Na početku izlaganja prof. Zubac naveo je dva papinska dokumenta koja služe kao putokaz za djelovanje katoličkoga laikata u Crkvi u Hrvata, a to su enciklike: Il Fermo Proposito Pija X. iz 1905. godine te Ubi Arcano Dei Pija XI. iz 1922. godine. Taj pokret je prvo bio poznat kao Hrvatski katolički pokret (HKP), a nakon 1922. godine kao Katolička akcija (KA). Nastao je na poticaj sveopće Crkve, uz svesrdno zalaganje dvojice spomenutih nasljednika Sv. Petra, kao odgovor na one struje koje bismo  danas mogli nazvati  skupnim imenom liberalizam, što je uključivalo radikalno marginaliziranje Crkve, tjeranje Crkve u sakristiju, bitke na polju obrazovanja i braka, sekularizacija, itd. Plan je bio da se u aktivnu borbu protiv ovih tendencija u potpunosti uključi i laikat, rečeno je u izlaganju.

Te inicijative u Crkvi u Hrvata prvo su zaživjele zbog aktivnosti krčkoga biskupa Antuna Mahnića, kao i nakon „Prvoga hrvatskog katoličkog sastanka“ 1900. godine. Glavna ideja bila je da se kroz crkvene institucije ponudi kršćansko obrazovanje koje će u konačnici rezultirati formiranjem sloja katoličkih intelektualaca koji će biti sposobni da se u javnoj i društvenoj sferi zalažu za vrijednosti Katoličke Crkve i da ih provode u život. Pozicija udruga, u ovom periodu još uvijek HKP-a, bila je prije svega orijentirana na obrazovnu i socijalnu komponentu. Crkva u Hrvata imala je i doticaj s glavnim tendencijama na svjetskog razini, u smislu sudjelovanja u biblijskom i liturgijskom pokretu, čije će teološke ideje poslije biti implementirane na Drugom vatikanskom saboru.

Za hrvatski slučaj bilo je bitno formirati kršćanski orijentirane intelektualce i javne djelatnike koji su se posvetili borbi protiv siromaštva, nepismenosti, praznovjerja koje je tada bilo prisutno u narodu. Hrvatski „specifikum“ bila je i nacionalna komponenta, u smislu da se po prvi put jasno čuje i organizirano protivljenje tadašnjem položaju Hrvatske u okvirima Habsburške Monarhije, a ovdje se prije svega misli na talijanizaciju, germanizaciju i mađarizaciju.

Povijest Katoličke akcije u Crkvi u Hrvata ne može se odijeliti od povijesti političko-društvene razine u kojoj se hrvatski narod našao nakon velikih prijeloma na svjetskoj i europskoj sceni početkom 20. stoljeća. Možemo ovo razdoblje navesti i kao period nastanka južnoslavenske zajednice čija će burna povijest trajati skoro 73 godine, istaknuo je izlagač, dodavši kako nestanak Habsburške Monarhije nije bio samo državno-pravni diskontinuitet, nego prijelomnica u gospodarskom, pravnom, društvenom, kulturnom i vjerskom smislu. Hrvatska je nasilno i naglo istrgnuta iz srednjoeuropskog civilizacijskog kruga gdje je postajao rad, red, pravna država, planiranje, socijalna država i vjerski mir. Ovaj se prijelom možda najbolje vidio na vjerskom polju jer je nepobitna činjenica da je Crkva u Hrvata u novoj državi, Kraljevini SHS/Jugoslaviji, imala potpuno drukčiji položaj, da se našla u novoj društvenoj paradigmi jer više nije bila najveća vjerska zajednica. Crkva u Hrvata, kao i svi katolički biskupi, pozdravili su stvaranje nove države u jesen 1918. godine u nadi da će donijeti pravednost, međusobno poštovanje i ravnopravnost.

Udruge KA, cjelokupna katolička javnost, postali su podijeljeni u dvije velike struje – jedna koja je imala nešto mekši odnos prema Beogradu, a to su: Hrvatski katolički Seniorat (HKS), Hrvatska pučka stranka (HPS) i udruženja kao što je bio Domagoj (HKAD Domagoj), dok su s druge strane bile udruge koje su težile potpunoj depolitizaciji djelovanja asocijacija KA, kao što su bili: Orlovi (Hrvatski orlovski savez, HOS) i Veliko križarsko bratstvo (VKB). Ovaj sukob primirio se približavanjem Drugoga svjetskog rata.

U suvremenom dobu kao polazišnu točku moramo uzeti dekret Drugoga vatikanskog sabora o laicima Apostolicam Actuositatem koji apostolat laika stavlja kao jedan od fokusa crkvenoga djelovanja u modernom periodu.

Od pontifikata Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje, može se pratiti jasan znak opisa Crkve kao „velike ispovjedaonice“, „poljske bolnice“, „utočišta“ i „mjesta utjehe“ za mnogobrojne ljude koji su se našli na marginama našeg ubrzanog, sekulariziranog i prije svega liberalnog svijeta.

Aktivnost laikata je nemjerljiva u vremenu suvremenih „-izama“ i više nije samo preporučena, nego je nužnost. Ekonomske poteškoće, suvremene imigracije, ratni sukobi, svakodnevni napadi liberalne ideologije na neke temeljne značajke kršćanske antropologije (prije svega na obitelj) zahtijevaju veliko pomjeranje aktivnosti laikata na područje socijalnoga rada, karitativne djelatnosti, aktivnoga župskog pastorala, prisutnosti u javnosti i utjecaja na cjelovito kršćansko obrazovanje, od primarnog do akademskog.

Potreba aktivnoga sudjelovanja laikata može se primijeniti i na hrvatski narod koji se našao u vrlo turbulentnom vremenu posljednjih 30-ak godina. Raspad socijalizma, ratna stradanja, bremenito poslijeratno razdoblje već su veliki rascjepi sami za sebe, no tu nije bio kraj. Hrvatska je naglo i nepripremljeno ušla u svjetski globalni/liberalni kapitalizam, koji je uzrokovao jednu veliku krizu. Prije svega moralnu jer su se neke tradicijske vrijednosti hrvatskog naroda, koje su preživjele čak i socijalizam, počele raspadati.

Sveprisutna demografska kriza, socijalna nejednakost i nepravda, manjkavo radno zakonodavstvo, nametanje kulturnih obrazaca nepoznatih hrvatskom narodu, a pogotovo demografska kriza, sami po sebi nameću angažman cjelokupne Crkve, traže vrlo razborito promišljanje i program djelovanja te svojevrsni povratak naše kršćanske, katoličke javnosti  nauku Crkvenog učiteljstva, papinskim enciklikama, kako je nekada radio i bl. Ivan Merz.