Nakon kratkog uvodnog pozdrava župnika domaćina vlč. Damira Štifanića, gosta predavača predstavio je voditelj zajednice „Jošua“ Niko Rončević. Istaknuo je da Barbara dolazi iz Libanona, zemlje koja je proživjela 15 godina rata, od 1975. do 1990., no, unatoč tomu i naglašeno muslimanskom okružju, tamošnji kršćani imaju živu vjeru.

Barbara je na početku nagovora, izrazio radost zbog susreta u duhu Psalma 122 i novozavjetnih tekstova koji govore da su Kuća Gospodnja ljudi.

Osvrćući se na naslov teme susreta „Proročka molitva“, naglasio je važnost molitve u življenju svakoga pojedinca, jer u molitvi Bog govori. Temeljem duhovne obnove kojoj je sam nazočio tijekom pandemije koronavirusne bolesti, nagovor je podijelio u tri djela: molitva; proročko iskustvo, prepreke da primimo Božju riječ kroz molitvu i povjerenje u Gospodina; prvi odgovor na Njegov govor nama.

Kao uvod u svaki od navedenih dijelova, pročitan je jedan odlomak o Mojsiju.

Prvi dio popratio je odlomak o Mojsijevom susretu u šatoru. Barbara je posvijestio, da je Crkva moderni šator sastanka. „Mojsije je išao u šator da bi se ondje susreo s Bogom. Molitva je prvi i osnovni susret s Gospodinom. No, u tom susretu Bog preuzima inicijativu i poziva nas da dođemo u odnos s njim. Mi ne uzimamo inicijativu da molimo, mi jednostavno odgovaramo na Božji poziv. Ali taj susret s Gospodinom, molitva, od nas zahtjeva put duboke želje. Molitva je poziv od Boga, tada molimo Duha Svetoga da stavi u nas želju da se susretnemo s Bogom. Tako put s Bogom, postaje put koji mijenja sve.“

Upozorio je, da se na susret s Bogom i razgovor s Njim u molitvi mora ići sa stavom da ga se posluša. Stoga je molitva i putovanje poslušnosti Bogu. „Idemo slušati Gospodina spremni da ga poslušamo bez obzira što nam kaže da učinimo“, rekao je, te ukazujući na početak Evanđelja po Ivanu, istaknuo važnost riječi.

„Ivan je odabrao teološki opis Isusa. Mogao je reći u početku je bila ljubav, jer je Isus ljubav, mogao je reći da bijaše snaga, jer je Isus snaga. ali on je rekao bila je riječ. Zašto? Jer, Ivan na početku svog evanđelja želi reći da Bog želi govoriti s čovjekom. Nema odnosa među dvoje ljudi, ako nema razgovora, a kad netko govori, otkriva svoju prirodu. Kad nam Bog govori, On otkriva tko je. Molitva je ulaz u odnos s Bogom, našim Gospodarom, licem u lice i u toj molitvi Božji glas nam postaje poznat, molitva s Gospodinom dovodi nas do familijarnosti s Njim.“

Uvodeći u drugi dio, pozvao je na promišljanje o slici Mojsija pred gorućim grmom.

Mojsije je prišao i vidio grm koji gori, a ne sagorijeva. Skinuo je sandale, i time izrazio namjeru da će ostati na tom mjestu. Isto tako, molitva je poziv nama da se zaustavimo, da sve ostavimo sa strane i da budemo s Bogom. Molitva je vrijeme u kojem sa strane ostavljamo sve što nas ometa i mislima i da budemo s Bogom, jer jedino tako možemo čuti Njegov glas – posvijestio je Barbara.

„Gorući grm predstavlja čovječanstvo, cijelo čovječanstvo koje sa svom svojom krhkošću dolazi pred Gospodina. Bog pali plamen u nama, ali ne sagorijevamo. Vatra gorućeg grma je prisutnost Bog u nama, ali je to i vatra pročišćenja da možemo čuti Božji glas“, dodao je.

Odgovarajući na pitanje: „Koje su prepreke koje nas sprečavaju da slušamo Gospodina?“, ukazao je na dvije parabole. Prva je o vinogradaru koji šalje svoje sluge vinogradarima. U tom vidu pojasnio je da je grijeh prva prepreka da se čuje Božju riječ. Grijeh priječi da se uđe u odnos s Gospodinom.

Druga parabola je o sijaču. „Neko sjeme je palo na put i došle su ptice i pojele ga. Sjeme je simbol Riječi Božje. Ta riječ koja padne na put je stvar naše površnosti, površnost znači živimo svoj život i nije nas briga za Riječ Božju: dođemo ponekad u crkvu, slušamo čitanja i zaboravimo na njih“.

