Koncelebriralo je 19 svećenika među kojima otpravnik poslova Apostolske nuncijature u BiH mons. Amaury Medina Blanco i predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine fra Jozo Marinčić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Brojnim redovnicama raznih družbi pridružili su se bogoslovi iz sva tri bogoslovna sjemeništa u BiH koji su također asistirali kod oltara pod vodstvom vlč. Ivana Rake. Liturgijsko pjevanje animirao je zbor sastavljen od bogoslove Franjevačke teologije i redovnica pod ravnanjem fra Emanuela Josića. Na misi je sudjelovao i veći broj časnika i vojnika Oružanih snaga BiH.

Na početku mise nadbiskupi, svećenici, đakoni i asistencija pošli su iz sakristije u predvorje katedrale gdje je kardinal Puljić blagoslovio svijeće koje su potom upaljene, a plamen svijeća se proširio po cijeloj katedrali. U uvodnoj riječi kardinal Puljić je podsjetio da su prije četrdeset dana proslavili blagdan Rođenja Gospodinova – Božić, te da ovaj dan slave dan kada su Marija i Josip došli u hram i prikazali Isusa i tako izvršili propise Levitskog zakonika, a zapravo je Isus izišao ususret svome vjernom narodu. „Potaknuti Duhom Svetim dođoše tada u hram starac Šimun i prorok Izaija. Oni upoznaše Gospodina i radosno ga razglasiše. Tako i mi, Duhom Svetim sabrani, uđimo u dom Božji ususret Kristu!“, pozvao je kardinal Puljić.

Misna čitanja i Molitvu vjernika čitale su te prigodne darove prinijele časne sestre iz različitih zajednica, a evanđeoski misni odlomak je otpjevao đakon Josip.

Na početku homilije nadbiskup Vukšić pozdravio je kardinala Puljića, svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i sav okupljeni narod Božji te podsjetio da upravo na blagdan Prikazanja Gospodinova, kojega nazivamo i Svijećnica, pada točno četrdeset dana od Božića. Kazao je da je pored Isusa, u Evanđeljima koja prikazuju događaj Isusova prikazanja, vrlo važan lik starca Šimuna. „Povijesno gledano, Šimun je osoba kontinuiteta između dvaju Zavjeta, između staroga i novoga, između nade i njezina ispunjenja. Ali i duhovno, Šimun je znak kontinuiteta i poveznica dvaju Zavjeta. Šimun je proročka točka koja povezuje i spaja Božje obećanje da će Spasitelj doći i ispunjenje tog obećanja. Jer on svoju ispovijest vjere u nov događaj spasenja u tom času izriče starim riječima proroka Izaije: Ta vidješe oči moje spasenje tvoje (Iz 40,5); Koje si pripravio pred licem svih naroda (usp. Iz 52,10); Svjetlost na prosvjetljenje naroda (usp. Iz 42,6); Slavu puka svoga izraelskoga (usp. Iz 46,13)“, rekao je nadbiskup Vukšić dodavši da je najstariji naziv za ovaj blagdan bio Susret, čime se naznačivala istina da se Isus događajem u hramu u pojavnom smislu susreo s početnom grupom svoje Crkve: Marijom, Josipom i Šimunom.

Podsjetio je također da se u Katoličkoj Crkvi na ovaj dan već 26. put obilježava i Svjetski dan Bogu posvećenoga života. „Time Crkva želi naglasiti važnost svećeničkoga, monaškoga i redovničkoga staleža i radost zbog njihova postojanja i doprinosa“, naglasio je nadbiskup Vukšić ističući da monaštvo i redovništvo, kao i svećeništvo, predstavljaju specifičan način osobnoga prikazanja Gospodinu i uvijek proizlazi iz osobnoga susreta s njim. Istaknuo je da se Dan Bogu posvećenoga života ove godine proslavlja u ozračju sinodalnog hoda koji će završiti sinodom 2023. godine.

„Ovo je vrijeme sazrijevanja u odgovornosti svih za Crkvu na područjima izgradnje zajedništva, jačanja odgovornoga sudjelovanje i vršenja poslanja. Sinodalnost Crkve drugim se imenom može nazvati zajednička odgovornost za našu kuću koja se zove Crkva. Naša odgovornost, naše sudjelovanje i naše poslanje, to jest naša suodgovornost i naše aktivno djelovanje, imaju polaznu točku također u prikazanju“, rekao je nadbiskup Vukšić koji je posvijestio da svako prikazanje kršćanskih vjernika, i biskupsko, i svećeničko, i ono Kristovih vjernika laika, i bračno obiteljsko i društveno, a posebice monaško i redovničko, uvijek proizlaze iz osobnoga susreta s Kristom – temelja na kojem svatko, prema svom daru i svojim mogućnostima, gradi i vlastiti doprinos za porast Kraljevstva Božjega na zemlji.

Pozvao je potom na izgradnju zajedništva u mjesnoj Crkvi, kao i na sudjelovanje, odnosno uključenost u nju „jer samo u nekom konkretnom dijelu Crkve Kristove može se dati svoj doprinos, i preko toga pomoći izgradnju opće Crkve.“ „I poslanje isto tako ostvaruje se samo u nekoj partikularnoj Crkvi. U protivnom ono je samo misleno i virtualno. Jednako kao i zajedništvo; kao i sudjelovanje. Drugim riječima, naša suodgovornost je ovdje, jer ovdje se izgrađuje naše zajedništvo, naše sudjelovanje i naše poslanje. Uvijek samo tamo gdje jesmo. I nigdje drugdje jer nigdje drugdje nismo“, istaknuo je nadbiskup Vukšić.

U zaključnom dijelu homilije kazao je da darovi Božji i sposobnosti ljudi ipak nisu jednaki za svakoga, ali da nitko nije bez dara Božjega i bez mogućnosti. Podsjetio je stoga na riječi apostola Pavla prema kojima u skladu s milošću i darom Kristovim On „‚dade‘ jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“. Kazao je da riječi apostola Pavla upućene kršćanima u gradu Efezu u davna vremena i danas kršćane potiču da žive dostojno svoga poziva na ponizno i blago služenje u Gospodinu: „sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!“ (Ef 4,1-6).

Na kraju mise kardinal Puljić čestitao je svim redovnicima i redovnicama Dan posvećenog života te zahvalio svima koji su pomogli pri organizaciji te sudjelovali i tako doprinijeli ovoj svečanoj proslavi.