POVIJEST

Crkva sv. Katarine Aleksandrijske na zagrebačkom Gornjem gradu pripada Župi sv. Marka. Njezina povijest seže mnogo dalje od gradnje današnje crkve. Na njenom mjestu najprije je bila dominikanska kapela.

Dominikanci su u Zagrebu tj. na Kaptolu bili prisutni od samih početaka svoga Reda. Od 1332. imali su zdanje uz zidine na Gradecu, a od 1377. i kapelu sv. Katarine. Uz nju su bila i tri prazna gradilišta (grunta) koja su ustupili građanima, uz uvjet da im svaki uživatelj godišnje o blagdanu sv. Katarine, 25. studenoga, plati po četrdeset dinara. Pojavom osmanlijske opasnosti, njihov kaptolski samostan sv. Nikole, iako blizu katedrale, ostao je izvan zidina pa su ga napustili i 1474. preselili na Gradec. Ondje su se zadržali oko 100 godina, prije nego su napustili grad.

Dana 28. listopada 1606. stigoše isusovci koji su zamolili da im se poklone ruševni dominikanski samostan i kapela sv. Katarine koja je služila kao vojno skladište, što im je odobreno sljedeće godine. Odmah su otvorili prvu zagrebačku gimnaziju (danas zgrada Gornjogradske gimnazije) iz koje se razvio studij teologije i filozofije koji je 1669. diplomom rimskog cara i ugarsko-hrvatskog kralja Leopolda I. postao Akademija (Neoacademia Zagrabiensis), preteča današnjeg Sveučilišta u Zagrebu. Kako im je derutna kapela bila premala, sagradili su i, u skladu s razdobljem poslije Tridentskog sabora, opremili potpuno novu crkvu. Temeljni kamen je 1620. položio zagrebački biskup Petar Domitrović, a biskup Franjo Ergelski posvetio ju je 1632. Isusovci su uz crkvu podigli samostan (današnja Galerija „Klovićevi dvori“) koji je postupno dograđivan, pa je danas to dvokatna četverokrilna zgrada s trapezoidnim dvorištem. Također su 1674. počeli gradnju sjemeništa (danas zgrada Gimnazije Tituša Brezovačkoga). Ulicu ispred crkve su proširili, a iza nje oblikovali trg. Crkvu su 1645., 1647. i 1706. uništili požari pa je u prvoj polovini 18. stoljeća temeljito obnovljena.

Družba Isusova ukinuta je 1773., ali crkva sv. Katarine ostala je gimnazijska i akademska crkva. Međutim, ubrzo je cijeli sklop preuzela vojska, smjestivši 1784. na Jezuitskom trgu sjedište Hrvatske generalkomande.

Odvajanjem od vojnih institucija i priklanjanjem gimnaziji i akademiji, hrvatsko plemstvo ponovno je uzelo udio u obnovi crkve. Nju prekidaju potres 1880., koji je uz katedralu, najviše oštetio upravo akademsku crkvu te požar 1895. Crkva je tada restaurirana bez velikih preinaka. Sljedeću obnovu građevina je doživjela 1967. – 1992. kada je restaurirana sva oprema, štukature i freske. Godine 2018. su obnovljene i proširene orgulje Petera Rumpla iz 1830., koje je Ferdinand Heferer preradio 1891. Kućište orgulja potječe iz otprilike 1760. godine. U potresima 2020. crkva je ponovno teško oštećena.

KULTURNA BAŠTINA

Isusovački barokni kompleks unio je neviđenu monumentalnost u urbani sklop Gradeca. Za razliku od tradicionalnih zatvorenih samostana, odlikovao se slobodnim rasporedom građevina. Od urbanističkih inovacija za razvoj hrvatske barokne arhitekture, važnija je prostorna organizacija same crkve. Ta prva barokna crkva u Hrvatskoj je po uzoru na matičnu crkvu Družbe Il Gesú u Rimu, longitudinalna jednobrodna građevina sa šest bočnih kapela. Između njih su masivni stubovi s korintskim pilastrima koji podupiru bačvasti svod sa susvodnicama. Između prvih kapela je pjevalište na jonskim stupovima što formira križno nadsvođeni ulazni prostor. Bočno uz svetište podignuta je nadsvođena sakristija, nadvišena s dva oratorija srušena nakon potresa 1880.

