Draga braćo i sestre u Kristu! Zahvaljujem preuzvišenom nadbiskupu, monsinjoru Barišiću, na pozivu koji mi je uputio da sudjelujem u proslavi blagdana svetog Dujma, zaštitnika grada i Splitske nadbiskupije, čiji se posmrtni ostaci od 7. stoljeća čuvaju u ovoj njemu posvećenoj katedrali. Pozdravljam nadbiskupa koadjutora i subraću u biskupstvu, predstavnike civilne i crkvene vlasti i sav ovdje prisutan sveti Božji narod.

Sveti Duje rođen je u Siriji, ali je veći dio života proveo u obližnjoj Saloni koja je tada bila glavni grad rimske provincije Dalmacije. Vjerojatno je ovamo stigao kao misionar, krenuvši iz Antiohije, grada u kojem su po prvi put Isusovi učenici nazvani „kršćanima“. Salona je tada bila prosperitetan rimski grad, u kojemu je rođen i sam car Dioklecijan. Duje je postao njezin biskup i baš tijekom Dioklecijanova progona, početkom četvrtog stoljeća, osuđen je na smrt odrubljivanjem glave zajedno s još sedam kršćana. Ne znamo puno o njemu, ali sigurni smo da je bio mučenik, biskup i misionar, a to su tri aspekta na koje se odnose biblijska čitanja odabrana za njegov blagdan.

Sveti Duje mučenik

Prvo čitanje iz knjige Otkrivenja govori nam o mučeništvu. Ivan opisuje viđenje u kojemu mu se otkriva ispunjenje spasenja, odnosno Kristova pobjeda nad onim koji se zove Tužitelj: Đavao. Zašto „Tužitelj“? Jer je on taj koji ih je „dan i noć optuživao pred Bogom našim“, kako bi što više duša oteo Božjoj moći. Đavao je dan i noć govorio Bogu: “Ovi su moji, stali su na moju stranu, pogledaj koliko su grijeha počinili!”

Ali svojim mučeništvom, govori glas koji Ivan čuje pri objavljenju, ovi kršćani poriču optužbu da su na strani đavla i pokazuju da su spremni žrtvovati vlastiti život kako ne bi zanijekali Krista. Dakle, oni su na njegovoj strani, unatoč svojim slabostima i grijesima koje su počinili. Ukratko, đavolske optužbe, čak i ako su istinite, ne dovode u pitanje na čijoj su strani te duše! Zato Ivan piše:„Ali oni ga (đavla) pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili života svoga – sve do smrti.“

Đavao će i nas, često opravdano, optužiti za mnogo toga, no molimo Gospodina milost da mu pod svaku cijenu budemo vjerni i tako ćemo pobijediti! Isus je rekao: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“(Iv, 15,13). Mučeništvo je stoga najveći čin ljubavi prema Kristu, a „ljubav pokriva mnoštvo grijeha“ (1 Pt 4,8). Želim ovdje napraviti digresiju: svaki put kada ispovijedamo svoje grijehe, sami sebe “optužujemo” i umjesto da čekamo da nas đavao optuži pred Bogom, dokazujemo da vjerujemo u pobjedu Kristove krvi, u njegovu ljubav koja “pokriva” i naše grijehe.

Svako priznavanje naših grijeha postaje tako čin vjere kojim izjavljujemo da smo na Kristovoj strani, čak i ako smo se zbog svojih slabosti ponašali kao da smo na strani đavla. Ali, kao što kaže papa Franjo, “Evanđelje nam govori da Gospodin ne traži savršene kršćane. (….), ne traži kršćane koji nikada ne sumnjaju i uvijek se hvale sigurnom vjerom. Kada je kršćanin takav, nešto nije u redu. Ne, avantura vjere (…) sastoji se od svjetla i sjena. U protivnom, kakva bi to vjera bila? Vjera poznaje vrijeme utjehe, zanosa i entuzijazma, ali i umora, zbunjenosti, sumnji i mraka” (Regina caeli, 24. travnja 2022.).

Možemo reći da je svaka naša ispovijed mali čin mučeništva u kojemu pokazujemo da „preziremo svoj život do smrti“, optužujući sami sebe za svoje nesavršenosti i istovremeno svjedočeći vjeru u milosrdnu Kristovu ljubav koja pokriva mnoštvo grijeha. Mučeništvo nije za heroje iz drugih vremena koji ljube Krista do te mjere da daju svoj život; i mi ga možemo ljubiti do te mjere da mu darujemo ono na što smo najviše navezani i što nam je najteže dati: svoje grijehe. Zatvaram zagradu.

Sveti Duje pastir

U drugom čitanju apostol Petar se obraća starcima, odnosno svećenicima, i poziva ih da pasu povjereno im stado Božje: „Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno;i ne kao gospodari baštine nego kao uzori stada.“ Sveti Petar se obraća svećenicima i od njih traži da se brinu za stado, da bdiju nad povjerenim im stadom, ne „prisilno“, već „dragovoljno“. Tko je onaj koji „bdije prisilno“? To je čuvar, na primjer, vojnik koji je prisiljen bdjeti tijekom noćne smjene. Ne može dočekati trenutak da završi smjena i da ode. On bdije, ali „bdije prisilno“.

