1. Krist oko sebe sabire zajednicu i ustanovljuje Crkvu
Prvih dana svoga javnoga života Isus je sabrao oko sebe zajednicu apostola i ostalih učenika. Njih je odgajao, njima je otkrivao “tajne kraljevstva Božjega”, njih je poslao da nastave njegovo djelo. Tu nejaku zajednicu, koju je sam nazvao Crkva, Krist je na dan Pedesetnice osnažio silom Duha Svetoga. Nama je donekle poznata bogata povijest Crkve, od onih prvih dana, kad je ona činila svoje prve dječje korake, do danas. Crkva nastavlja Kristovo djelo. Staro pravilo kaže: “Gdje je biskup, ondje je i Crkva”.

2. “Što kažu, tko sam ja?”
Isus je jednom zgodom pitao apostole: “Što kažu ljudi, tko sam ja?”, potom se obratio apostolima: “A što vi kažete, tko sam ja?”. Mi danas nastavljamo s pitanjima: “Što kažu ljudi, tko ili što je Crkva, što je za nas Crkva? Danas, uz ovaj skup biskupa zajedno sa svećenicima, redovnicima i redovnicama te ostalom braćom i sestrama vjernicima laicima želimo moliti za Crkvu, ali i razmatrati o Crkvi, o sebi kao Crkvi. Od vremena do vremena moramo i mi produbljivati našu vjeru u Crkvu i znanje o Crkvi. U jednoj anketi o Crkvi neki su nekako odgovorili. Jedni su odgovorili: “To je udruženje osoba iste vjere”, a drugi: “To je država koja ima svoju vladu, vlastite zakone”, treći pak: “To je politička organizacija”, a da i ne spomenemo vrlo često ponavljano mišljenje: “Crkva, to su biskupi i svećenici.”
A Crkva smo svi mi, braća i sestre, s pravima i dužnostima, živi udovi istoga tijela, živo kamenje uzidano u istoj građevini, sazidanoj na istoj stijeni-Kristu, s istim dostojanstvom, iako s različitim pozivima i službama, koje se među sobom nadopunjuju.
Crkva je posljednji čin duge povijesti Božje ljubavi prema svijetu. A ona je sa svoje strane pozvana ljubiti svijet, trajno biti na službi tome svijetu. Krist je slava Očeva, Crkva je slava Kristova. U njoj se ostvaruje ona divna božanska razmjena. U njoj božansko postaje ljudsko, a ljudsko božansko.
U razmatranju o Crkvi moramo se čuvati dvostruke napasti, ponajprije pogleda koji zanemaruje nadahnuće vjere i konačni cilj Crkve a to su spasenje i blaženstvo u Bogu, tj. mutnog pogleda na Crkvu koji ujedno kompromitira evanđelje. Spasenje što ga Crkva naviješta ne svodi se na materijalno blagostanje, a djelatnost Crkve ne ograničava se na socijalne i političke zahvate. U tom slučaju Crkva bi izgubila svoj temeljni smisao (EN 32). Vrlo jasne su izjave Koncila: “Stvorenje bez Stvoritelja iščezava” (GS 36).
No isto tako besmisleno je odijeliti Crkvu od života, svesti je na obavljanje religioznih i bogoštovnih čina i obreda. Takva Crkva ne bi bila vjerna Kristu, onome Kristu koji je pretvorio vodu u vino da bi obradovao mladence; koji je plakao nad grobom prijatelja Lazara; koji je uskrisio mladića da bi ohrabrio udovicu majku; koji je umnožio kruh sažalivši se nad gladnim mnoštvom; koji je prolazio blagoslivljajući i ozdravljajući sve; koji je razotkrio i osudio farizeje i moćnike…
Novost i čudesnost Crkve u kojoj je prisutan Krist sastoji se u sposobnosti da prodre sa svojom ljudskom puninom u Božansku puninu. Samo tako, prema Kristovoj riječi Crkva postaje “kvasac” i “sol” svijeta.