Kako je crkva često stradavala, u obnovama je veliki pokroviteljski doprinos dalo hrvatsko plemstvo. Donatori su i pokapani u crkvi, među njima banovi Franjo Vlašić i Ignacije Gjulaj, a pojedine nadgrobne ploče odlikuju se umjetničkom kvalitetom. Po uzoru na loretsku kapelu 1664. prigrađena kapela Majke Božje Loretske, srušena 1875. Baroknu propovjedaonicu s kipovima evanđelista, sv. Augustina, Ambrozija, Karla i Monike darovao je 1690. biskup Aleksandar Mikulić. Iz 17. st. potječe i pet drvenih oltara u kapelama.

Raskošne štukature s ružičastim koloritom izveo je Anton Joseph Quadrio 1712. – 1726. Dekoracija je izvedena u obliku biljnih ornamenata, a freske prikazuju prizore iz života Krista i svetaca. Na svodu lađe u velikim medaljonima naslikani su prizori iz života sv. Katarine i obraćenje apostola Pavla. Šiljate slike u susvodnicima, koje se pripisuju slovenskom slikaru Franji Jelovšeku, prikazuju dvanaestoricu apostola. Na to uređenje nadovezala se izrada novoga mramornog oltara sv. Ignacija s kipovima sv. Franje Ksaverskog i sv. Franje Regisa, remek-djelo Francesca Robbe. Unutrašnje uređenje pratilo je oživljavanje bijelih zidova na pročelju i uz bočne prozore crvenom bojom. Vrhunac uređivanja unutrašnjosti bila je velika iluzionistička kompozicija, primjer kasnobaroknog trompe-l’oeil slikarstva, rad slikara Krištofa Andreja Jelovšeka (Franjin sin) „Sveta Katarina među aleksandrijskim filozofima“ na drvenomu marmoriziranom glavnom oltaru, dar obitelji Erdödy (1726.). Inače su tijekom dugog opremanja slikari oltarnih pala i zidnih slika bili uglavnom Kranjci i Štajerci.

Na pročelje su u postojeće niše 1877. postavljeni kipovi četvorice evanđelista, a iznad njih je trebao biti kip svete naslovnice. Međutim, sve to je osujetio potres 1880. Nakon njega pročelje obnavlja Odjel za bogoštovlje i nastavu. Među toskanske i jonske pilastre ponovno su postavljeni kipovi evanđelista te kip sv. Katarine. Dolaskom Izidora Kršnjavoga na čelo Odjela, restauraciju preuzima Herman Bollé. Nakon požara 1895. izveo je krovište od glaziranog plavog crijepa sa svjetlijim ornamentima te obnovio krovni zvonik i štuko-dekoracije i zidne slike u unutrašnjosti. To su odradili njegovi suradnici Rudolf Günther, Bela Čikoš-Sesija, Mijo Geher, Ignjat Franz, Ivan Budicki i Stjepan Podhorski. U potresu se, među ostalim, razbio vrijedan Robbin kip sv. Franje Ksaverskoga koji je dosta spretno restauriran.

U posljednjoj, postkoncilskoj obnovi mramorni oltar iz kapele sv. Barbare premješten je u svetište i prilagođen novim liturgijskim odredbama.

Crkva sv. Katarine je jedan od najvažnijih spomenika barokne sakralne arhitekture u Hrvatskoj. Njezin kvalitetan inventar (kipovi, slike, drvorezbarije) važna je sastavnica hrvatske barokne baštine, te svjedoči o povijesno-umjetničkom kontekstu tijekom dva stoljeća nastajanja. Zbog toga je zaštićena kao kulturno dobro, kao i zgrade Gornjogradske i Gimnazije Tituša Brezovačkoga te Klovićevih dvora.

ZANIMLJIVOST

ilustracija nacrta pročelja s neizvedenim zvonicima crkve sv. Katarine u Zagrebu (Ivan Tenšek/Ivana Valjato-Brus)

Podrobnija analiza pročelja crkve otkrila je nepoznatu zanimljivost da je ono, za razliku od unutrašnjosti crkve, ostalo nedovršeno. Naime, crkva je trebala imati dva zvonika. Krov koji prekida gornje rubne pilastre i gotovo presijeca odgovarajuće monofore, ukazuje da su se u tom dijelu trebali dizati zvonici, na što upućuju i tragovi u potkrovlju. O namjeri gradnje zvonika svjedoči i zapis kroničara isusovačkog kolegija iz 1626.: „Pojaviše se i počeci dvaju tornjeva koji će biti veliki ukras crkvi i gradu.“ Spoznaja da je projekt crkve sv. Katarine uključivao zvonike, daje njegovoj koncepciji novo značenje.

