Misu zadušnicu u svetištu predvodio je dubrovački biskup Roko Glasnović, a propovijedao je krčki biskup Ivica Petanjak. Obred ukopa predvodio je provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Juro Šimić.

Posljednjem ispraćaju nazočili su članovi obitelji iz koje potiče pokojnik, brojni vjernici iz Dubrovnika i iz drugih krajeva, redovnice i redovnici među kojima kapucini iz cijele Hrvatske te dubrovački svećenici.

Mons. Glasnović izrazio je sućut obitelji i rodbini pokojnika, kao i subraći kapucinima rekavši kako „danas Bogu upućuju molitve za pokojnog fra Antu zahvalni što smo ga imali među nama, svećenika redovnika koji je više od pedeset godina ljubio Krista i svoju družbu i služio vjernom narodu“.

U homiliji je mons. Petanjak u svjetlu čitanja druge korizmene srijede pokušao sagledati život pokojnoj fra Ante. Kazao je kako je križ neprestano prisutan u svijesti i u srcu Isusovu, to je cilj prema kojem ide njegov život, ali ne zato što mora, nego zato što hoće. Govorio je, uz ostalo, o Isusovom poslanju koje je bilo u tome da je on trebao objaviti Boga, dati pravu sliku o Bogu i spasiti svijet. „Poslanje i misija bili su univerzalni: spasenje svega svijeta, ali da bi ostvario to sveopće poslanje i spasenje svijeta, Isus je morao biti usredotočen na sebe. Jer viziju koju je on imao, svijet niti je imao niti ju je shvaćao i zato će između Isusa i svijeta biti trajna napetost, česti sukobi i, na kraju, dramatična smrt na križu, kao odgovor svijeta. Odgovor Boga Oca bit će uskrsnuće“, protumačio je krčki biskup.

Osvrnuvši se na evanđeoski ulomak o majci dvojice Isusovih učenika, Jakova i Ivana, koja je usredotočena na sebe i na svoju obitelj, pa traži od Isusa za svoje sinove ministarska mjesta u Isusovom kraljevstvu, biskup je dodao: „To traži iako je Isus već prije rekao da i on sam mora proći kroz križ i kroz smrt i da svaki onaj koji hoće biti njegov učenik mora ispuniti tri uvjeta: odreći se samog sebe, danomice uzimati svoj križ i ići za njim“.

„Ne postoji drugi put spasenja“, poručio je biskup Petanjak. „Nema drugog puta do Isusova puta koji vodi u život“. Potaknuo je okupljene na promišljanje o tome koliko su sami spremni podnijeti za svoje poslanje i misiju.

Govoreći nadalje o pokojniku mons. Petanjak kazao je kako je rizično prosuđivati nečiji život i to u trenutku kada osoba odlazi s ovog svijeta i kad se ne može braniti. Ipak, u svjetlu ovog evanđelja, može se reći da je „fra Ante uvijek bio svjestan sebe samoga i da je imao neke ciljeve koje si je zacrtao, kojih se držao i do kojih je htio doći, bez obzira tko to može razumjeti i hoće li to odobriti“.

Spomenuo je pokojnikovo hercegovačko podrijetlo u povezanosti s njegovim čvrstim i samouvjerenim karakterom, te kazao: „Činjenica je da je imao svoje stavove i da ih je žestoko branio pa i onda kad je moglo biti i drugačije. Takvi stavovi znali su drugima zadavati glavobolju, a kako je on to rješavao sa samim sobom, najbolje znaju on i Bog“.

U bolesti je bio zahvalan onima koji su ga dvorili, ali nije pokazivao svoje slabosti i na pitanje kako je, uvijek je odgovarao da je dobro.

Mons. Petanjak istaknuo je kako će pokojni fra Ante ostati upamćen po materijalnim obnovama crkava i samostana. „Gdje god je došao ostavio je neki trag iza sebe. Očito je da su i te brojne obnove bile odraz njegova karaktera, načina života i stila ponašanja, jer je svojom neposrednošću i direktnošću brzo uspostavljao kontakte, stvarao i širio krug prijatelja, otvarao vrata samostana i ono što nije mogao pokriti materijalnim sredstvima nadomještao je svojim brojnim poznanstvima, naglašavajući da sve što radi radi poradi braće i da njegovi prijatelji nisu njegovi već prijatelji samostana. To je bio način njegovog služenja i njegovog svjedočanstva vjere“, kazao je.

Realno procjenjujući svoje fizičko stanje fra Ante je pri punoj svijesti oprostio svima i molio da i njemu drugi oproste, primio sakramente kršćanske utjehe te tako, u nadi bdijući, spremno otišao s ovog svijeta, zaključio je biskup Petanjak.

