Vlč. Vedrina rođen je u Mariji Bistrici 1904., a za svećenika je zaređen 1930. Nakon nekoliko službi postao je kapelan u Svetom Ivanu Zelini. Ondje je ubrzo (1933.) umro župnik pa je vlč. Vedrina postao privremeni upravitelj župe. Pokazivao je okretnost i živahnost u poslu te je rado zalazio među ljude.

Zagrebački nadbiskup Antun Bauer odlučio je provesti natječaj i postaviti za župnika kojeg starijeg i zaslužnijeg svećenika, na što se tada u upravi pazilo. Na to su se župljani pobunili i poručili nadbiskupu da za župnika neće primiti nikoga osim vlč. Vedrine. Mons. Bauer je želeći da se zavede zakonitost i mir u župi imenovao svoga obredničara Alojzija Stepinca privremenim upraviteljem župe. Dotadašnjeg upravitelja je razriješio službe i naredio mu da odmah izvrši primopredaju s novim upraviteljem.

Ali, pobunjeni župljani su zatvorili župnu crkvu, vlč. Vedrinu zatvorili u župni stan, postavili straže i na sve danju i noću budno motrili. Novi, zakoniti upravitelj nije mogao smiriti župljane, ali je na nadbiskupov zahtjev ostao u župi u iznajmljenom stanu, a misu je slavio u susjednoj župi u Donjoj Zelini. Ljudi nisu htjeli nikakve usluge od Stepinca, pa je žestoka borba potrajala mjesec dana. Sam Alojzije je zapisao: „Nakon mnogo gorkih časova, kad je kriza prošla, pozove me nadbiskup u Zagreb, a ovamo dođe novoimenovani župnik.“ Iduće godine blaženik je imenovan nadbiskupom koadjutorom.

Vlč. Vedrina je pak imenovan upraviteljem župe u Bučici. Ondje je predano i revno radio 2 godine i 4 mjeseca. Njegov rad, odlučan stav, revnost i utjecaj na narod nisu odgovarali pristašama velikosrpske diktature, žandarske i unitarističke jugoslavenske politike.

Dana 4. kolovoza 1935. godine, želeći učvrstiti vjerski život i potaknuti na jaču akciju katolička društva, organizirao je svečanost s mnoštvom naroda, koju je predvodio mons. Stepinac u pratnji nadiskupskog tajnika Franje Šepera. Sljedeći župnik zapisao je tvrdnju naroda da je vlč. Vedrina pao kao žrtva „Hrvatstva“. Pripovijedalo se da su domaća „gospoda“, vidjevši izvješene hrvatske barjake, zaprijetila da „će biti za osam dana izvješene crne zastave“. Zločinci su u noći došli u župnu kuću i vlč. Vedrini ispalili 8 hitaca u glavu, što očituje njihovu mržnju. Nije bilo znakova provale, a kako je župnik bio vrlo oprezan, vjerojatno je da ga je netko poznat pozvao da otvori. Njegov veličanstveni sprovod na Mariji Bistrici pamtio se u narodu i 50 godina kasnije, a u službenim krugovima sve je ubrzo pokriveno šutnjom i zaboravom. Nadbiskup koadjutor Stepinac je od ondašnjih vlasti tražio strogu istragu, ali rezultata nikada nije bilo.

Dva mjeseca ranije je u Požeškom Brestovcu ubijen župnik Ivanko Janko Vlašićak, vrlo aktivan i zauzet u hrvatskoj kulturi, koji je u Požegi želio otvoriti tiskaru. Prva župnička služba bila mu je upravo u župi Bučica. Tako je s te dvije prve svećeničke žrtve Zagrebačke nadbiskupije izborna godina 1935. najavila „krvavu kupelj“ i mučeničku zoru za hrvatski narod i Crkvu u narednom vremenu.

Sisački biskup Vlado Košić je 2014. blagoslovio spomen-ploču za župnika Vedrinu na župnoj kući, a 2019. blagoslovio je i obnovljeni spomen-bunar koji je bio iskopan u vrijeme vlč. Vedrine.

akcija ograđivanja kapele Presvetoga Trojstva u Slatini Pokupskoj u vrijeme župnog upravitelja Janka Vedrine (Facebook)

Vlč. Vedrina je o uređenju okoliša kapele Presvetoga Trojstva zapisao: „Budući da kapela nema novaca, pozivao sam narod da sam svojim dobrovoljnim radom i darom ogradi kapelu. Narod se divno odazvao. Građu je dalo najviše selo Slatina, a pomogla je osobito Gornja Bučica, Degoj i Taborište. Ograda oko kapele iznosi 250 metara u duljini. Narod je kod kuće spremao građu, a onda su jednog dana svi vozili na kolima stupove, letve i štakete. Kad sam izdao glas da se ima građa voziti, bila je milina promatrati kako prolaze kola. Sakupilo se taj dan gore preko 250 muževa. Veselo uz šalu i pjesmu istovarivali su građu, kopali jame za stupove, sjekli grmlje oko kapele i čistili voćke i drveće.“

vlč. Janko Vedrina s odborom za popravak kapele Presvetog Trojstva u Slatini Pokupskoj (Facebook)

„Ovdje donosim sliku odbora koji je bio u vrijeme popravka kapele, puteva i postavljanja ograde i drvoreda. Meni na desno sjedi Pavao Mravinac a na lijevo meni sjedi Stjepan Klasnić. U sredini iza mene stoji Mirko Hrgović a njemu na desno Mirko Cvetković a na lijevo Mirko Srbić. Osim ovog odbora našao sam si mlade muževe u selu i od šale zvao sam ih kapetanima. Oni su svaki po svojoj kapetaniji okupljali svako jutro muževe na posao. I tako sam uz šalu i veselje naroda uzeo posao koji iziskuje mnogo žrtve.“

vlč. Janko Vedrina kraj kapele Ranjenog Isusa u Gornjoj Bučici

„Lijepo je bilo promatrati potomke slavnih Kordunaša kako badava i to uz svoju bremu dolaze rano na rad i odlaze kasno u večer iz posla gdje su se cijeli dan znojili na suncu radeći za kapelu. Sve je to narod radio veselo i spremno. (…) Sav ovaj rad bio je gotov u nekoliko dana. Na kapelu metnut je natpis: ‚Je li imade boli kao što je bol moja?‘ a ispod toga metnuta je godina obnove: Obnovljena 1933. godine. Akacije oko kapele sam dao pripiliti i u proljeće 1934. godine zasadio sam oko te kapele šest lipa. Uz kapelu slikao sam se i ja da si ponesem uspomenu kada ostavim ovaj kraj.“

obnovljeni spomen-bunar u župi Bučica koji je iskopao vlč. Janko Vedrina

župna crkva sv. Antuna Padovanskoga i župna kuća u Bučici

IZVORI

• http://www.svetiste-mbb.hr/clanak/vlc-janko-vedrina-marija-bistrica-25-09-1904-bucica-8-08-1935, 26. siječnja 2021.
• https://www.facebook.com/Župa-Uznesenje-BDM-Pokupsko-126406091036944/, 26. siječnja 2021.