlo do nas. Čita se Riječ Božja, ne tekst nekog književnika ili novinski članak“, rekao je don Mario. Podsjetio je kako čovjek zadrhti i ima veliko poštovanje kada kaže „Ovako je govorio moj djed, ovako je govorio moj otac, moja majka“, pa ih se citira što su rekli. „A ovako je govorio Jahve, Bog Izraelov: ‘Ja sam Gospodin, Bog tvoj’. Ponavljaš, izgovaraš ono što je Bog govorio“, poručio je don Mario Sikirić čitačima.

O. Jozo Milanović, član Povjerenstva za liturgiju, rekao je da služba čitača ima ulogu u najvažnijim činima koje Crkva slavi. „Liturgija je slavlje. Čitač ulazi u slavlje koje Crkva posebno čuva. Misa je posebno svečani susret s Isusom. Čitač ima svoju službu u najsvečanijem činu Crkve. Bog je u svojoj dobroti našao načina da nam bude blizu pa posudi naša usta da drugima navijesti ono što on želi. To je njegova Riječ“, rekao je o. Jozo Milanović.

Prisutnima se obratila i Stipana Banić, čitačica iz župe Gorica – Raštane, prof. hrvatskog jezika i književnosti. „U službi Riječi stranice Biblije prestaju biti tekst i postaju živa riječ koju izgovara Bog, a čitač postaje instrument putem kojeg se Božja riječ, sveto i životvorno, naviješta u zajednici. Stoga čitač ima časnu i odgovornu ulogu i tako joj treba prilaziti“, rekla je Banić, naglasivši da se za čitanje Božje riječi treba pripremiti. U tome mogu pomoći seminari, biblijske večeri i individualna priprema, jer „ono što čovjek nije razumio, ne može dobro ni prenijeti“. Pomagala u shvaćanju poruke onoga što se čita su Nedjeljni misal ABC, časopisi Služba Riječi, Živo vrelo.

„Tekst valja čitati nešto sporije od uobičajenog govora i dovoljno glasno da svi mogu dobro čuti. Zarez i drugi pravopisni znakovi su važni, no ponekad su uvjetovani pravopisnim pravilima, a ne smislom. Zato treba više gledati na smisao i melodiju rečenice“, potaknula je Banić, govoreći i o važnosti naglaska. „Svaka kraća misaona cjelina (rečenica ili njen dio) može imati samo jednu jače naglašenu riječ. Naglasak je rijetko na pridjevima, prilozima ili niječnim riječima, a glagoli u hrvatskom jeziku imaju posebnu snagu i oni su redovito naglašeni. Važno je odrediti ključne riječi i uočiti melodiju rečenice“, istaknula je Banić. Poželjno je poznavati književne vrste, „jer nije svejedno čitati pripovjedni povijesni opis događaja, poučne knjige ili psalme“.

Dostojanstveni navještaj Božje riječi pretpostavlja poštivanje temeljnih pravila lijepog čitanja koja u liturgiji dobivaju dodatnu, duhovnu dimenziju, rekla je Banić, istaknuvši da to ne znači „izvještačen glas, nego normalan glas i čitanje uz poštivanje govornih vrednota, vodeći računa o poruci svetopisamskog teksta. Vjerničko čitanje uključuje oduševljenje i svojevrsni proročki zanos. Sabrano, opušteno, radosno i dostojanstveno čitanje, kao navještaj, ima obrednu narav. Radi se o sudjelovanju u sakramentalnom slavlju pa je čitač i prikladno odjeven i ničim ne skreće pažnju na sebe“, poručila je Banić.

Susret je organiziran uz obilježavanje Nedjelje Božje riječi te je Banić podsjetila  na riječi pape Franje o važnosti čitanja: „Treba paziti na dostojanstvo propovjedaonice. Tražite dobre čitače, one koji znaju čitati, ne oni koji čitaju, a ništa ih se ne razumije. Dobri čitači se moraju pripremiti i imati probu prije mise da bi dobro čitali. To stvara raspoloženje osjetljive tišine, potiče iskustvo dijaloga između Boga i vjerničke zajednice“.

Prisutnima se obratio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.  Mons. Sorić je rekao da je navještaj Božje riječi od strane čitača jako važan, jer oni svojim ljudskim glasom zajednici u liturgiji prenose Riječ Božju. „Važno je kako će se Božja riječ utjeloviti preko nas kao Božjih instrumenata u srca i pameti drugih ljudi“, rekao je don Ante, poželjevši da i taj susret bude poticaj i ohrabrenje da čitači radosno naviještaju spasenjsku Božju riječ i budu instrumenti u Božjim rukama pri spasenju ljudi, izvijestila je Zadarska nadbiskupija.