U koncelebraciju ove nedjelje u koji se slavi i Svjetski dan mladih, bio je generalni vikar mons. Slađan Ćosić i još trojica svećenika, a asistirala su dvojica đakona od kojih je jedan navijestio evanđeoski odlomak o Isusovu svečanom ulasku u Jeruzalem, a drugi pjevao riječi evanđeliste Luke i svečanom pjevanom navještaju Muke Gospodina našega Isusa Krista. Isusove riječi pjevao je kanonik mons. Pavo Jurišić, a sve druge uloge članovi Katedralnog mješovitog zbora „Josip Stadler“ koji su predvodili liturgijsko pjevanje pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića. Kod oltara su asistirali bogoslovi pod vodstvom vlč. Ivana Rake.

Budući da je Sarajevo na Cvjetnicu osvanulo pod desetak centimetara debelim snježnim pokrivačem, izostavljena je na početku mise uobičajena svečana procesija oko katedrale pa su nadbiskup Vukšić, koncelebranti i asistencija pošli u predvorje katedrale. Nakon što je pozvao sve okupljene vjernike „da s čitavom Crkvom započnu slavlje vazmenog otajstva, to jest muke i uskrsnuća Kristova“ te da „slijede Gospodina na križnom putu“, nadbiskup Vukšić je blagoslovio palmine i maslinove grančice koje su darovali župljani Župe Aladinići na čelu sa župnikom don Marinom Krešićem.

Nakon naviještene riječi Božje u otpjevane Muke Gospodnje, nadbiskup Vukšić je u propovijedi podsjetio da „današnju svetkovinu nedjelje neki nazivaju Cvjetnicom, a drugi Nedjeljom Muke Gospodnje“ vjerujući da joj pristaju oba imena jednako. „Jer, s jedne strane, ovo je dan kad se sjećamo Isusova slavnog ulaska u Jeruzalem i, s druge strane, ovo je nedjelja na koju se navješćuje izvještaj iz Evanđelja o osudi, odbacivanju i smrti Kristovoj na križu. Stoga jest i Cvjetna nedjelja i Nedjelja Muke Isusove“, rekao je mons. Tomo.

„I kad govorimo o muci Isusovoj, nalazimo se u situaciji da je Isus, skoro pa jedini put, za vrijeme svoga zemaljskog života sâm organizirao nešto svečano, trijumfalno u vlastitom životu, to jest ulazak u Jeruzalem. Sve do sada je redovito vrlo samozatajno nastupao i propovijedao, i vrlo često, i u situacijama kada je čudesa činio, od svojih slušatelja i onih koji su gledali što on radi, zahtijevao je da ne razglašavaju, da ne pričaju previše, da ga ne slave na zemaljski način. I naspram tom svom ustaljenom običaju, pod kraj svoga zemaljskoga života, a tumači svetih tekstova i duhovni pisci smatraju, upravo zato što se našao na kraju svoga zemaljskoga života, Isus organizira svečanost sebi u čast, ne u čast sinu Marijinu, nego u čast Sinu Božjemu i Mesiji – Poslaniku. Svjestan je da je došao čas njegovoga odlaska s ovoga svijeta i svjestan je da je došao trenutak za to navijestiti ljudima da je on Pomazanik Božji, Krist i Spasitelj.

Ulazi u Jeruzalem na oduševljenje okupljenoga naroda i jednostavnoga puka koji mu stere palmine i maslinove grane i druge propupale grančice stabala koja se u proljeće bude. Kliču mu: Hosana, Sinu Davidovu! Pozdrav, Sinu Davidovu! Slava, Sinu Davidovu! S druge strane, domalo će se dogoditi da oni, koji su ga dočekali na ovakav način u Jeruzalemu zajedno s ondašnjom vjerskom i društvenom elitom, će ga praktično odbaciti. I umjesto ovoga: Pozdrav, Sinu Davidovu! Slava, Sinu Davidovu! – pretvorit će se njihovi usklici u: Raspni ga!“, rekao je pastir Crkve vrhbosanske.

Odgovarajući na pitanje, koje je značenje i koja je poruka Cvjetne nedjelje odnosno Nedjelje Muke Gospodnje, nadbiskup Vukšić je kazao: „Draga braćo i sestre, osim sjećanja na Isusov slavni ulazak u Jeruzalem i osim početka pashalnoga misterija koji započinjemo izvještajima što smo ih slušali kroz ovaj tjedan, postoji silno snažna duhovna poruka koja se tiče svakoga od nas ovdje danas ovdje i svih ljudi svih vremena i svih generacija. Ona se sastoji u tomu da se u svakome od nas, koliko god smo skloniji onaj put, one ljude iz Jeruzalema gledati čudnim očima, nerazumijevanjem – kako to da samo nekoliko dana na jedan način, a onda samo koji dan poslije toga na drugi način, tako radikalno suprotstavljen način u odnosu prema Isusu Kristu. U svakome od nas, u mjeri u kojoj želimo biti ponizni, iskreni i priznati, na vlastitom putu obraćenja krije se i jedno i drugo. Krije se u nama, i Bogu hvala da je tako, odnos prema Isusu, koji glasi: Pozdrav Sinu Davidovu! Iz toga temeljnoga stava, draga braćo i sestre, proizlazi svako naše okupljanje u molitvenim prostorima, proizlazi svaki naš vjerski običaj, svaki naš uzdah i svaka molitva: Pozdrav, Sinu Davidovu! Iz te vjere proizlazi sve plemenito i dobro što se događa u Crkvi i u životu svakoga od nas“, kazao je mons. Vukšić, ističući da „Isus voli jednako sve, i u onom trenutku kad ga prihvaćaju i u onom trenutku kad ga odbacuju“, želeći čovjekovo obraćenje.

„A simboli koji su danas prisutni posvuda u Katoličkoj Crkvi jesu palma, maslina i propupale grančice drugih stabala. Palma je, draga braćo i sestre, u kulturi i civilizaciji kojoj i sami pripadamo simbol sposobnosti preživljavanja i trajanja kušnjama usprkos i, pogotovo, u teškim uvjetima…. A maslina je svojim uljem znak ploda kojim su se pomazivali starozavjetni proroci; ona je znak svih pomazanika Božjih, i Mesije Isusa Krista. Uljem masline pomazuju se svi službenici oltara i svi članovi Isusove Crkve po sakramentu krštenja… A sve druge grane i grančice koje nose kršćani danas u svojim rukama, propupale ili prolistale ili procvjetale, znak su novoga života u proljeće, a na simboličkoj razini znak novoga duhovnoga života“, protumačio je nadbiskup te zaključio:

„Stoga, draga braćo i sestre, kajući se zajedno s vama za sve one trenutke kad nismo svojim životom pristajali uz Mesiju i našega Spasitelja, uz njegova pravila i njegove zakone, molimo ga da nam dadne milost obraćenja i milost ustrajnosti, protiv svih mogućih kušnja i snagu palme; da nas učini mirotvorcima po simbolu masline i da nas učini uljem, sposobnima pupati, listati i cvjetati novim oblicima svoga osobnoga duhovnoga života na putu spasenja“.