Nadalje je podsjetio na sjeme koje je palo na tvrdo tlo, brzo niknulo, ali je došao otpor i brzo se posušilo, jer nije imalo korijena. „To uspoređujem s onima koji žele imati emocionalno iskustvo: odlaze na molitveni sastanak, osjete nešto, i onda idu drugdje, osjete drugu emociju. No, ukoliko ne idemo u dubinu našeg odnosa s Gospodinom, riječ će doći na kamen, na trenutak će niknuti, ali pošto nema korijena i nestat će. Mnogo je kršćana koji su zainteresirani za emotivnu molitvu, ali ne žele provesti vrijeme gradeći korijene.“

Na koncu, parabola kaže, da je neko sjeme palo u trnje. „Trnje je simbol zemaljskih želja koje guše želju za dobrim. Ako je naše srce privučeno svjetovnim atrakcijama više nego da bude s Bogom, onda Božja Riječ dođe u srce i bude ugušena. Bog želi doći nama kao što je došao Mojsiju u gorućem grmu i sagorjeti grijeh, želi sagorjeti želju koju imamo za svjetskim atrakcijama.“

Barbara je podsjetio na riječi Ivana Krstitelja da će Isus kad dođe krstiti Duhom Svetim i ognjem. „Često govorimo o krštenju u Duhu Svetom, ali rijetko o krštenju vatrom. To krštenje je onda kad Bog stavlja u naše srce želju da ga slijedimo do kraja života, a želja je toliko snažna u nama da nas ništa ne može spriječiti da mu služimo. Zato je na Pedesetnicu Duh Sveti došao na učenike u obliku plamenih jezici, i ti plameni jezici su ih pročistili.“

Sliku Mojsija ispred Crvenog mora, Barbara je uzeo za približavanje povjerenja u Gospodina.

„Kad nas Bog pozove da ga slijedimo, kad nam da posebnu poslanje, kad nam otkrije poziv često osjećamo iznutra otpor, imamo strah, a ljudi oko nas govore ti si lud, što radiš. Tada tražimo od Boga čudo, ali tad nam Bog kaže isto što je rekao Mojsiju: rekao sam ti da ideš, idi, zar nemaš povjerenja u mene, zar mi ne vjeruješ? I Mojsije je podigao štap i voda se razdvojila.“

Dakle, kad nas Bog poziva da nešto učinimo, moramo biti poslušni, jer je On vjeran – rekao je Barbara, te podsjetio na sliku na uzburkanom moru i na čamac u kojem su bili učenici u strahu. „Petar je bio preplašen, jer je mislio da je pred njima utvara, a bio je Isus koji ga je pozvao da hoda prema Njemu. Možemo li zamisliti Petra? Jedanaestorica je gledala što će on učiniti. Petar je odlučio iskoračiti i hodati po vodi. Nakon nekog vremena je potonuo, i zavapio Gospodinu, a On ga je spasio. Petar je naučio važnu lekciju, ali je to lekcija i za nas: naše pouzdanje i povjerenje nije u nas same, nego u Boga koji nas poziva, čak i kad se bojimo i okruženi smo neprijateljima, moramo znati da se Bog bori za nas, i naši neprijatelji nam ništa ne mogu.“

Predavač je podsjetio na Psalam 20 koji govori o povjerenju u Gospodina, te u tom vidu još jednom naglasio, da kad nas Bog pozove mi moramo odlučiti hoćemo li „hodati po vodi ili ne“, jer „kršćanski život je težak i lak u isto vrijeme. Težak je kad gledamo na sebe, nađe poteškoće, slabosti i pitamo se kako mi možemo biti mučenici. Mislim da ne postoji čovjek koji se svojom vlastitom snagom može suočiti sa lavovima. Da je do nas svi bi pobjegli od mučeništva, ali svi mučenici gledali su s povjerenjem u Gospodina i dali su svoj život za Njega. Vjerojatno nitko od nas neće biti pozvan da bude mučenik, ali svakog dana bit ćemo pozvani na mala djela poslušnosti Gospodinu koja su djela mučeništva. i samo uz naše povjerenje u Gospodina možemo nastaviti živjeti naš kršćanski život.“

Na kraju nagovora u duhu Psalma 20 poželio je svima da im Bog da snagu da slušaju Njegovu Riječ, da im da milost da žive prema Njegovom planu za njihove živote i da svi njihovi planovi uspiju prema Njegovoj zamisli.

Susret je glazbom pratio domaći župni zbor sv. Blaža.