Pjevao je katedralni zbor uz glazbenu pratnju i pod ravnanjem vjeroučitelja Franje Puškarića. Biskup Križić je na početku homilije istaknuo da se na ovaj dan u mnogim župama naše Domovine mise slave na grobljima, jer na Svi svete i na Dušni dan, obilazimo grobove naših pokojnih, uređujemo ih, kitimo cvijećem i posebno se za njih molimo. Groblja su mjesta koja pred nas stavljaju važna životna pitanja, ponajprije o smislu života. Ako bi život zbilja posve prestajao sa smrću, onda bismo mu teško našli pravi smisao. Jedan biblijski pisac koji još nema spoznaje o uskrsnuću, dolazi do zaključka da je jednak svršetak čovjeka i životinje. Po njemu u tome nema bitne razlike, jer sa smrću jednako nestaju, bez obzira što čovjek, za razliku od životinje, u sebi to ne može prihvatiti i što se sa smrću nikada ne miri. Taj biblijski pisac u sebi ne prihvaća takvu istinu, ali ne zna drugu. Završava li život definitivno i zauvijek sa smrću, onda se neizbježno nameće pitanje koji smisao imaju sve vrijednosti oko kojih se u životu mučimo: vrijednosti poštenja, dobrote, pravednosti, velikodušnosti, darežljivosti, trošenja za druge… Koja korist od svega toga? Zato taj isti biblijski pisac rezignirano zaključuje da je u ljudskom životu sve ispraznost.

On bi zaista, imao pravo kada bi ljudski život završavao sa smrću. I sveti Pavao se s ovim slaže kad veli, ako nema uskrsnuća „jedimo i pijmo jer sutra mremo“ (1Kor 15,32). To znači: čini što te volja, radi što hoćeš, uživaj samo u onom što je u tvom interesu, ne gledajući na druge, zašto bi se iscrpljivao za druge pa bila to i vlastita djeca?

Da nema uskrsnuća i drugog života onda bi smrt zaista, bila puko ruganje našem životu. Međutim, istina da ljudski život ne završava smrću, sve mijenja. Isus nam je svojim uskrsnućem pokazao da smrt nema zadnju riječ u životu čovjeka. Da učenici nisu susreli uskrslog Isusa, nikada oni ne bi dali svoje živote za tu istinu. Čovjek nije stvoren da umre i nestane, nego stvoren je za vječnost. Za Isusa se veli da je prošao zemljom čineći dobro. I zbog toga njegovo tijelo nije moglo ostati u grobu. Besmrtne vrijednosti koje je nosio u sebi bile su snaga njegovog uskrsnuća. Tu je i snaga našeg uskrsnuća. Zato Isus u govoru o Posljednjem sudu koji će biti na kraju ljudskog života ističe da nije ista sudbina ljudi koji su činili dobro i koji su činili zlo. I to se posve uklapa u našu ljudsku logiku. U to ne vjerujemo samo mi vjernici. U to vjeruju i oni koji Boga ne priznaju. I to se svima čini pravedno. Problem je u tome što ljudi koji čine zlo takve misli tjeraju od sebe. Pomisao da bismo nakon ovog života trebali stati pred Božji sud koji će izreći pravorijek nad cijelim našim životom, mnogima je zastrašujuće. Ali ne vide da je zastrašujući način na koji troše vlastiti život i ispunjavaju ga prazninom.

Čovjek koji zaista vjeruje u život nakon smrti, sigurno razmišlja i o svom životu prije smrti. Pomisao na smrt nam pomaže u vrednovanju života koji još živimo. Svi smo mi svjesni da ćemo jednom završiti na nekom groblju, da ćemo se morati rastati od ovog života. Ali ostaje pitanje, koliko je onih koji razmišljaju o tome da će nakon smrti morati stati pred sud Božji.

Zato Pavao jasno piše kršćanima u Rimu: „Svi ćemo stati pred sudište Božje … Svatko će od nas za sebe Bogu dati račun“. Tu nema iznimke i tu nema švercanja. Tu ćemo se suočiti s našom cjelovitom istinom.

Pavao s ovim riječima ne prijeti, nego samo želi da ova istina dopre do uha i srca svakoga čovjeka, a onda neka svatko bira svoj put.

Isus nam je, u prispodobi o posljednjem sudu, jasno stavio pred oči gradivo za naš zadnji životni ispit. Sav naglasak je na ovome: bit ćemo suđeni po našim djelima. To znači, presudit ćemo sami sebi. Tada ćemo jasno vidjeti što smo izabrali. Stoga, neka nam je važno to gradivo dobrote i ljubavi naučiti na vrijeme. Poslije smrti vremena za učenje više nema. Zato sveti Pavao piše: „Dok imamo vremena činimo dobro svima“ (Gal 6,10). Ako će biti tako, onda se sigurno nećemo bojati stati pred lice Božje“, rekao je mons. Križić.

Biskup je na kraju homilije naglasio „da nas svetkovina Svih svetih zove neka dopustimo Bogu da nas posvećuje i oblikuje da postanemo što sličniji Njemu, njegovoj ljubavi i dobroti, da poput Isusa prođemo zemljom čineći dobro, tako ćemo započeti svoje nebo na zemlji i osigurati ulaznicu za vječnost“.

Nakon mise slijedio je blagoslov groblja ispred središnjeg križa. Završio je uz grob službenice Božje s. Žarke Ivasić s prigodnom molitvom i pjesmom Kraljice neba raduj se.