Suslavili su umirovljeni krčki biskup Valter Župan, svećenici rodom iz Malog Lošinja, svećenici koji su pastoralno djelovali u toj župi te svećenici Creskog i Lošinjskog dekanata.

U homiliji je biskup Petanjak povezao početak gradnje župne crkve 1676. s odgovornošću današnjih naraštaja za život župe. Napomenuo je da se ne zna ni približno koliko je stanovnika Mali Lošinj imao u vrijeme početka gradnje. Prema podatku koji je iznio, mjesto je 1771. imalo oko 1.700 stanovnika u 200 domova.

„Žarko bih želio znati što su ljudi govorili prije 350 godina kad se počela graditi ova crkva koja je i za današnje prilike velika. Koliko ih je bilo za, a koliko protiv? Kakvi sve komentari nisu izgovoreni?“ zapitao se biskup. Dodao je da su tadašnji vjernici možda bili svjesniji značenja takve građevine i svetopisamske misli da se Bogu daje najbolje.

„Crkva se ne gradi radi svećenika i župnika, koji dolaze i prolaze, nego radi žitelja koji ovdje žive. Vas, vaših pređa i vaših potomaka“, rekao je mons. Petanjak. Istaknuo je da značenje takve građevine za grad prepoznaju i ljudi koji nisu vjernici. Od brige za crkvu kao građevinu prešao je na pitanje kako vjernici brinu za zajednicu koja se u njoj okuplja.

„I građevina i pojedinac i zajednica mogu biti predmet divljenja i ljepote, a mogu biti i ruševina i razvalina“, rekao je biskup. Tu je sliku povezao s riječima svetog Pavla iz Prve poslanice Korinćanima o Isusu Kristu kao temelju na kojem se gradi Crkva. Različitim materijalima kojima se zida dočarao je kako svaki vjernik svojim životom sudjeluje u toj gradnji. „Svatko će u tu građevinu koja se zove Crkva, zajednica vjernika, ugraditi samog sebe takav kakav jest, ali uvijek na istom temelju, Kristu.“
Biskup Petanjak podsjetio je i na podjele među korintskim kršćanima, od kojih su se jedni pozivali na Pavla, drugi na Petra, treći na Apolona, a neki su govorili da su Kristovi. Upozorio je da se i pod krinkom pobožnosti mogu unositi nemir i podjele.

„Obljetnica početka gradnje ove crkve treba posvijesti važnost gradnje i održavanja crkve kao mjesta susreta, ali i naše osobne i zajedničke izgradnje. Treba izgrađivati sebe i treba izgrađivati zajednicu. To ide paralelno. Međusobno se izgrađujemo. Izgrađeni pojedinci izgrađuju
zajednicu i izgrađena zajednica stvara jake pojedince.“

Govoreći o zajedništvu, biskup se osvrnuo na odnose među ljudima koji dijele svakodnevicu. „Moderna sredstva u trenutku nam omogućuju komunikaciju s cijelim svijetom, ali nismo u komunikaciji sa sobom i s onim s kime živimo. Tako blizu, a tako daleko. Daleko od sebe i daleko od drugih“, ustvrdio je. Kao konkretne načine obnove zajedništva naveo je sudjelovanje na nedjeljnoj euharistiji, vjeronauk, zauzetost u liturgiji i Caritasu, život po sakramentima te vjerničko svjedočenje u društvu. Istaknuo je da osobna izgradnja i odnosi s drugima traže svjestan trud i spremnost na odricanje.

Dio homilije biskup Petanjak posvetio je svetom Martinu. Smjestio ga je u četvrto stoljeće, u vrijeme kada su jenjavala progonstva kršćana te ga prikazao kao primjer čovjeka koji je u takvim okolnostima cijelim životom svjedočio svoju pripadnost Kristu. Tri službe koje su ga oblikovale sažeo je izrekom „Vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru.“

U vojsci je Martin, prema biskupovu tumačenju, stekao disciplinu i osjećaj odgovornosti za povjerene mu ljude. Nakon vojne službe izabrao je monaški život, a godine molitve i kontemplacije pripremile su ga za izazove biskupske službe. Mons. Petanjak je spomenuo i predaju prema kojoj se Martin, želeći izbjeći tu službu, sakrio među guske, koje su ga odale gakanjem. U Martinovu biskupskom djelovanju istaknuo je naviještanje evanđelja, pomaganje siromasima i mirenje zavađenih. Osvrnuo se i na otpore s kojima se Martin susretao tražeći od svećenstva život i obrazovanje primjerene službi.

Vraćajući se slici dobrih temelja na kojima je građena malološinjska crkva, Petanjak je upitao bi li  Martin bio dobar redovnik bez iskustva iz mladosti i bi li se mogao nositi s izazovima biskupske službe bez godina molitve. „On je izgrađivao sebe, ali su i njega izgrađivali svi oni s kojima je živio: i vojnici i redovnici i koji su ga voljeli i koji su ga klevetali.“

U završnici homilije biskup Petanjak pozvao je okupljene da obljetnica svoj nastavak dobije u svakodnevnom životu, počevši od obitelji. „Neka ovaj jubilej ne prođe s ovim danom i ne bude zapamćen samo po vanjskoj proslavi, nego da svi, počev od naših obitelji usvojimo pravilo: nema napretka ni na kojem polju u životu bez rada na sebi, odgovornosti i strpljivosti s drugima“, poručio je.

Govoreći o snazi koja je vjernicima potrebna za takav život, vratio se ulozi župne crkve kao mjesta okupljanja, slušanja Božje riječi i slavljenja sakramenata. „Trebaju nam mjesta zajedničkog okupljanja, potrebna nam je riječ Božja, treba nam hrana i snaga svetih sakramenata, treba nam Isus Krist“, naglasio je propovjednik.

Homiliju je zaključio riječima o tome čemu župna crkva služi današnjim Lošinjanima. „Crkva nije ovdje radi turista nego radi nas da u školi Kristova evanđelja postignemo svrhu svoga života, moleći, radeći i gradeći kršćansko zajedništvo i društvo u kojem živimo“, ustvrdio je mons. Petanjak.

Na kraju mise malološinjski župnik don Roberto Zubović pozdravio je vjernike, biskupe i svećenike. Supružnici Renzo i Zorica Vidulić uime malološinjskih župljana uručili su biskupu Petanjku umjetničku sliku s prikazom župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, autorice Lucije Lovrenčić.

Zbog loših vremenskih prilika nije održana tradicionalna procesija koja je trebala krenuti od crkve svetog Martina i proći gradskim ulicama do župne crkve.

Kardinal Bozanić čestitao Lošinjanima 350. obljetnicu početka gradnje župne crkve: „U tome zajedništvu ostajem i ja s vama“