Samostanski vikar kapucinskog samostana sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu fra Jure Šarčević na kraju mise je podsjetio na životni put pokojnika kao i na njegov duhovni profil. Istaknuo je kako je pokojnik bio redovnik i svećenik velikog srca i širokog pogleda, volio je redovnički život. Bio je jaka ličnost i čvrst karakter koji se teško odricao vlastitih stavova, iznosio je svima glasno i jasno svoje mišljenje. Odlikovala ga je skromnost življenja, bio je blizak ljudima, pučki fratar, a o njegovoj dobroti posvjedočili su mnogi u svojim izrazima sućuti koje je kapucinska zajednica dobila. Bio je veliki graditelj i obnovitelj crkava i samostana, među kojima i onih u Karlobagu i Dubrovniku. Volio je ljude, imao je puno prijatelja, gdje god je bio okupljao je ljude oko sebe i samostana, u konačnici oko Isusa Krista. „Hvala ti, dragi Ero, kako smo te zvali, na svemu što si učinio za braću naše provincije, za kapucinski red, ali i za Crkvu u našem narodu“, kazao je na kraju Šarčević.

Pisma sućuti provincijalu i subraći kapucinima uputili su riječki nadbiskupi mons. Mate Uzinić i mons. Ivan Devčić, gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, provincijalna glavarica Služavki Malog Isusa splitske provincije sv. Josipa s. Terezija Pervan, župan Dubrovačko-neretvanske županije Nikola Dobroslavić kao i brojne druge osobe. Pisane izraze sućuti pročitao je fra Dejan Lečić, gvardijan kapucinskog samostana sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. Zbog određene izolacije subraća iz dubrovačkog kapucinskog samostana nisu mogla biti na posljednjem ispraćaju subrata.

Uime Slovenske kapucinske provincije riječi zahvalnosti i sućuti izrekao je provincijski vikar fra Stane Bešker.

Mješoviti pjevački zbor pjesmom je ispratio pokojnog upravitelja svetišta s kojim su se često družili dok je boravio u dubrovačkom kapucinskom samostanu.

Životopis

Fra Ante Logara rođen je 9. srpnja 1945. u Sovićima, općina Ljubuški (BiH), od oca Joze i Anđe r. Vulić. Stupio je u Kapucinski red tada Ilirske kapucinske provincije koja je obuhvaćala Hrvatsku i Sloveniju. Srednju Serafsku školu pohađao je u Osijeku od 1961. Redovničko odijelo (habit) obukao je 10. kolovoza 1962. u novicijatu u Vipavskom Križu (Slovenija), gdje je i položio prve zavjete 11. kolovoza 1963. Zatim je nastavio školovanje u Zagrebu u Srednjoj školi Hrvatske franjevačke provincije na Kaptolu 9.

Na odsluženju vojnog roka bio je od 17. ožujka 1965. do 11. studenoga 1966. Teologiju je studirao u Milanu (Italija), gdje je položio doživotne zavjete dana 4. listopada 1969. Subđakonat je primio 27. ožujka 1970., a đakonsko ređenje u Milanu 26. lipnja 1971., gdje je zaređen za svećenika 28. lipnja 1972.

Nakon ređenja namješten je u Dubrovnik gdje je preuzeo katehizaciju, brigu za đake i druge oblike pastoralnog rada i tu je ostao do 1973. kada je premješten u Varaždin. U Varaždinu je bio kapelan u župi, kateheta i knjižničar.

Na temelju zaključka definitorijalne sjednice 1975. imenovan je članom (odbora) radne grupe za organizaciju svečanosti proglašenja blaženim Leopolda Mandića, te je zajedno s ostalom braćom Provincije bio na beatifikaciji o. Leopolda Bogdana Mandića 2. svibnja 1976. u Rimu.

Iste 1976. godine premješten je u Rijeku gdje je bio poglavar (gvardijan) i duhovni pomoćnik u župi Gospe Lurdske. U istoj župi Gospe Lurdske u Rijeci imenovan je za župnika 1979. i tu je službu obnašao do 1982. kada je ponovno imenovan duhovnim pomoćnikom sve do razrješenja 1991. Duhovnikom za pomorce imenovan je 1983. a članom Odbora BKJ za dušobrižništvo pomoraca imenovan je 1989. na pet godina.

Godine 1991. premješten je u Karlobag, gdje je bio imenovan župnim vikarom za župe Karlobag, Baške Oštarije, Cesaricu, Lukovo Šugarje i Priznu. Godine 1996. imenovan je upraviteljem za iste župe do 2005. kada je razriješen istih dužnosti radi preuzimanja novih službi u Provinciji.

Godine 1982. izabran je za provincijalnog definitora (savjetnika), a 2000. za provincijalnog ekonoma.

Godine 2005. odlazi u Dubrovnik gdje je imenovan gvardijanom i upraviteljem svetišta Gospe od Milosrđa. U tim službama ostao je sve do 2011. kada je izabran za provincijalnog ministra Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića. Službu provincijala obnašao je u jednom mandatu do 2014., kada je zbog narušenog zdravlja premješten u samostan u Dubrovniku.

Bolovao je dugi niz godina od više bolesti. Dana 11. ožujka u podne odvezen je u dubrovačku bolnicu, gdje je preminuo istoga dana u večernjim satima.