Na kraju mise vlč. Nestić blagoslovio je novoobnovljenu biforu na prezbiteriju Svetišta (crkva Sv. Frane).

Župni upravitelj zagrebačke Župe Rođenja Isusova na Kajzerici vlč. Nestić na početku homilije osvrnuo se na čitanje dana (Fil 3, 17 – 4, 1). „Pavao, onda Filipljanima, danas Šibenčanima, nama, govori i poziva: Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama. Koliko mi je poznato, zato smo i ovdje, pripremimo se za veliku svetkovinu svetog Nikole Tavelića promatrajući njegov lik, njegovu svetost – ne radi zabave, nego želje da i sami postanemo sveti – Božji. Da postanemo oni kojima trbuh nije bog, već kojima je Bog – Isus Krist. Čini se da su Filipljani živjeli onda, kao i danas neki, kao da će za uvijek ostati na ovoj Zemlji, za sjeme. Zato ih podsjeća, a i nas – Naša je pak domovina na nebesima.“

Na primjeru odlaska na neko putovanje sa sviješću o povratku kući – bez započinjanja „trajnih“ životnih projekata, vlč. Nestić istaknuo je da „bismo i mi tako trebali razmišljati o našem životu ovdje na Zemlji“. „Naš pravi život, tek nas čeka – i sada imamo priliku za njega se pripremati“, dodao je.

„Isus Krist će tada, kako piše Pavao: preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. Dat će mu oblik i učinit će ga sličnim sebi. Da je tome tako, vidimo po svim našim svecima, znanim i neznanim, to vidimo i na Nikoli Taveliću. Suobličen je Isusu Kristu i kao takav nas privlači. Pa ne privlače nas neke romantične priče njegova života – privlači nas Isus Krist. A Nikola mi govori da netko tko je rođen kao ja, da netko tko je bio gladan i žedan kao ja, tko se znao smijati kao ja, koga je smetala nepravda, kao mene, tko je bio možda i nagle naravi, kako ja – taj i takav može biti su-obličen Kristu! To i meni daje nadu! Pa tko to ne bi želio?“, upitao je okupljene vjernike.

Spomenuvši strah od bolesti i smrti u vrijeme koronavirusa, propovjednik je  ustvrdio da „za onoga kome je Domovina ovdje na crnoj zemlji, kome je ovo što ima sve – tome onda i priliči da se boji, strahuje, da se grebe za svaku sekundu života, tome i priliči da se skriva, bježi, zatvara…“

S druge strane, „sv. Nikola je bio poprilično svjestan toga da je ova zemlja samo prolazna postaja, (…) – i zato se nije bojao stati pred kadiju i posvjedočiti vjeru u Isusa Krista“, kazao je propovjednik, upitavši „tko bi se danas od nas usudio takvo nešto“.

Odgovorio je da on prvi ne bi, dodavši da upravo zato „privlači primjer sv. Nikole Tavelića. Želimo biti neustrašivi i hrabri kršćani, a ne neki plašljivci i beskičmenjaci. Čini se da dolazi vrijeme koje će i nas razlučiti, na deklarativne i prave – na one koji su samo kršteni i kite bor o Božiću i na kršćane – ali, neka proroci o tome govore.“

Potom je rastumačio i Evanđelje dana o nepoštenom upravitelju (Lk 16, 1 – 8). Naglasio je da je ono zbunjujuće jer „Isus zapravo pohvaljuje nepravednog upravitelja koji mulja i laže kako bi se izvukao iz problema u koji je sām zapao … mi se trudimo tu govoriti o poštenju, pravdi, ispravnom djelovanju, kršćanskom životu – a onda slušamo ovo današnje evanđelje. Ostajemo pomalo zatečeni.“

Primijetivši koliko su ljudi ažurni oko vlastitog zdravlja tijela vlč. Nestić istaknuo je važnost zauzetosti i ulaganja napora u duhovnom životu, upozorivši na opasnost odgađanja. „Duhovni život je, usuđujem se reći, kudikamo važniji i vredniji zauzetosti i napora nego bilo kakvo zdravlje, auti, stanovi, apartmani, činovi i pozicije. Pitali su jednoga: koja je razlika između svećenika i liječnika? Odgovara: jedan se brine za život ili smrt, a drugi pak brine o zdravlju tijela.“

„Ako bismo za išta trebali biti zabrinuti onda je to za spasenje duše, za naš duhovni život. Ako vam se ova izjava čini pretjeranom ili čak smiješnom – onda ste u problemu kao i ovaj naš upravitelj iz Evanđelja. No, on je svoj problem, svoje stanje, svoj status shvatio poprilično ozbiljno“, nastavio je napomenuvši da „nije odmahivao rukom“.

