Uz biskupa Šaška i dekana Stubičkog dekanata preč. Domagoja Matoševića od vlč. Šaguda oprostili su se mnogobrojni svećenici i vjernici župa s kojima je bio povezan kroz svoje svećeničko djelovanje i življenje.

Uvodeći u euharistijsko slavlje, biskup Šaško se osvrnuo na životni put vlč. Šaguda istaknuvši da je „Bog i nama dao dioništvo u njegovu životu te nam povjerio da danas zatvorimo jedan zemaljski krug u zahvalnosti za darove koje je primio i koje su po njemu primili drugi ljudi. Ovdje zaokružujemo devedeset godina zemaljskoga života i šezdeset i dvije godine svećeništva. Međutim, znamo da ni jedan životni krug ne postoji bez Boga, a ondje gdje je njegov poziv, gdje je vjera u uskrsnuće Isusa Krista; krug koji je življen osobito u svećeničkome pozivu nikada se ne zatvara.“

U homiliji, biskup Šaško je ukazao na znakovitost župe Laz, rodnog mjesta vlč. Šaguda, na hodočasničkom putu Majci Božjoj Bistričkoj u Mariji Bistrici. „Tu se zahvalno zastaje s pogledom prema konačnomu cilju, odvaguje se umor, obnavljaju snage. Postaja koja oslikava eshatološki smisao: već smo skoro tu, ali još treba dodatni napor do pune radosti. Pogled je ispunjen odredištem na obzoru i on je dovoljan da ulije dodatnu snagu potrebnu da se dovrši put…“

„Svećenička se služba može sažeti u tri riječi, u tri glagolske imenice: uspinjanje, ostajanje, silaženje. Ujedno to može biti slika povezanosti triju milosnih darova: vjere ufanja i ljubavi“, rekao je nadalje biskup Šaško, napominjući da je uspinjanje trajno stanje pročišćavanja, napora u nasljedovanju i čežnje za Bogom te da ono nema smisla bez ostajanja.

„A smisao ostajanja je u iskustvu da Bog boravi u nama u našemu životu, da smo u prostoru preobraženosti; da smo mi prostor u kojemu i po kojemu Bog govori. Tu nam je dobro biti. Siguran sam da je privučenost Kristom, odgovor koji je Kristu dao velečasni Slavko, dok je gledao ove zagorske udoline i brege, dok je živio sa svojim sumještanima, bio na tragu toga otajstva koje preobražava naše živote. ‚Biti svećenik‘ nipošto nije prvotno neka strategija djelovanja, inicijativa, organiziranja… Pozvani smo ostati.“

Govoreći o trećoj dimenziji svećeničke službe – ljubavi – u slici služenja, biskup Šaško je rekao da se silaženje svećenika „obično ne prikazuje, nije zanimljivo kulturi dojmova. Silaženje u molitvu, u samoću; silaženje u tuđu muku, silaženje u sakramente u kojima se vjernici pomiruju s Bogom, donose odluke o promjeni života; silaženje u šutnju u kojoj se dijeli bol s drugima; silaženje u optužbe, u neprihvaćanja; silaženje koje obnavlja, silaženje s Kristom poput zrna koje naizgled nestaje… Silaženje iz ljubavi od koje živi svijet.“

„To troje smo došli i danas učiniti: uspeti se, ostati i sići. Gledamo lijes s tijelom koje je prolazno, ali s tijelom koje će Gospodin preobraziti; gledamo svoju malenost  po kojoj Bog čini velika djela;  gledamo ranjenost tugom rastanka koja naviješta radost ponovnoga sastanka, ukapamo tijelo svoga subrata u zemlju, da bismo jasnije vidjeli nebo… “, rekao je na kraju homilije biskup Šaško.

U ime svećenika i vjernika zahvalni govor za život i svećeničku službu vlč. Šaguda izrekao je župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije preč. Dragutin Bosnar, u Oroslavju gdje je vlč. Šagud službovao 14 godina, od 1987. do 2001. Opisujući svoj prvi susret s vlč. Slavekom u crkvi sv. Barbare u Bedekovčini, na jednoj božićnoj ispovijedi, preč. Bosnar, koji je naslijedio vlč. Šaguda na župničkoj službi u Oroslavju koju je 1941. godine osnovao blaženi Alojzije Stepinac, u govoru je podsjetio na njegov životni put.  „Nakon prvog križeca 1987., vlč. Slavek je u Župnu spomenicu zabilježio: ‚Primijetio sam veliko neznanje i dosta magije. Ima dosta nekrštenih, crkveno nevjenčanih, a onda i neki strah. Mali broj djece pohađa vjeronauk.‘ To ‚neznanje‘, ta ‚magija‘ i taj ‚strah‘ bili su posljedica djelovanja jake komunističke ćelije među oroslavskim tekstilcima.

