90. obljetnica rođenja pokojnog zrenjaninskog biskupa Ladislava Huzsvára

Misu je predvodio preč. Róbert Erhard, domaći župnik i naslovni opat, u zajedništvu s fra Karlom Harmathom, predstojnikom franjevačke kuće u Novom Sadu. „Krug prijatelja Huzsvára, osnovan u siječnju ove godine, odlučio je da ovu misu prikažemo za vječni pokoj biskupa koji je bio župnik ove župe, iz koje je bio uzdignut na čast biskupstva. Ta čast za njega nije bila prilika i mogućnost da se sam istakne, nego obveza da još više prigrli zajednicu. On je istaknuta ličnost Katoličke Crkve u Srbiji. Bio je čovjek koji je znao prihvaćati svakoga pojedinačno. Sve ljude je podjednako prihvaćao – svaki pojedinac za njega bio je važan. Mi svećenici, koje je uvijek s velikim oduševljenjem primao, to smo iskusili na više načina. Imao je strpljenja za nas, savjetovao nas je i pomagao. Isto se tako brinuo za svakoga člana Crkve”, kazao je o. Harmath u uvodu mise. Istaknuvši da Zrenjaninska biskupija svjedoči o tome kako je i najmanje zajednice, gdje je bilo samo nekoliko katolika, prigrlio i poticao na to da međusobno njeguju duh zajedništva, o. Harmath je rekao da kršćanska Crkva ne može sebe zvati Crkvom ako ne njeguje međusobno zajedništvo i ljubav. „Biskup je na tom području radio zdušno. Ništa mu nije bilo teško. Jedan njegov prisni suradnik primijetio je da je odlazio na krizmu i onda kada je u župi bio samo jedan krizmanik. Bio je pionir i na polju crkvenog tiska. Petnaestak godina od pokretanja tada jedine katoličke tiskovine u bivšoj Jugoslaviji, beogradske ‘Blagovijesti’, i sam je pokrenuo, na poticaj i uz podršku svećenika Subotičke biskupije, časopis ‘Hitélet’. Bio je dar za našu Crkvu. Njegovi tragovi ostaju među nama”, kazao je o. Harmath.

Župnik Erhard u homiliji je, među ostalim, istaknuo: „Često se teško može doprijeti do ljudi kada dođu do titula i položaja. Nije bilo tako s pokojnim biskupom, jer on je bio jedan od nas. Ostao je u njemu korijen dječaka sa sela. Nije se bojao prihvatiti biskupstvo baš u Zrenjaninskoj biskupiji, koja se ne može pohvaliti da obiluje ogromnim materijalnim dobrima. Prihvatio je biti pastir i da ostavi nama onu ostavštinu od koje se možemo hraniti. On je sebe dao kroz riječ. Molimo Gospodina da nam ulije mudrost da ne životarimo, nego da znamo koristiti svoje talente i tako obogaćivati jedni druge i Crkvu Kristovu i biti svjedokom Kristove ljubavi prema ljudima”.

Istoga dana misa zahvalnica slavljena je i u zrenjaninskoj katedrali. Predvodio ju je zrenjaninski biskup i Húzsvárov nasljednik mons. Ladislav Német zajedno sa svećenicima Zrenjaninske biskupije. Nakon mise izmoljena je molitva za pokojnoga biskupa na njegovom grobu u kripti katedrale.

Biskup Ladislav Huzsvár rođen je u Horgošu 21. veljače 1931. godine. Osnovnu školu pohađao je u rodnom selu i u Segedinu, gimnaziju u Senti, dok je Katolički bogoslovni fakultet završio u Zagrebu. Za svećenika Subotičke biskupije zaređen je 29. lipnja 1957. godine. Na službi je bio kao kapelan u Selenči, Bačkoj Topoli, potom je bio biskupov tajnik i član Crkvenog sudišta te kapelan u katedrali u Subotici i vikar na Kelebiji. Bio je župni upravitelj u Vrbasu, župnik u Novom Sadu III., te u župi Imena Marijina u ovom gradu od 1974. do 1988., kada je bio i dekan Novosadskog dekanata. Papa sv. Ivan Pavao II. imenovao ga je prvim zrenjaninskim biskupom 7. siječnja 1988. godine, a za biskupa je zaređen 14. veljače te godine. Po navršenoj kanonskoj dobi poslao je Svetoj Stolici odreknuće od službe, koju je Sveta Stolica prihvatila 30. lipnja 2007. Preminuo je 10. prosinca 2016. godine i pokopan u zrenjaninskoj katedrali Sv. Ivana Nepomuka. Bio je pokretač, urednik, a potom i glavni urednik časopisa „Hitélet” (1963.-1989.) te  godišnjeg kalendara „Katolikus Kincses Kalendárium” (1969.-1984.). Čuvena “Ilustriranina Biblija”, koja je mađarsko izdanje knjige Kršćanske sadašnjosti “Ilustrirana Bibliju mladih”, zahvaljujući njemu prevedena je na mađarski jezik, te preko njega došla i u Mađarsku i postala knjiga koja je, kako je rekao o. Harmath, od Drugog svjetskog rata, a možda čak u cijeloj povijesti knjige u Mađara, doživjela najviše izdanja i najveću nakladu. U njegovu se ostavštinu ubraja i gradnja crkava, odnosno molitvenih domova u gotovo svim banatskim mjestima u kojima ih nije bilo, a gdje postoje katoličke zajednice: u Kikindi (dom sv. Josipa za duhovne vježbe), Mužlji, Debeljači, Busenju, Šušari, Vlajkovcu, Hajdučici, Velikoj Gredi i Dobričevu.