Nakon monumentalnog uzora u salzburškoj katedrali, najreprezentativnije pročelje s dva zvonika je na isusovačkoj sveučilišnoj crkvi u Beču, koja je postala uzor nizu isusovačkih crkvi, poput onih u Trnavi ili Leobenu. Međutim, zagrebačka crkva prethodi onoj u Beču. Povezanost njihova nastanka pokazuje jedan od glavnih donatora za crkve sv. Katarine – Ferdinand II. Habsburški, koji je bio inicijator gradnje bečke crkve.

Namjeru podizanja zvonika potvrđuje i dar grofa Uldarika von Eggenberga, koji je 1627. godine iz Graza poslao u Zagreb dva velika zvona. Obješena na drvenu konstrukciju između crkve i gimnazije, zvonila su do 1645., kada su se u požaru rastalila. Možda je upravo ta katastrofa, s potresom i novim požarom, uzrokovala odustajanje od dovršavanja pročelja, za razliku od zagrebačke katedrale, čiji se prvi od planirana dva pročelna zvonika u to vrijeme dovršavao.

TRENUTNO STANJE

Snažan potres 22. ožujka 2020. godine teško je ranio gornjogradsku baroknu ljepoticu. Od svoda su se odvojile velike količine žbuke i štukature. Na kor, lađu i svetište pali su mnogi dijelovi freski i štukatura, koji su na više su mjesta polomili masivne drvene klupe. Na nekim mjestima svod se ulegnuo i bilo je pitanje vremena kada će se urušiti. Lukovi koji podupiru krovnu konstrukciju su napukli. Teško je stradao i bočni mramorni oltar sv. Ignacija Loyolskoga, s kojega je pao kip sv. Franje Regisa, razbivši se u nekoliko dijelova. Rektor crkve vlč. Vladimir Magić rekao je da će se kip moći popraviti. Drveni oltari u pokrajnjima kapelama su neoštećeni, kao i, čini se, fresko-oslik glavnog oltara.

Sljedeći, razorni potres 29. prosinca 2020. prouzročio je još veću štetu na crkvi. Gotovo cijeli svod iznad svetišta se urušio. Svod je pao na misni oltar i oštetio ga. Sa svodom je pao i luster, a drvene klupe su dodatno oštećene. Sekundarne štete bile bi manje da se nakon ožujskog potresa postavila skela. Rektor Magić je napomenuo da je crkva nakon potresa 1880. obnovljena, ali je pažnja više usmjerena na izgled nego na otpornost građevine na buduće potrese.

OBNOVA

Dosad su crkvu obišle brojne stručne komisije, no pravi razmjeri štete nisu do kraja utvrđeni. Vjerojatno je da su i mnogobrojni drugi ornamenti na svodu rasklimani i nestabilni pa ostaje otvoreno pitanje treba li se prije početka obnove crkve najprije nešto rušiti ili skidati. Neki predlažu uklanjanje čak cijelog svoda. Svakako, najprije će trebati napraviti konstrukcijsku sanaciju da bi se moglo pristupiti restauraciji svodova, zidova i opreme.

Prema Ministarstvu kulture u planu je izrada tehničkog rješenja ili projekta sanacije svoda i zidova. Potrebna su lokalna ojačanja postojeće konstrukcije protiv potresa kao i pregled i eventualni popravci zatega. Otpale elemente štuko-ukrasa i oslika svoda treba sortirati, a ostatak štukatura i oslika pregledati. Planira se i restauratorsko injektiranje rastresene žbuke i štukature, djelomične rekonstrukcije, pregled i zaštita/evakuacija pokretnog inventara te obnova oltara i ostalog oštećenog inventara.

Napravljen je elaborat o postavljanju skele, a kada se ona postavi moći će se podrobnije procijeniti šteta. Za slučaj da se nakon postavljanja skele crkva i dalje ne bi mogla koristiti, razmišlja se o korištenju sakristije, koja je sigurna, barem za nedjeljna slavlja misa.