U takvom stanju župe, vlč. Slavek je – uz nemali otpor i neskriveni prijezir tadašnjih političkih gubitnika – smjelo ‚vratio‘ vjeronauk u osnovnu i srednju školu. Osamostaljenjem Hrvatske veliku je brigu posvetio katekumenatu odraslih. Njegov trud i danas donosi plod u oroslavskoj župi. Njegovi mladi, koje je okupljao, i danas su, kao zreli muževi i žene, prvi župnikovi suradnici i poticatelji života oroslavske župe.

Nakon što je na prijelazu tisućljeća obnovio župnu crkvu, uoči Velike Gospe 2001., vlč. Slavek je u Spomenici Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Oroslavju ostavio svoju posljednju bilješku: ‚Sad se mogu mirno povući i dati mjesto kolegi nasljedniku, da nastavi tamo gdje sam ja stao. Bilo mu sretno i blagoslovljeno. Molit ću za njega i za župu.‘

Svećeničko služenje vlč. Slaveka dovršilo se u Svetištu Majke Božje Bistričke; u njegovoj rodnoj župi, u kojoj je službovao kao supsidijar do 2007., do odlaska u Svećenički dom sv. Josipa u Zagrebu, gdje je preminuo upravo na dan svoga svećeničkog ređenja – na Petrovo, 29, lipnja 2021.

Velečasni Slavek, tko bi rekao kako će me naši susreti kod sv. Barbare u Bedekovčini dovesti za Vašeg nasljednika u Oroslavju! Još nevjerojatnije da ću dobiti tu čast te se, evo, na Vašem Lazu, u ime svećenika našeg Dekanata i u ime Oroslavčana kojima ste predano služili tijekom 14 godina, oprostim od Vas te još jednom Vama i Bogu od sveg srca zahvalim što smo se sretali. Dao Bog da se i u Njegovoj slavi sretnemo i zauvijek ostanemo!“

Tijelo preminulog vlč. Šaguda pokopano je u obiteljskoj grobnici na mjesnom groblju na Lazu.

Vlč. Slavko Šagud rođen je 21. veljače 1932. u Lazu Stubičkom od oca Fabijana Šaguda i majke Marije r. Pucko. Imali su petoro djece. Osnovnu školu pohađao je na Lazu i u Sv. Mateju. Daljnje školovanje nastavio je u Dječakom sjemeništu na Šalati, u Zagrebu. Nakon mature i odsluženja vojnog roka, 1954. godine upisao se na bogosloviju, na Kaptolu 29 i diplomirao teologiju. Na Petrovo, 29. lipnja 1960. godine u Zagrebačkoj katedrali zaređen je za svećenika, po rukama zagrebačkog pomoćnoga biskupa Franje Salis-Sevisa.

Nakon mlade mise, koju je slavio u Svetištu Majke Božje Bistričke 3. srpnja 1960., prvu službu, službu kapelana obnašao je u Župi Presvetog Trojstva u Radoboju (od 1961. do 1962.). Kao župni upravitelj potom je službovao dvije godine u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gori (od 1962. do 1964.), sedam godina u Župi Blažene Djevice Marije Snježne u Dubrancu (od 1964. do 1971.), šesnaest godina u Župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini (od 1971. do 1987.) te istovremeno godinu dana kao privremeni upravitelj Župe sv. Ivana Krstitelja u Novom Čiču  (od 1974. do 1975.).

Godine 1987., preuzeo je od prvog oroslavskog župnika vlč. Josipa Govedića župu Oroslavje koju je 1941. godine osnovao blaženi Alojzije Stepinac. U Oroslavju je službovao 14 godina do 2001. godine nakon čega je imenovan supsidijarom u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici. Ondje ostaje do 2007. kada odlazi u mirovinu.

ž