U propovijedi je istaknuo da je „Za nas odsudno važno ono čemu nas najviše uči naš hrabri blaženik. Od njega učimo biti vjerni Kristu, biti snažni pred omalovažavanjem, nepravdom, progonom; učimo hrabro braniti ljudska prava zajedno s Božjim pravima; hrabro i požrtvovno slijediti Isusa učitelja, koji je Put, Istina, Život i Svjetlo svijeta, te također biti sol zemlje. Unatoč tjelesnoj klonulosti, njegov duh vjere zadržavao je lucidnost nepokolebljive vjernosti Evanđelju, koja se nije slomila ni uslijed mučenja. Od Isusa i od našega blaženika nadasve učimo praštati našim neprijateljima i ljubiti ih“.

Istaknuo je da „iz svjedočanstva bl. Stepinca snažno osjećamo da Gospodin treba ljude koji nisu prikovani uz svoje prohtjeve, bježeći u svoja skloništa pred svijetom, nego spremne za svjedočenje. Gospodin treba ljude koji nisu zatvoreni u mutnu religioznost i duhovnost bez dodira sa životom, nego koji su znakovi pouzdanja i unutarnje radosti koja dolazi od slobode u Kristu. Gospodin treba ljude koji se ne daju umrtviti niti oduzeti grijesima, ranama i neuspjesima, neprestano gledajući unatrag ili u ono buduće, koje nikad ne dolazi“.

Upitan od američkog novinara kako gleda na ondašnje stanje vjere, bl. Stepinac je odgovorio: „Danas imamo pred sobom pustinju nad kojom još sjaji nešto sunca svete vjere“. U takvoj pustinji suvremenog svijeta koji čini se uronio sav u tmine materijalizma i čovjekovu samodostatnost, upravo nam bl. Stepinac sjaji kao buktinja koja razgoni mrklinu naših dana, svetac vjernosti i jedinstva Crkve, i kao i siguran oslonac i kompas našem hrvatskom narodu, rekao je dr. Sikirić.

Potaknuo je „neka nas bl. Stepinac uči životu u skladu s našom savjesti, koju treba voditi Bog i njegova riječ, neka nas uči djelovati u ljubavi – prije svega u pomaganju prema svima, osobito potrebnima, ali neka nas uči i ljubavi prema neprijateljima, te nas nadahnjuje za istinsko opraštanje i dovede do pomirenja sa svim ljudima“.