A tko je onda onaj koji „dragovoljno bdije“? Majka koja uvijek budno pazi na svoje djetešce: bilo da spava, igra se ili gleda televiziju. Vojnik bdije nad gradom za plaću ili iz straha od kazne, dakle „prisilno“, majka iz ljubavi bdije nad djetetom iz ljubavi, dakle „dragovoljno“. Pastir mora biti poput majke, uvijek „zabrinut“ i pažljiv prema povjerenom mu stadu. Stoga to čini kako kaže sveti Petar, „ne radi prljava dobitka“, dakle za nagradu ili zbog promaknuća, „nego oduševljeno“, dakle, bezinteresno, samo iz ljubavi.

Apostol zatim dodaje važnu napomenu. Kaže: “Ne kao gospodari baštine“, dakle bez nametanja, bez prisile, „nego kao uzori stada“. Pastir primjerom mora voditi svoje stado, „biti uzor“ i svjedočiti djelima, a ne riječima. Ako riječi nisu popraćene primjerom, mogu postati sablazan. Ovih nekoliko redaka iz Petrove poslanice traktat su o dobrom kršćanskom upravljanju. Mi pastiri (shvaćeni u širem smislu: biskupi, svećenici, vjeroučitelji, odgojitelji, roditelji…) moramo često čitati ovu Petrovu poslanicu i preispitivati se.

Kakav dobar primjer pružaju oni svećenici koji bdiju nad stadom, postajući njegov uzor: posjećuju obitelji, bolesne, pokazuju zanimanje za starije i uvijek daju prednost onima koji su u većoj potrebi! A sve to čine „ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno“! Vidjeli smo to tijekom pandemije: svećenike, redovnike i redovnice koji su bili maštoviti tražeći načine da ne napuste stado, pronalazeći pritom nove načine da mu budu blizu. To su ponizni pastiri koji se nikada ne žale, koji su uvijek spremni opravdati i koji majčinskom nježnošću znaju i korigirati.

Naposljetku, sveti Duje misionar

Ako pastir želi biti uzor stadu, svakako mora biti i misionar, što je još jedan oblik mučeništva. Zapravo, to znači izaći, istrošiti svoj život za druge, služiti. Nije misionar samo onaj tko odlazi u Afriku ili Indiju. Misionar je onaj koji izgara od težnje da svojoj braći navijesti Krista. Ako je drugo čitanje, kao što smo vidjeli, „priručnik za dobrog pastira“, odlomak iz Evanđelja koji smo čuli jest „priručnik za dobrog misionara“. Nemamo vremena  sve detaljno proučiti. Naglasio bih samo nekoliko aspekata. Prvo: odakle treba započeti misija? Od molitve! „Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.”

Moliti… misionar je prije svega muškarac ili žena molitve. Upravo stoga što je žetva velika, a radnika je malo, upravo stoga što se osjeća malenim pred velikim zadatkom koji ga čeka, misionar više računa na Oca koji ga je poslao nego na svoje sposobnosti.

Drugo: Misionar je krotak, miroljubiv: „Šaljem vas kao janjce među vukove,“ Tu otkrivamo kršćanski stil navještaja. To nije glasna promidžba, to je navještaj pun poštovanja, ponizan i skroman. To je Isusov stil. Papa Franjo je rekao: „Kršćanski stil: nije oholost, nije osuda (…). Kršćanski stil je ‘nježnost, dobrota, poniznost, krotkost, velikodušnost’. U konačnici, to je ‘Isusov stil, stil kojim je Isus donio mir i pomirenje sve do kraja’“. (Papa Franjo, Jutarnja meditacija, Domus Sanctae Marthae, 10. rujna 2015.).

Treće: Misionar vjeruje u providnost: “Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće.” Vjera u providnost je neophodna za one koji žele da njihova poruka bude vjerodostojna. Božja providnost nije magijska intervencija, ona se služi našim rukama da dajemo, koristi se našim nogama da se približimo potrebitima i našim srcem da sve ljubimo. Misionar je oruđe božanske Providnosti.

Četvrto: Misionar je nositelj mira: „U koju god kuću uđete, najprije recite: `Mir kući ovoj!`“ Prije evangelizacije, prije poučavanja, moramo donijeti mir. Isusova poruka se ne može razumjeti ako onaj koji je donosi nije muškarac ili žena mira, pomirenja. On je taj koji zna ići ususret, čak i nerazumijevanju, jer je za stvaranje mira često potrebno ići protiv struje!

Peto: Misionar je čovjek milosrđa: „Jedite što vam se ponudi …  i liječite bolesnike koji su u njemu.“ On sjeda za stol, pun poštovanja s osobama dijeli život, kao i njihove običaje, zatim liječi bolesne, i tek na kraju, kao posljednje naviješta Evanđelje: „Kazujte im: `Približilo vam se kraljevstvo Božje!`“ Nakon što je posvjedočio mir, vjeru u providnost, nakon što se prilagodio navikama i običajima onih kojima je poslan, a ne prije toga, misionar može naviještati Kraljevstvo Božje.

Da zaključim: molimo svetog Duju da nas nauči: 1. da živimo mučeništvo ljubeći Krista iznad svega, bez straha od poniženja zbog priznanja svojih grijeha; 2. da budemo mudri vođe, uzori stada, poput dobrog pastira; 3. da budemo misionari, uvijek puni poštovanja u Isusovom stilu.