Svojevrsni logo velikih obljetnica samostana i crkve sv. Frane u Šibeniku svoje nadahnuće pronalazi u zatvorenoj rozeti koja se nalazi apsidi istočne strane crkve, s vanjske strane, te sa zvonikom predstavlja najvidljiviji i najpopularniji dio crkve (prema gradskome parku). Tzv. rozeta isključivo je vanjski dekorativni dio crkve, boje fasade, ne propušta svjetlost u apsidu crkve. U njoj želimo iščitati simboliku Crkve, mistična Tijela Kristova, koje je svatko pozvan izgrađivati. (S lijeve strane nalazi se originalni grafički izgled rozete, a s desne logo nastao povodom ovih obljetnica.)

Uzimajući ovu cvjetnu dekoraciju crkve sv. Frane kao svojevrsni logo – povodom proslave 800. obljetnice franjevačke prisutnosti u Šibeniku, 700. obljetnice samostana sv. Frane unutar gradskih zidina i 600. obljetnice posvete crkve sv. Frane – želimo ju „oživjeti“ i dati joj ljepotu prave rozete koja će bar na taj način pod suncem zasjati, rascvjetati se i pružiti svoj miris. Iako mnogo jednostavnija, ova rozeta želi nas povesti prema središnjem, 12-latičnom dijelu rozete na Gornjoj bazilici sv. Franje u Asizu, izgrađenoj 1253. godine, a poveznica je i sa šibenskom katedralom sv. Jakova, majkom svih crkava Šibenske biskupije, koja 2023. godine slavi 725. obljetnicu svojega utemeljenja.

Rozeta je cvjetnoga oblika u čijemu se središtu nalaze manja i veća kružnica iz kojih izrasta 12 jednakih krakova/latica i među njima 12 dekorativnih kružića.

U svojemu djelu Stablo života sveti Bonaventura, razmišljajući o Kristovoj posebnoj ljepoti po uskrsnuću, piše: Krist je „ona prekrasna mladica iz panja Jišajeva, koja je pri utjelovljenju proklijala, u muci ocvala, u uskrsnuću ponovno procvala upravo zato da svima bude na ukras. Ono, naime, tijelo preslavno, nježno, okretno i besmrtno, zaodjenulo se slavom tolike sjajnosti, da je uistinu sjajnije od sunca, te unaprijed pokazuje ljepotu ljudskih tjelesa koja trebaju biti uskrišena…“

U središtu cvijeta bijeli je krug koji je svemu Početak. Iz njega sve izrasta, ali i k njemu sve upućuje. „U središtu vjere nalazi se ispovijedanje Isusa, Sina Božjega, rođena od žene, koji nam, darom Duha Svetoga, daje da primimo posinstvo“ (Lumen fidei, 59).

Između dviju kružnica nalazi se šest latica koje označuju šest stoljeća od posvete crkve svetoga Frane (31. svibnja 1423.) u kojoj se narod Božji okuplja i slavi svete sakramente kojima je euharistija izvor i vrhunac. Hraneći se Riječju i Kruhom vjernici sudjeluju u otajstvu Kristova života i mole Gospodina da ih „nauči, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti“ (Popričesna molitva II. nedjelje došašća).

Tih osam stoljeća prisutnosti i šest stoljeća crkve nalazi se pod zaštitničkim plaštem Bezgrešne Djevice Marije (veća kružnica), zaštitnice franjevačkoga reda, koja Krista daje Crkvi. Njezino „majčinstvo osiguralo je za Božjega Sina pravu ljudsku povijest, pravo tijelo u kojem će umrijeti na križu i uskrsnuti od mrtvih“ (Lumen fidei, 59). Marija prati Crkvu na njezinu putu i rastu jer „je Crkva smatra svojim najboljim modelom u redu vjere, ljubavi i savršenoga jedinstva s Kristom, to jest onoga unutarnjeg raspoloženja kojim Crkva, ljubljena Zaručnica, usko povezana sa svojim Gospodinom, njega zaziva i po njemu iskazuje štovanje vječnome Ocu“ (Marialis cultus, 16).