3. Crkva zatvorena u sakristiju ili pomiješana sa svijetom
Neki možda i prihvaćaju Crkvu, ali smatraju da je treba u njezinom djelovanju ograničiti, zatvoriti u crkvenu zgradu, sakristiju, da se sav njezin rad svede na bogoslužje, da se nipošto ne miješa u stvarnost ovoga svijeta, da bude “privatna stvar”, kao rupčić u džepu. U ime te privatnosti neki traže da predstavnici Crkve šute.
Mnogo je zla Crkvi i društvu učinjeno parolom “vjera je privatna stvar” ili “Crkva je odijeljena od države”. Čak i onda kad izriče kakav sud u ime evanđeoskih principa koji se tiču ljudskog dostojanstva, obitelji ili života, optužuju je da se bori za vlast. Međutim, razdvajanje i rastava naviještanja evanđelja (evangelizacije) od sveopćeg ljudskog napretka nisu prihvatljivi. Papa Pavao VI. veli: “Vjera koja ne prožima kulturu i ljudski napredak, način promatranja stvari, način zalagati se u njima, mrtva je vjera, to je vjera koja je prekinula sa životom” (EN 20).
4. Gdje je ta Crkva?
Netko će možda i u naše vrijeme pitati: “Što je to Crkva, gdje je ta Crkva”? Postoji li ona danas? Djeluje li ona i danas?
Svi smo mi uronjeni u otajstvo i stvarnost Crkve. Ona sveopća jedina Crkva što ju je Krist ustanovio ostvaruje se u mjesnoj Crkvi. Jedna, sveta, katolička, tj. sveopća, apostolska Crkva nadilazi sve granice vremena i prostora, rasa i civilizacija, ali se nastavlja stvarati, širiti, kao mjesna Crkva. Stvarna Kristova Crkva jest Crkva Pape Benedikta XVI. Ujedno, svatko može reći: “To je “moja” Crkva”, prema biskupijskoj pripadnosti… Apostoli Sv. Pavao i sv. Ivan prisno su i obiteljski pozdravljali: “… Crkvu koja je u Korintu… Crkvu koja se sabire u kući Akvile i Priscile… Crkvu koja je u Laodiceji…”.
Drugi vatikanski koncil kaže: “U tim zajednicama, iako su često malene i siromašne, ili su raspršene, prisutan je Krist, po čijoj se moći združuje jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva” (LG 26). Civilizacija i kultura, politička situacija i običaji jednoga naroda mogu dati vrlo raznolik izgled pojedinim mjesnim Crkvama, biskupijama, ali je uvijek isti Krist koji očituje svoju prisutnost kao Glava Crkve. (Biskup u Amazoni 2/3 vremena u čamcu, naši biskupi u autu…).
5. Crkva – to su naše biskupije
Kristova Crkva – to su naše biskupijske zajednice okupljene oko svojih (nad)biskupa kao zamjenika i poslanika Krista (LG 27). U zajedništvu s Vrhovnim pastirom, Papom, u zajedništvu sa prezbiterijem, tj. sa svojim svećenicima, redovnicima i redovnicama, s vama, Božjim narodom, oblikuje se pojedina Crkva različitog imena. U ime te odgovornosti za naše Crkve mi smo ovdje u Sarajevu sabrani razmotriti zajednička pitanja.
Biskup je vidljivi znak jedinstva i njegov prvi “čuvar”, kao pastir, učitelj i svećenik… Na svakome mjestu biskupije djeluje biskup po onima koji su mu braća po svećeničkoj službi i koji ga uprisutnjuju na svakom župnom sastanku.
Osim toga, u Kristovoj Crkvi postoje ne samo različite službe nego i različiti stupnjevi i oblici zalaganja u ispunjavanju tih službi i poziva. Pojedinci različito odgovaraju u konkretnoj situaciji u kojoj se nalaze. Sv. Pavao kaže: “Različiti su dari, ali isti Duh, različite službe, a isti Gospodin” (1 Kor 12,5). “Krist “dade” jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, druge za pastire i učitelje” (Ef 4,11). I u naše vrijeme Gospodin poziva: neke u svećenike, neke u redovnike, neke u različite službe vjernika laika, druge opet u ženidbenu zajednicu… A sve je to raznoliko ostvarenje krsnog poziva, posvećenja i poslanja.
