Nakon Muke po Ivanu, biskup Petanjak okupljenima se obratio homilijom koju prenosimo u cijelosti:

„Vazmeno trodnevlje (Veliki četvrtak, petak i subotu) treba uzeti i promatrati kao jednu nedjeljivu cjelinu, jer su oni uzročno-posljedično povezani, i jedno bez drugog se ne mogu razumjeti. Mi ih obilježavamo kroz tri dana kako bismo lakše shvatili pravi smisao i dubinu Kristovog vazmenog otajstva.

Danas se koncentriramo na Kristu muku, ali Isus je već jučer, za vrijeme posljednje večere, umro u svome srcu i u svojoj duši. Isus se je duhovno, voljno, unaprijed pripremio za ovaj trenutak. On je spremno prihvaćao ono što će slijediti jedno za drugim.

Budući da smo večeras usredotočeni na Isusovu muku, onda je najvažnije za nas da uberemo plod njegove muke, jer su muka, patnja, križ, bol, ono što nas najviše i najčešće udaljuje od Boga i što dovodi u pitanje i u krizu našu vjeru. Ništa ne stavlja vjeru na kušnju kao patnja.

Još nekako vjerujemo i priznajemo se kršćanima dok nam u životu sve manje-više dobro ide, ali kad pritisne patnja, tad se olako predajemo, posustajemo, prigovaramo Bogu, pokušavamo sebe opravdati i pokazat se u najboljem svjetlu. Smatramo da nismo zaslužili da nas stigne takav križ. Odmah se počinjemo uspoređivati s drugima i to najprije s onima za koje mi mislimo da su gori od nas. Onaj živi kojekako, a bolje mu je nego nama. Kako to Bog može dopustiti?

Nigdje nam Isus ne daje tako veliku lekciju, nigdje nas ne poučava toliko snažno, kao u svojoj muci. U njemu vidimo da patnja može biti življena u ljubavi, da ju se može spremno primiti i prihvatiti, da ona može biti proslava samoga Boga. Patnja prije svega pročišćava čovjeka. Kad nje ne bi bilo čovjeku nitko na svijetu ne bi bio ravan. Patnja nas uvijek spušta na pravu razinu i kaže: ‚Samo si toliki.‘

Zato patnja može čovjeka i obratiti, može ga pameti dovesti, može ga i posvetiti. Kroz patnju se može spoznati da ljubav može biti jača od smrti. Takva ljubav može i smrt posvetiti. Zato sveti Ivan evanđelist o Isusovoj muci uvijek govori kao o slavnoj muci. Ona je dramatična, ona je nasilna, ali nije tragična, jer je Isus iz nje izašao kao pobjednik. Svojom mukom Isus je proslavio Boga. Svojom mukom, koju je podnio iz ljubavi prema nama, Isus je nama osigurao spasenje.

Isus u muci nikoga ne proziva, nikoga ne proklinje, nikomu se ne prijeti, makar je veoma žalostan što ljudi nisu spoznali čas Božjeg pohođenja i što su se zatvorili spasenju. Isus strašno trpi, koliko na tijelu, toliko na duši, jer ne može razumjeti našu sljepoću i našu tvrdoglavost. Ali je u Isusu ona ljubav kojom to sve podnosi toliko jaka da se ljubav i patnja savršeno ujedinjuju i jedna se bez druge ne mogu razumjeti.

Vjerujem da bi nam tu majčina ljubav najbolje mogla dokučiti pravi smisao. Ljubav prema djetetu toliko je jaka da je ni jedna patnja ne može uništiti. Događa se čudesan spoj u kojem se ljubav i patnja tako prožimaju da ih više nije moguće razdvojiti i jedna bez druge ne mogu se razumjeti. Štoviše događa se da se s povećanjem boli povećava i ljubav. To nam svjedoče osobito sveci mistici koji su trpjeli radosno, jer ih je patnja sve više približavala i suobličavala Isusu Kristu.

Neka nitko ne misli da se u takvu patnju trči objeručke, jer uvijek je lakše ne trpjeti nego trpjeti. Ovdje se radi o tome da je ova patnja visoko motivirana. Da je nošena dubokom vjerom i posvemašnjim predanjem u ruke Božje i voljom da se želi biti što sličniji Kristu u svemu, pa onda i u muci koju je za nas podnio. Zato onaj tko nema čvrstu vjeru, a čvrsta vjera se temelji na ustrajnoj molitvi, postu i uzornom životu, neka ne traži od Gospodina da mu udijeli kakvu muku jer ga ona može satrti. Može mu se dogoditi da dobije više nego što može podnijeti, pa mu to neće biti na korist nego na propast.

U redovitim prilikama se događa da Bog nikada ne daje više nego što čovjek može podnijeti. On nas jako dobro pozna i zna koliki su naši kapaciteti. Ako nam daje više nego što mi mislimo da možemo to znači da nas poziva na nešto veće. Sprema nas za neku službu ili poslanje ili neki događaj u obitelji, u Crkvi, u društvu, gdje će se od nas tražiti da svoju vjeru i svoja kršćanska uvjerenja više svjedočimo, pa čak i do mučeništva, ako treba.

Zato muka Isusova nisu samo četrnaest postaja križnog puta i nije opis patnje jednog čovjeka, nego govorimo o otajstvu muke Isusove. A otajstvo se ne može razumjeti ako se pred njim nećemo zaustaviti, promisliti, kontemplirati, dozvoliti da patnja tog čovjeka dotakne moje srce i postane patnja mene samoga. Tada ta patnja postaje za mene spasonosna. Mijenja moj način razmišljanja i ponašanja. I što je najvažnije priprema i mene samoga da se mogu nositi s patnjom, mukom i križem koji stoji na mom putu života.“

Nakon homilije uslijedilo je otkrivanje križa i klanjanje križu, a zatim su se vjernici, predvođeni biskupom i svećenicima, uputili na procesiju s relikvijom Svetog Križa ulicama starogradske jezgre Krka.