Iščitavajući simboliku Crkve, koja izrasta iz Početnika i Dovršitelja, latice nas podsjećaju na Dvanaestoricu okupljenu u iščekivanju Duha s Marijom u molitvi i na univerzalnost navještaja Radosne vijesti. Po njima se Kristov glas i miris pronio svijetom; svojim su životima posvjedočili svoju vjernost Bogu, Kristu i Crkvi. „[Apostoli] potaknuti milošću, prosvijetljeni naukom i ojačani snagom njegovom [Duha Svetoga], iako su bili malobrojni i jednostavni, nešto vatrenim riječima, nešto savršenim primjerima a nešto i sa pravim čudesima ‚krvlju svojom zasadiše Crkvu‘ po čitavom svijetu; a Crkva, očišćena, prosvjetljena i usavršena postade ljupka Zaručniku i prijateljima Zaručnika“ (Bonaventura, Stablo života). Po Dvanaestorici, njihovim nasljednicima i današnjim vjernicima Kristova riječ se širi i danas, stoga Kristov križ (p)ostaje prepoznatljiv znak spašenih. To je vidljivo u transparentnosti latica, što svakom vjerniku i promatraču daje priliku obojati je svojim životom, tj. dopustiti Božjemu svjetlu da obasja naš život i po nama ukaže na ljepotu Stvoritelja.

Kristova zapovijed „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ u svetom Franji Asiškom i njegovoj braći sve do naših dana nalaze vrsne suradnike koji se nisu bojali hoditi, propovijedati, ispravljati hereze, slaviti sakramente niti umrijeti za Krista. Osam stoljeća satkano je u osam latica križa. Crvena boja na vrhovima križa ukazuje na vjernost Rimskom prvosvećeniku prvoga biskupa šibenskoga fra Martina s Raba, gvardijana samostana sv. Frane izvan zidina; zatim na spremnost Kristovih sljedbenika na darivanje vlastitoga života za njega, što je očito u životu sv. Nikole Tavelića, sina grada Šibenika, jeruzalemskoga mučenika i prvoga hrvatskog kanoniziranog sveca; na vjernoga sljedbenika Asiškoga Siromaška mons. Jeronima Milete, OFM Conv., šibenskoga biskupa, ali i mnogo druge požrtvovne i svete braće koja su upisana u povijest osam stotina godina duge franjevačke prisutnosti u Šibeniku.

Rozeta na crkvi sv. Frane ne propušta svjetlost u crkvu, ali prolazniku daje da upre pogled u visine i moli Gospodina za prosvjetljenje i čistoću pogleda, skladnost riječi i djela. Istovremeno nas podsjeća da smo samo putnici i hodočasnici ovom zemljom i da je „domovina naša na nebesima“ (Fil 3,20). Prema tim nebesima hrlimo.

Iščitavanjem ovoga loga želimo ukazati na bogatu povijest samostana i crkve sv. Frane koju su braća sv. Franje ispisali, a nastavljaju je ispisivati. Na tome hodu braća nisu sama. Ona su podržavana vjernim kršćanskim pukom grada Šibenika koji u crkvi sv. Frane pronalaze utjehu i radost u slavlju sakramenata, ili jednostavno tihu hodočasničku molitvu Bogu koja sja svjetlom upaljene svijeće ištući zagovor dragoga sveca. Zajedno sa svetim Franjom želimo pjevati Hvaljen budi, Gospodine naš po tolikoj braći i sestrama koji su se tijekom stoljeća ugrađivali u samostan i crkvu te onima koji i danas pomažu pri duhovnoj i materijalnoj obnovi i izgradnji.

Ovo promišljanje o logu velikih obljetnica želimo zaključiti predslovljem Otajstvo hrama Božjega (Rimski misal, str. 689.) za dan posvete crkve te njime sažeti gore napisano:

„Crkvu si osnovao da bude sveti grad,
sagrađen na temelju dvanaest apostola,
sa zaglavnim kamenom Isusom Kristom,
da se izgrađuje vjernima kao biranim kamenjem,
u ljubavi i Svetome Duhu.
U tom će gradu zauvijek sjati svjetlo Kristovo,
a ti ćeš biti izvor života u vijeke vjekova.“

Za grafičko rješenje logotipa zaslužan je grafički dizajner Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga Ivica Beljan.