Vlč. Nestić opetovano je istaknuo nužnost djelovanja – odmah. Protumačio je da je Isus u prispodobi, upravo zbog toga što je upravitelj „imao jasnu viziju na čemu je“, donio pravi sud i djelovao odmah, pohvalio njegov čin, a ne njegovu laž koja bi „po pravdi“ zaslužila osudu.

„Velika je vrlina čovjeka shvatiti svoje stanje i djelovati. To pohvaljuje Gospodar. Možda sam počeo gubiti Duh – slabiti. Više mi ništa nema smisla (eto upozorenja) što god nema smisla – nema Duha Božjega. Bog daje smisao. Vrijeme je da djeluješ! Bez odgode – i ne zamaraj se kako će to ispasti, što će drugi misliti i reći – sada je potrebno učiniti bilo što samo da ne izgubim dušu“, zaključio je vlč. Nestić, ohrabrivši vjernike da u svakom problemu postoji izlaz. Potrebno je vidjeti, prosuditi i djelovati.

Misu su suslavili rektor Svetišta i gvardijan Samostana sv. Frane fra Ivan Bradarić i župnik šibenske Župe sv. Petra-Vidici fra Ivan Penava.

Završetak velike devetnice, na uočnicu blagdana sv. Nikole Tavelića, u petak 13. studenoga, predvodit će fra Ivan Bradarić. Na sam blagdan, 14. studenoga, svečanu misu u 10.30 predslavit će zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

O bifori

„Neugledna i dotrajala stakla na spojenim prozorima s istočne strane crkve zamijenjena su novim primjerenijim rješenjem za koje je idejno rješenje izradio arhitekt vlč. Željko Nestić iz Zagreba, uvažavajući smjernice Konzervatorskog zavoda odjela u Šibeniku“, ustvrdio je fra Ivan.

„Uzimajući u obzir starinu i kulturno umjetničku važnost, a napose liturgijsku namjenu prostora koji je kroz protekla stoljeća doživio nekoliko preinaka – od kojih je na prostoru na kojem je napravljena intervencija ranih 70-ih srušen retabl glavnoga oltara što je u mnogome promijenilo vizuru crkve i pogled vjernika prema sadašnjem oltaru – arhitekt Nestić pristupio je maksimalno pažljivo“, napomenuo je.

„Često krivo interpretirane odredbe Drugoga vatikanskog Koncila (1962. – 1965.) ogoljele su sakralne prostore do neprepoznatljivih razmjera. Tako je i crkva sv. Frane u Šibeniku proživjela svoju ‚obnovu‘. Posljednja obnova išla je samo za uklanjanjem ‚nepotrebnih‘ elemenata, a nije ponudila rješenje koje bi ostavilo cjeloviti sakralni prostor koji je u stanju pratiti dinamiku liturgijskih slavlja, osobito, obnovljene liturgije“, objasnio je rektor.

„Uklanjanjem glavnog oltarnog retabla otvorila se sasvim nova vizura prema svetištu. Tako je do izražaja došla bifora koja je zadnjih desetljeća dominirala svojom oskudnošću i nedostojnošću“, primijetio je o. Bradarić.

„Uklanjanjem oltarnog retabla u svetištu čini se da je bifora zadobila zadaću posljednje ‚kulise‘“, obrazložio je arhitekt vlč. Nestić. Kao najbolje rješenje prepoznao je ugradnju ploča alabastra kao svjetlopropusnog kamena, za koju tumači da ima svoju prirodnu ljepotu, ali i teološki značaj.

„Ugradnjom ploča alabastra ne dolazimo u konflikt s ikonografijom crkve, prodor svjetla kroz ploče alabastra stvara ugođaj kontemplacije – i tako ostavljamo široki prostor djelovanja u budućem oblikovanju prostora. Osim toga, izbor alabastra upućuje nas na muku Isusa Krista, i vraća nam pogled na križ kao osovinu i naglasak prostora. Naglasak prostora i jest križ koji nas upućuje na oltar – križ daje smisao kršćanstvu pa tako i prostoru u kojem se zajednica kršćana okuplja. Čini se da ovakav pristup daje jedan novi pogled prema svetištu, koji osvjetljuje prostor ugodnom toplom svjetlošću, nije dosadan i predvidiv, ne zamara nas bojama i oblicima – upravo nam se pogled zadržava na trpećem Kristu kojem ova bifora postaje kulisa koja ga dodatno naglašava“, „opravdao“ je ideju vlč. Željko.

Projektnu i tehničku dokumentaciju izradio je arhitekt Marko Milas iz Zagreba koji je bio i koordinator izvođenja radova. Radove je tijekom listopada i studenoga izvršila tvrtka „ALU TIM Budimir“ iz Vrsna.

Obnova bifore realizirana je novčanim darom Ž. K. iz Melbourna.