Drage sestre i braćo,

osvrćući se na izlaganje izvješća o zlostavljanju u nadbiskupiji München-Freising od 20. siječnja, osjećam potrebu svima vama uputiti osobnu riječ. Iako sam kao nadbiskup Münchena i Freisinga služio nešto manje od pet godina, i dalje se vrlo mnogo osjećam njezinim dijelom i smatram ju domom.

Uputio bih najprije riječi iskrene zahvale. U ovim danima koje je obilježilo ispitivanje savjesti i promišljanje, bio sam u prilici iskusiti veće prijateljstvo i podršku, te znakove povjerenja, nego što sam ikada mogao zamisliti. Želio bih poglavito zahvaliti maloj skupini prijatelja koji su u moje ime nesebično sastavili moje svjedočanstvo od 82 stranice za odvjetničko društvo u Münchenu, koje ne bih mogao sam napisati. Osim odgovora na pitanja odvjetničkog društva, to je zahtijevalo i čitanje i analizu gotovo 8 tisuća stranica dokumenata u digitalnom obliku.

Oni su mi tada pomogli da proučim i analiziram gotovo 2 tisuće stranica stručnih mišljenja. Rezultati će biti naknadno objavljeni kao dodatak mom pismu.

Usred opsežnog rada tih dana – razvoja moje pozicije – dogodio se previd u vezi s mojim sudjelovanjem na sastanku kancelara od 15. siječnja 1980. Ova pogreška, koja je nažalost potvrđena, nije bila namjerna i nadam se da se može opravdati.

Zatim sam dogovorio da nadbiskup Ganswein to objavi u izjavi za tisak od 24. siječnja 2021. To ni na koji način ne umanjuje brigu i marljivost koje su za te prijatelje bile i ostaju evidentan i apsolutni imperativ.

Za mene se pokazalo duboko povredljivim što je ovaj previd korišten da se baci sumnja na moju istinitost, pa čak i da me se etiketira kao lažljivca. Istodobno, bio sam jako dirnut raznolikim izrazima povjerenja, iskrenim svjedočanstvima i dirljivim pismima ohrabrenja koja su mi poslale mnoge osobe. Posebno sam zahvalan na povjerenju, podršci i molitvi koju mi ​​je osobno iskazao papa Franjo.

Na kraju bih zahvalio maloj obitelji u Samostanu Mater Ecclesiae, čije mi je zajedništvo života u trenucima radosti i tuge dalo unutarnji spokoj koji me podržava.

Sada, uz ove riječi zahvale, nužno mora uslijediti i ispovijed. Sve više me pogađa činjenica da Crkva iz dana u dan počinje slavlje svete mise – u kojoj nam Gospodin daje svoju riječ i samoga sebe – priznanjem naših grijeha i molbom za oproštenje. Mi javno molimo živoga Boga da oprosti (grijehe koje smo počinili) našom krivnjom, našom najtežom krivnjom. Jasno mi je da se riječi „preveliki (grijeh)“ ne odnose svakoga dana i na sve osobe na isti način. Ipak, svakog dana me izaziva pitanje trebam li i danas govoriti o najtežem grijehu. I utješno mi govori da koliko god moja greška danas bila velika, Gospodin mi oprašta, ako iskreno dopustim da me on ispita, i zaista sam spreman promijeniti se.

Na svim svojim sastancima, posebno tijekom mojih brojnih apostolskih putovanja, sa žrtvama seksualnog zlostavljanja koje su počinili svećenici, iz prve sam ruke vidio posljedice jednog najtežeg grijeha. I shvatio sam da smo i sami uvučeni u ovaj teški grijeh kad god ga zanemarimo ili se s njim ne suočimo s potrebnom odlučnošću i odgovornošću, kao što se prečesto događalo i događa se. Kao i na tim sastancima, još jednom svim žrtvama seksualnog zlostavljanja mogu samo izraziti svoj duboki sram, svoju duboku tugu i iskrenu molbu za oprost. Imao sam velike odgovornosti u Katoličkoj Crkvi. Utoliko je veća moja bol zbog zlostavljanja i grešaka koje su se događale na tim različitim mjestima tijekom mog mandata. Svaki pojedinačni slučaj seksualnog zlostavljanja je užasan i nepopravljiv. Žrtve seksualnog zlostavljanja imaju moje najdublje suosjećanje i osjećam veliku tugu za svaki pojedinačni slučaj.

Sve više cijenim odbojnost i strah koji je Krist osjećao na Maslinskoj gori kada je vidio sve strašne stvari koje bi morao u sebi podnijeti. Nažalost, činjenica da su u tim trenucima učenici spavali, predstavlja situaciju koja se i danas događa i za koju se i ja osjećam pozvanim odgovoriti. I tako, mogu se samo moliti Gospodinu i moliti sve anđele i svece, i vas, draga braćo i sestre, da se molite za mene Gospodinu Bogu našemu.

Uskoro ću se naći pred konačnim sucem svog života. Iako, osvrćući se na svoj dugi život, mogu imati veliki razlog za strah i trepet, ipak sam dobre volje, jer čvrsto vjerujem da Gospodin nije samo pravedni sudac, već i prijatelj i brat koji je sam već patio za moje nedostatke, pa je tako i moj zagovornik, moj „Paraklet“. U svjetlu sudnjeg časa, milost biti kršćaninom postaje mi sve jasnija. Daje mi znanje, a zapravo i prijateljstvo, sa sucem mog života, i tako mi omogućuje da samopouzdano prođem kroz mračna vrata smrti. U tom smislu stalno se podsjećam na ono što nam Ivan govori na početku Apokalipse: on vidi Sina Čovječjega u svoj njegovoj veličini i pada pred njegove noge kao da je mrtav. Ipak, On, stavljajući na njega svoju desnicu, kaže mu: „Ne boj se! To sam ja…“ (usp. Otk 1,12 – 17).

Dragi prijatelji, s ovim osjećajima vas sve blagoslivljam.

Benedikt XVI.