Ova knjiga donosi svjedočanstva petnaestorice sudionika Križnoga puta, najvećim djelom civila, zatim vojnika i dva svećenika, koji su preživjeli Blajburšku tragediju te prenosi tegobna iskustva koja su prikrivali pred vlastitim roditeljima, znancima, bračnim drugom i vlastitom djecom jer su se bojali da ako se za njih sazna, represivni komunistički režim će ih podvrgnuti novim mukama.

Dr. Jurčević dao je širi povijesni kontekst događaja te rekao kako ova svjedočanstva različitih ljudi i iskustava donosi priliku čitatelju da prepozna stvarnu veličinu te tragedije i zastrašujuće razmjere represivnosti i osmišljenosti komunističkog zločinačkog sustava. „Sasvim je jasno da je taj zločin na Bleiburgu i Križnom putu počinjen planirano i s vrlo jasnim ciljem. Također, sasvim je jasno da se taj zločin pripremao kroz cijeli drugi svjetski rat, kao i da se dolaskom komunista na vlast dogodila diktatura proletarijata te da je njihov cilj bio prekid doticaja s dotadašnjom tradicijom i nasljeđem. To vrijeme bio je početak zločinačkog komunističkog svijeta i oni su veoma dobro znali da bi taj svijet mogao opstati, mora počivati na neograničenom nasilju, a da bi dugoročno osigurali svoju vlast morali su iskorijeniti svu baštinu prije komunizma koja je njima bila neprihvatljiva. Kada u Hrvatskoj i drugim komunističkim zemljama slušamo o ovim zločinima često čujemo teze da je to bio refleks osvete, a da tome nije tako možete čitati u ovoj knjizi i vidjeti u tragičnosti sudbina ovih običnih ljudi. Može se jako dobro vidjeti zapravo da je riječ o organiziranom zločinačkom sustavu kojem je za cilj bio uništiti institucije i ljude, nositelje stare tradicionalne hrvatske baštine“, rekao je dr. Jurčević.

Tumačeći kako je knjiga nastala, dr. Jurčević istaknuo je kako je za nju zapravo zaslužan bl. Alojzije Stepinac jer je autor dok je prikupljao svjedočanstva o njegovoj svetosti, zapisao i ova. „Ova svjedočanstva iznimno su vrijedna jer do srži upotpunjuju određene istražene spoznaje. Na toj temeljnoj razini svjedoče o mučeništvu i žrtvi, ne samo Alojzija Stepinca koji im je bio glavna meta, već i onih malih običnih ljudi“.

Detalje o nastanku knjige iznio je i mons. Batelja, istaknuvši kako su materijali za nju prikupljeni u desetogodišnjem razdoblju do 1997. do 2007. godine. „Dok sam obilazio hrvatske krajeve u traganju za činjenicama koje osvjetljavaju život te posmrtni glas svetosti i mučeništva blaženoga Alojzija Stepinca, susretao sam ljude koji su mi iz vlastite pobude, u povjerenju, ispripovjedili tajnu svog života koju su desetljećima skrivali i pred članovima obitelji i pred javnošću. Pomno sam zabilježio svako svjedočanstvo i gotovo svaki sugovornik je svoje svjedočanstvo potpisao i osjetio sam kako je duboka sudbina i patnja potresla njihove duše. Neki od njih, nakon prvog susreta i stečenog povjerenja, došli bi u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu, gdje sam obnašao službu rektora, i bez prisluškivanja bilo koga mogao sam u miru saslušati i zabilježiti njihova stradanja. Bilo je to za njih svojevrsno vidanje nezaliječenih rana. Svi su oni danas mrtvi, ali njihova riječ daje ovoj knjizi vjerodostojnost, a ona njima pravo javnosti. Štoviše, i aktualnost jer živimo u vremenu kad se neupokojene žrtve nastoji obaviti još većom šutnjom“.

Dr. Batelja je poručio i kako ova svjedočanstva žele sačuvati spomen na stradanja koja ne bi bilo moguće podnijeti bez kršćanskog poimanja života i smrti, odnosno čovjekova uporišta u Bogu Stvoritelju i sudcu živih i mrtvih. Štoviše, vjera je jedini kriterij koji nam omogućuje razumjeti zašto su ovi stradalnici s ohrabrenjem susretali svećenike, a neki u zatvoru u Lepoglavi potajice promatrali u šetnji nevino osuđenog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i bili okrijepljeni već samom spoznajom njegove blizine. Poneki su sretni dohvaćali komadićak hostije, pričesti, kao oni u logoru u Staroj Gradiški gdje im je mrvica hostije bila velika kao sunce. Potvrdilo se općeljudsko iskustvo svjetskih gulaga u kojima su logoraši samo iz vjere i molitve uspjeli preživjeti. Osim toga, ova svjedočanstva žele čitatelju pružiti točnu informaciju o počinjenom zlu nad stradalnicima Križnoga puta i žrtvama koje su oni podnijeli ljubeći istinu, pravdu i poštenje. To je glavna poruka ove knjige i razlog da sam je kao svećenik pripremio i objavio“, zaključio je autor.

Na kraju okupljenima se obratio i biskup Košić upozorivši kako su u našoj domovini ovi strašni zločini još uvijek nekažnjeni i nastoji ih se prekriti šutnjom i zaboravom. „Nažalost, sve se čini da se javnost ne upozna s istinitim događajima velike naše nacionalne tragedije, najvećeg povijesnog stradanja hrvatskoga naroda koje se dogodilo neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata. Što je možda još gore vlast slavi te iste zločince te i dalje trpimo laži o svemu što se dogodilo. Recimo, aktualna sisačka vlast slavi 5. svibnja kao dan oslobođenja Siska, a činjenica je da su toga dana ti ‘osloboditelji’ iz sisačke bolnice odveli u mjesto Crnac 114 ranjenika, tamo su ih ubili bez suda i bacili u Savu. Naš sisački kateheta i svećenik Petar Žagmeštar nestao je bez traga nakon dolaska ‘osloboditelja’, a učinio nikom nikada nije ništa loše. Zar je to stvar koju treba slaviti“, zapitao se biskup te zahvalio mons. Batelji što proučavajući život i djelo našeg svetog Blaženika, pronalazi istinu i, što je još važnije, tu istinu iznosi na svjetlo dana te je podastire katoličkom čitateljstvu i cijeloj hrvatskoj i svjetskoj javnosti.