To je bilo i polazište velikih osnivača redova u Crkvi, napose polazište sv. Franje. On je htio živjeti prema evanđelju, ali ne bez posredništva Crkve (Esser Grau). Jedan poznavalac sv. Franje je rekao: “Velika izvornost sv. Franje je njegov katolicizam… Crkva je bila njegovo duhovno ognjište, i on je bio vrlo svjestan da je svaki napredak njegovog duhovnog života bio označen njezinim tragom… “. Zbog te svoje crkvenosti Franjo se silno razlikovao od vladanja i reformatora svoga vremena i svakog drugog vremena, on je smatrao “Svetu Rimsku Crkvu jedinim putem spasenja za sve” (Cel.I.62). Sv. Franjo je njegovao beskrajno poštovanje prema Rimskoj Crkvi, koju je običavao zvati “naša majka”.
6. Crkva – to je naša župa
U nešto nižem obliku, ali neposrednije, mjesna Crkva je župa, dio pojedinačne Crkve, prva stanica Crkve koju pokreće isti duh zajedništva, uređena krsna odgovornost, isti liturgijski život usredotočen u slavlju euharistije i poslanja biskupije i sveopće Crkve.
U župnoj zajednici preporođeni smo na božanski život, tu nam je naviještena Božja riječ i tu smo je primili; tu zajedno s braćom i sestrama slavimo euharistiju; tu nalazimo vrela milosti i tu rastemo u vjeri; tu se nadamo završiti svoje zemaljsko putovanje. Koliko smo svjesni toga, i koliko u tom župnom životu sudjelujemo? U župi se mnogo toga zbiva i događa, od one materijalne obnove do onih inicijativa koje nam pomažu da upravo tu, u našoj župi, pronađemo, susretnemo i doživimo Krista. Moramo se uvijek osjećali zajednicom u svim prilikama, u radosti i žalosti, u euharistijskom zboru i u progonstvu.
7. Obitelj: kućna Crkva
Osim biskupije i župe i kršćanska obitelj je posebni znak Kristove nazočnosti i ljubavi, ujedno mjesto “posebnog i nenadomjestivog doprinosa evangelizaciji. Ona je pozvana živo i odgovorno sudjelovati u poslanju Crkve na vlastiti i originalni način, stavljajući u službu Crkve i društva samu sebe u svojem “biti i djelovati”, kao intimno zajedništvo života i ljubavi” (usp. FC, 50). Kršćanska je obitelj uvijek bila primarni put prenošenja vjere te i danas posjeduje velike mogućnosti za evangelizaciju u mnogovrsnim okruženjima. Obitelj je kućna Crkva. Crkva u obitelji vidi povlašteno mjesto vlastite duhovne plodnosti.
„Izgradnja svake pojedine kršćanske obitelji smješta se unutar veće obitelji Crkve, koja je podupire i nosi sa sobom. I obratno, Crkvu grade obitelji, male kućne crkve” (Benedikt XVI.). U Crkvi supruzi i kršćanska obitelj otkrivaju nepresušni izvor ljubavi: pronalaze smisao mladosti vlastitog jedinstva. A od svoje strane u obitelji Crkva se može preporoditi kao zajedništvo ljubavi na ruševinama individualizma i materijalizma. Zato smo mi biskupi HBK za geslo Trećeg pastirskog pohoda Svetog Oca Hrvatskoj izabrali: “Obitelj – put Crkve i naroda”, a na Prvi nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji pozvali smo samog sv. Oca Benedikta XVI., koji se na poziv rado odazvao.
Da Crkva! Molimo za Crkvu, tj. za sami sebe, da u našem vremenu, na našim prostorima ispunimo poslanje koje nam je Gospodin namijenio. Molimo Gospodina da obitelji budu uvijek više male Crkve, a crkvene zajednice da budu više obitelj!