Osim toga, župnik Župe sv. Ćirila i Metoda vlč. Vujčić služio je misu u župnoj crkvi bez nazočnosti vjernika koji su se u svojim domovima molitvom sjedinili u euharistijskom slavlju.

Vlč. Bubanj imao je 47 godina kada je podnio mučeničku smrt. Rođen 12. studenog 1898. u Križišću, od oca Vicka i majke Alojzije, za svećenika je zaređen 1921. u Senju. Radio je kao srednjoškolski kateheta u Ogulinu, a potom župnik novoosnovane Župe sv. Ćirila i Metoda na Sušaku. Nakon Sušaka bio je upravitelj Župe sv. Jurja na Trsatu. Partizani su ga uhitili u travnju 1945., ubili i bacili u jamu Bezdan u Kostreni pokraj Rijeke.

Mons. Ante Sironić napisao je članak u časopisu “Zvona” (1995.) o vlč. Martinu Bubnju kojega u nastavku prenosimo:

Tko je bio Martin Bubanj? Čovjek u punom smislu riječi, svećenik, Hrvat. Dakle, grijeh mu je bio to. Zato je otpušten već prije iz profesorske službe “da ne kvari mladež”. Naime, unosio je on u duše mladih ljudi vjeru i hrvatstvo, a to “jugovna vlast” stare Jugoslavije nije odobravala. Znao je reći u razgovoru: “Svaki narod ima pravo da si kroji sudbinu. To je njegovo pravo, koje mu nitko ne smije i ne može uzeti.” Bubanj je bio intelektualac i volio mlade, a vodio je duhovno srednjoškolski “Domagoj”…

U to vrijeme na Sušaku u gimnaziji bile su tri grupe: jugovina (sokolaši), komunisti i vjerski orijentirani s hrvatskim duhom (klerikalci). Dominirala je “jugovna” grupa, jer je imala uz sebe vlast. Komunisti su nastupali i prikrivali se pod plaštem socijalno, a skrivali ideologiju, dok su klerikalci nastupali otvoreno, a čak su počeli izdavati list pod naslovom “Šum Jadrana”.

Nadalje, ta grupa imala je priredbe, kao za Papin dan, i slično. Stariji gimnazijalci, maturanti i sveučilištarci su dolazili u uredništvo “Istine”. Tu se govorilo, diskutiralo, čitalo se novine itd.

Svaki tjedan (u nedjelju iza mise) bio je sastanak, na kome je jedan đak držao kratki sastavak, a iza toga razgovor i debata.

Župnik Bubanj vodi novoosnovanu župu sv. Ćirila i Metoda i tako ovdje dočeka talijansku okupaciju.

Partizani su se počeli pojavljivati s obećanjima da će donijeti slobodu, a znamo da su donosili smrt i punili jame brojnim žrtvama. Župniku Bubnju su prijetili i neki su govorili da se na neko vrijeme skloni. No, on reče, da nije nikad nikome naškodio, štoviše mnoge je pomogao.

Dakle, dolaze partizani i odmah Bubanj već u skloništu biva prozvan, odveden i nikad se nije vratio. Bačen je u kostrensku jamu, nazvanu Bezdan. Ta jama je ravno od škole prema moru. Dakako nije samo župnik Bubanj bačen u nju, nego i mnogi drugi.

Župnik Bubanj predosjećao je svoju smrt što se jasno može iščitati iz oproštajnog pisma kojega je napisao svojim roditeljima 11. travnja 1945., otprilike dva tjedna prije svoje mučeničke smrti. Donosimo to pismo u cijelosti:

Dragi roditelji!

Ne znam ča će biti s menom ću kamo poći ili uopće neću poći. Prilike su jako teške. Ja na svojoj duši nemam ništa, zla nisam načinio nikome, svima kojima sam mogao pomoći, ja sam pomogao. Koliko sam vremena izgubio obijajući pragove raznih ureda, da pomognem ljudima. Pa ipak čujem, da mi se groze, pišu protiv mene u svojim novinama itd.

Ako ostanem i poginem, znajte, da je to zato što sam katolički svećenik, koji sam propovijedao i branio svoju vjeru, koji nisam bio svećenik samo zato da misim i pobiram novce, nego kad je trebalo ustati na obranu vjere, ustao sam neustrašivo. Drugo zato, što sam se uvijek osjećao Hrvatom, i što sam uvijek osjećao za hrvatski narod, i pomagao tome narodu, kolikogod mije to bilo moguće.

Naškodio nisam nikome, zla nisam učinio nikome, radio sam samo za svoju vjeru i svoj narod. Drugo sve neka bude u rukama Božjim. Poginem li, nemojte ništa plakati, čak morate biti ponosni, da sam zavrijedio poginuti za Boga i vjeru.

Ako se odlučim za put, vratit ću se kada se prilike umire. Može to biti i brzo, a može trajati i dulje vremena. Samo Bog znade. Molite se Boga za mene, samo On će me čuvati.

Ljubi Vas i pozdravlja Vaš Tinko.

Sušak, dne 11. travnja 1945.