Prvi dio susreta održan je na groblju sv. Marije Magdalene gdje je o krvavoj poslijeratnoj gospićkoj povijesti svjedočio predsjednik Hrvatskoga društva političkih zatvorenika Ivan Vukić.

„Gospićko groblje mjesto je brojnih užasa koje smo saznali od brojnih svjedočenja preživjelih kao i rodbine ubijenih, a sve je počelo u 6 sati 4. travnja 1945. godine kada su partizani iz Četvrte armije započeli granatiranjem napad na Gospić te susjedni Lički Osik i Perušić. Prema svjedočenju partizana Šime Balena, Jakov Blažević naredio je da ‘treba sve pobiti, niti mačka ne smije preživjeti’. Nakon što je popodne prestalo granatiranje krenuli su psi rata, a klanje i ubijanje je trajalo 48 sati. Novčica je bila prepuna leševa, a prema svjedočenju Dušana Vukovića (14 godina) pobijeno je više od 400 ljudi. Prema riječima svjedoka Milana Grospića formiran je logor i vojni sud. Dio zatočenih je strijeljan, dio je odveden u logor, a dio pušten. Osim autoprijevoznog poduzeća zatvor je bio i u današnjoj zgradi ordinarijata. Tako su 17. lipnja osudili dvije skupine, 7 na vješanje a 16 na strijeljanje. Tada su ubili svećenike Dragutina Kukalja, Vladimira Kargačinca i Frana Biničkog, dok je Nikola Mašić nakon uhićenja i mučenja, začudo, ostao živ. Posebno je okrutna bila sudbina milosrdnice s. Žarke Ivasić koju su iz bolnice u Otočcu, gdje je radila kao medicinska sestra, odveli u Gospić gdje je neutemeljeno osuđena i strijeljana od strane partizanke Šolaje”, ispričao je Vukić.

Vukić je naveo i da se rijetki preživjeli članovi HDPZ-a bore, zasad bezuspješno, kako bi se dio na kojem su počinjeni masovni zločini priključio groblju.

Na kraju su svećenici posjetili grob s. Žarke za koju je pokrenut postupak beatifikacije kao i za još šest stradalih redovnica (s. Kornelija Horvat, s. Lipharda Horvat, s. Geralda Jakob, s. Konstantina Mesar, s. Trofima Miloslavić i s. Blanda Stipetić). Time je završio prvi dio susreta svećenika koji su se nakon toga uputili na Udbinu.