Draga braćo i sestre!

Isusovo utjelovljenje, rođenje i dolazak na ovaj svijet, kao i sav njegov život i djelovanje na zemlji, događali su se u točno određenom vremenu i bili su podložni svim povijesnim okolnostima tog prostora i vremena.

Slijedom toga, ni mi svoj sadašnji trenutak ne možemo živjeti izvan sadašnjih povijesnih okvira niti ga možemo odložiti za neko drugo vrijeme koje bi po našem sudu bilo ljepše od sadašnjega. Na neki smo način svi taoci ovog nesretnog korona virusa koji nam u mnogočemu diktira kako naš svakodnevni život, tako i naše planove, programe i želje, pa i samo slavljenje ovog našeg najdražeg blagdana Božića.

Ako već ne možemo utjecati na vanjski oblik slavlja, onda bi trebali učiniti sve što je u našoj moći da ono ne izgubi svoj unutrašnji smisao i značenje.

Iako je Božić došao, mi imamo duboki osjećaj da se još uvijek nalazimo u adventskom vremenu čija je osnovna karakteristika nadati se usprkos svemu i budno iščekivati.

Kao ni jedno vrijeme do sada, koje je dio naše memorije, ovo nas je vrijeme prisililo ili, ako to hoćemo izraziti biblijskim shvaćanjima omogućilo, ne samo nama nego i cijelom svijetu da iskustveno osjetimo što znači željno očekivati spasenje koje bi odnekud trebalo stići ili se pojaviti.

Razlika između našeg općesvjetskog očekivanja i onog biblijskog kojeg je proživljavao izabrani Božji narod je u tome što naš svijet traži ovozemaljsko spasenje, a izabrani Božji narod je u iščekivanju Mesije očekivao dvostruko spasenje: kako nebesko tako i zemaljsko.
Uz to resila ih je još jedna odlika: oni su, za razliku od nas, Mesiju i spasenje očekivali s neba i od Boga, a mi iz laboratorija i od čovjeka. Volio bih da nisam u pravu i da duboko griješim, ali ovo predugo stanje u kojem se nalazimo stvara u meni duboke sumnje da je ovo zlo i došlo iz laboratorija i od čovjeka. Ako je to istina, a mogla bi biti, može li čovječanstvo iz ovog zla izvući samo sebe?

Dosadašnja spoznaja svijeta i povijest spasenja, sve tamo od postanka svijeta i prvog čovjeka pa do danas, svjedoče da je čovjek puno puta bio „pametan“ kad se htio bogom postaviti, ali kad se zatim srozao u vlastitu provaliju i u nju za sobom mnoge povukao, nije bio isto tako „pametan“ da se iz nje izvuče.

To je bio glavni razlog zašto se Sin Božji utjelovio i čovjekom postao. Stari su sveti crkveni oci upravo to naučavali: čovjek je bio sposoban sebe upropastiti, ali nije bio sposoban sebe spasiti.  Zato je Bog postao čovjekom.

U svojoj vječnoj ljubavi Bog nije mogao dopustiti da propadne onaj koji je stvoren na njegovu sliku i zato je odlučio na svijet poslati Sina svoga, na čiju je sliku čovjek stvoren, znajući da se čovjek bez Božje pomoći neće sam moći iščupati iz gliba blata i grijeha u koji se sam gurnuo.

Jednostavno govoreći: čovjek se znade sam upropastiti, ali se ne zna sam spasiti. Za glupost je dovoljan sam sebi, ali ga iz gluposti mora izvlačiti netko drugi i taj drugi mora biti jači i pametniji od njega. To je razlog Božjeg dolaska na svijet.

Kad je Bog vidio kamo se je čovjek doveo, odlučio je intervenirati tako što je sam Bog čovjekom postao. Ali budući da je čovjek, a ne Bog sagriješio, u djelu spasenja je trebao i čovjek dati svoj udio. Tu stoji razlog zašto je u Isusu Kristu Bog čovjekom postao. Čovjeku uvijek dolazi spasenje od Boga, ali ga čovjek treba htjeti i željeti i s Bogom surađivati. Uvijek je Bog čovjeka spašavao, ali ne bez njega i ne protiv njega.

Kad bismo to htjeli priznati, a upravo nas ovo naše sadašnje vrijeme nuka na to, onda bismo s Bogom puno više surađivali. Onda bismo od njega puno više očekivali, jer ovo što nam danas nude znanstvenici, milijarderi i političari svijeta pokazuje samo dvoje: ili oni u ono što nama govore sami ne vjeruju ili s nama jako vješto manipuliraju.

Ovo nije nikakav poziv na pobunu, ali jest na oprez i na naše okretanje prema Isusu Kristu kao jedinom Spasitelju svijeta.

Žao mi je što je ovogodišnja božićna i novogodišnja poruka intonirana ovakvim tonovima, ali je ona izraz našeg konkretnog stanja u kojem se nalazimo i koje poziva na obraćenje i promjenu sveopćeg mentaliteta svijeta koji se u sadašnjim stvarnim prilikama pokazao slabim i nedoraslim pred čime se do prije godinu dana gordo uzdizao. Kao da se vraćamo tisuće godina unatrag dok evanđelist Luka piše: »Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu.« (usp. Lk 3,15).

Povijest spasenja, povijest je nade. Nijedno vrijeme nije bilo tako teško, tragično i dramatično, a da se u njemu nije nazirala, očekivala i vidjela zraka svjetla, nade, izlaska. Duboko sam uvjeren da će i nama ovogodišnje dugotrajno vrijeme došašća i iščekivanja donijeti spasenje i, kako mi je napisao u ovogodišnjoj čestitci jedan biskup: »Iza svega ovoga mora doći nešto veliko i božanski lijepo!«, ali ne bez Boga i ne bez našeg sudjelovanja, jer je naša koža i naše spasenje u pitanju.

Draga braćo i sestre!

Žarko molim i želim da vas ova božićna poruka nađe zdravima u duši i tijelu, da vas nađe izmirene s Bogom i čovjekom, da vas potakne na odgovornost i zajedništvo, da shvatimo da nismo sami na ovom svijetu i da tek u duhu bratstva i solidarnosti možemo graditi bolji svijet.

Neka ovaj Božić, koji je toliko drugačiji od ostalih, bude poticaj svakome od nas kršćana da shvatimo pravi smisao Božića, da shvatimo da je i onaj prvi Božić za novorođeno dijete Isusa, za Mariju i za Josipa, bio suočavanje sa stvarnim svijetom i životom u kojem izazovi potiču na hrabrost i odlučnost, i koja iz čovjeka izvlači onu snagu za koju ni sam nije svjestan da je posjeduje.

Gospodin Bog koji nikada ne napušta djelo svojih ruku neka i u ovim vremenima vodi i upravlja naše korake putem spasenja i blagoslova. Sretan Vam Božić i blagoslovljena Nova godina!