Župa sv. Marka, svjesna dobrobiti ponajprije žive Crkve pa onda i crkvenih građevina, svakodnevno u podne na Kamenitim vratima organizira molitvu za sve pogođene posljednjim potresima i bolešću.

Dar za obnovu crkve može se uplatiti na račun:
HR4323600001102082265
S NAZNAKOM: pomoć za obnovu

IZVORI

• župnik Župe sv. Marka i rektor akademske crkve sv. Katarine u Zagrebu Vladimir Magić, izjava za Hrvatsku katoličku mrežu, 4. veljače 2021.
• Matko Matija Marušić, izjava za Hrvatsku katoličku mrežu, 3. veljače 2021.
• Katarina Horvat-Levaj, Doris Baričević, Mirjana Repanić-Braun, Akademska crkva sv. Katarine u Zagrebu, Zagreb, 2011.
• Katarina Horvat-Levaj, Akademska crkva sv. Katarine, u: Zagreb moj grad, 1. svibnja 2012., 18. – 25.
• Katarina Horvat-Levaj, Herman Bollé i Crkva sv. Katarine u Zagrebu – korekcija jedne tradicionalne atribucije, u: Rad. Inst. povij. umjet. 32/2008., 237. – 250.
• Lelja Dobronić, Crkva svete Katarine u Zagrebu, Zagreb 2005.
• Dragan Damjanović, Zagreb Arhitektonski atlas, Zagreb, 2014.
• https://registar.kulturnadobra.hr/, 3. veljače 2021.
• https://zupa-svmarkaev.hr/sveta-katarina/povijest-crkve-sv-katarine/, 3. veljače 2021.
• https://www.dominikanci.hr/index.php/home/dominikanci-u-zagrebu, 3. veljače 2021.
• https://ika.hkm.hr/novosti/u-potresu-tesko-ostecene-akademska-crkva-sv-katarine-i-zupna-crkva-sv-marka-ev-u-zagrebu/, 3. veljače 2021.
• https://www.zg-nadbiskupija.hr/dokumenti/aktualnosti/obnovljene-orgulje-u-crkvi-sv-katarine-u-zagrebu, 3. veljače 2021.
• https://www.infozagreb.hr/novosti/sv-katarina-najljepsa-zagrebacka-barokna-crkva, 3. veljače 2021.
• https://www.jutarnji.hr/kultura/art/najljepsa-zagrebacka-barokna-crkva-je-neprepoznatljiva-cuveni-kip-svetog-franje-regisa-s-mramornog-oltara-francesca-robbe-u-komadima-10204075, 3. veljače 2021.
• http://donart.uniri.hr/petar-puhmajer-kako-je-stradao-zagrebacki-robba/, 3. veljače 2021.
• https://min-kulture.gov.hr/UserDocsImages//dokumenti/popis%20šteta%20od%20potresa//Obrazac%20za%20popis%20štete%20od%20potresa%20-Z-183.pdf, 3. veljače 2021.
• https://www.youtube.com/watch?v=YKupSLcKNj4, 3. veljače 2021.

unutrašnjost crkve sv. Katarine u Zagrebu prije i poslije potresa u prosincu 2020. (Župa sv. Marka/Pixsell)

svod crkve sv. Katarine u Zagrebu poslije potresa u ožujku i u prosincu 2020. (Župa sv. Marka/Pixsell)

kip sv. Franje Regisa u crkvi sv. Katarine u Zagrebu prije i poslije potresa (donart.uniri.hr/Glas Koncila)

crkva sv. Katarine u Zagrebu poslije potresa 1880. (Ivan Standl/Muzej Grada Zagreba)

unutrašnjost crkve sv. Katarine u Zagrebu 1977. (Nino Vranić/Ministarstvo kulture)

crkva sv. Katarine u Zagrebu prije potresa 2020. (D. Rostuhar/Župa sv. Marka)

motiv vitraža crkve sv. Katarine u Zagrebu projiciran na pročelju (Festival svjetla)

glavni oltar u crkvi sv. Katarine u Zagrebu poslije potresa u ožujku 2020. (Župa sv. Marka)

unutrašnjost crkve sv. Katarine u Zagrebu poslije potresa u prosincu 2020. (Marko Lukunic/Pixsell)