Rođen je u Borettu, u pokrajini Reggio Emilia, te je iz Italije emigrirao u Argentinu, gdje je upoznao i ušao u salezijansku stvarnost prisutnu na najtežim mjestima Buenos Airesa. U Buenos Airesu nisu išli u najvažniju četvrt – podsjetio je papa Franjo obraćajući se mnoštvu hodočasnika pristiglih iz cijeloga svijeta – nego su išli u Bocu, gdje su bili komunisti, socijalisti, oni koji nisu voljeli svećenike. Tamo su išli salezijanci, veliki odgojitelji srca.

Geslo kanonizacije Artemida Zattija jest izraz „Vjerovah, obećah, ozdravih“, uzet iz njegovih memoara. Naime, oboljevši od tuberkuloze, povjerovao je riječima o. Evasija Garronea koji ga je, vidjevši da mu se stanje pogoršava, potaknuo da Mariji Pomoćnici obeća da će se posvetiti njezi bolesnika i da će tako ozdraviti. Tako je i bilo. Od tada se Artemid potpuno posvetio bolesnoj i potrebitoj braći, postavši njihov bližnji, uvijek s osmijehom i neumorno sjedinjen s Bogom u molitvi.

Bolnica je mjesto gdje se očituje svetost tog čovjeka, s bijelim radnim ogrtačem i torbom s lijekovima, s krunicom u jednoj ruci i upravljačem bicikla u drugoj. U bolesnima, koji su bili granica njegova poslanja, a koje je posjećivao danju i noću, vidio je Gospodina te služeći im, znao je da časti Oca.

Istaknuvši siromašno podrijetlo Artemidove obitelji, Papa je napomenuo kako je njegova obitelj, za razliku od drugih migranata pristiglih u Argentinu koji su, poneseni poslom i problemima, često gubili vrijednosti vjere, bila iznimka. On je odrastao u izvrsnoj kršćanskoj sredini, a u gradu Bahia Blanca, nedaleko od Buenos Airesa, zahvaljujući vodstvu oca Carla Cavallija, u njemu je dozrio izbor salezijanskoga života. Bio je rođak svih siromaha, istaknuo je Papa. Sve bolnice u regiji Rio Negro, zahvaljujući njemu postale su mjesta zračenja Božje ljubavi.

Na tom komadiću zemlje u Patagoniji, gdje teče život našega blaženika, ispisana je jedna stranica Evanđelja; Dobri je Samarijanac u njemu pronašao srce, ruke i zanos, prije svega za malene, siromašne, grješnike, posljednje. Tako je bolnica postala „Očevo svratište“, znak Crkve koja želi biti bogata darovima ljudskosti i milosti, mjesto zapovijedi ljubavi prema Bogu i bratu, mjesto zdravlja kao zaloga spasenja.

Artemid Zatti živio je potpuno darivanje sebe Bogu i posvećenje svih svojih snaga za dobro bližnjega, napomenuo je Rimski biskup, i to u dubokom jedinstvu s Gospodinom; u stalnoj molitvi, dugom euharistijskom klanjanju, molitvi krunice. Osim toga, Artemid je čovjek zajedništva; znao je raditi s drugima te je svojim primjerom i savjetom oblikovao ljude, savjesti, obraćao srca.

Sveti Otac potom je istaknuo vrijednost Zattija kao „salezijanca koadjutora“. Znao je, naime, da se Bogu može služiti i kao svećenik i kao brat pomoćnik, za Boga jedna stvar vrijedi kao i druga, sve dok se radi s naklonošću i ljubavlju. Ponovno zadobiveno zdravlje nakon ozdravljenja, za tog je novog sveca bila potvrda da život nije više njegovo vlasništvo, nego je čitav za siromašne.

Prisutnim je hodočasnicima Papa tada iznio vlastito iskustvo. Dok sam bio provincijal isusovaca u Argentini, upoznao sam život Artemida Zattija, pročitao sam njegov životopis te njemu povjerio prošnju Gospodinu za sveta zvanja posvećenoga života laika za Družbu Isusovu. Kako smo počeli moliti za njegov zagovor, znatno se povećao broj mladih pomoćnika; i bili su ustrajni i vrlo zauzeti. Tako samo svjedočio tu milost koju smo primili, rekao je papa Franjo.

To je potvrda važnosti zvanja „braće“ koja imaju posebnu karizmu koja se hrani molitvom i radom. I dobri su za cijelu kongregaciju. Oni su ljudi samilosti, radosni su i marljivi. U njima se ne vide kompleksi manje vrijednosti zato što nisu svećenici, a ne teže ni tomu da postanu đakoni. Svjesni su svojega poziva i takvoga ga žele, rekao je papa Franjo te obraćajući se svoj braći pomoćnicima potaknuo ih: Budite i vi uvijek zahvalni za dar tog poziva, koji posebno svjedoči o posvećenom životu, te ga tako predlažite mladima kao oblik evanđeoskoga života u službi malenih i siromašnih.