Svake večeri prvo je izmoljena pobožnost o. Piju, a potom je održano misno slavlje s prigodnom propovjedi. Na sam blagdan, u subotu, 23. rujna, pobožnost je predvodio župnik te župe o. Diego Deklić. Misno slavlje je predvodio o. Leopold Mičić, te je izrekao i prigodnu propovijed.

Na početku homilije, propovjednik je podsjetio da je o. Pio rođen 1887. godine na jugu Italije,  a preminuo je 1968., „nekima od vas nazočnih bio je suvremenik“, rekao je obraćajući se prisutnim vjernicima. „Život o. Pija bio je obilježen s toliko susreta u njegovih 81 godinu života, najčešće je susretao ljudski grijeh, slabost, nisu mu ljudi dolazili da ga posjete, već su dolazili u potrebi, a jedino Bog može ispuniti naše potrebe“. „No problem nas ljudi je što mi ponekad ne znamo koje su naše potrebe, ili ne znamo u životu staviti potrebe po nekom pravom redoslijedu“, rekao je propovjednik, te je naglasio da nas o. Pio uči kako u životu naći ono najpotrebnije, a to je Bog i Božja sveta volja.

U nastavku je, citirajući primjer o. Pija koji je odrastao u vjerničkoj obitelji, ukazao na važnost vjerskog ozračja u obitelji. „Ukoliko obitelj nije čvrsta, djeca ne mogu primiti vjeru. Tamo gdje otac i majka zajedno mole, tamo djeca već od malih nogu rastu sa spoznajem i shvaćanjem da postoji Bog ljubavi, da postoji Bog koji je dao svoga Sina za nas. Kad djeca odrastu u takvom okruženju, ona u sebi nose sposobnost i otvorenost Božjim zahvatima. Da sv. Pio nije imao takve roditelje, pitanje bili ikad bio svećenik, franjevac i da li bi postao svet i toliko poznat“, rekao je propovjednik, te dodao „koliko je važno u životu imati ljude koji odgajaju najčešće bez riječi, već svojim životom. To je poziv našim roditeljima da budu svjetionik svome djetetu“.

Nadalje, propovjednik je naglasio, kako je o. Pio bio svjetlo mnogima, a ono što je obilježilo njegov život bila je duboka molitva, trajna povezanost s Bogom i njegov pristanak na patnju. Ističući kako molitva obnavlja čovjeka na sliku Božju, upozorio je, kako „molitva nije nabrajanje riječi, ona nije ni nabrajanje naših želja. Molitva je prije svega stav slušanja, jer onaj koji je Ljubav ima nam nešto reći, ima nam nešto dati“. Na pitanje zašto neki ljudi teško mole, propovjednik je odgovorio da se to događa jer u molitvi ne susrećemo Drugoga, tj. Boga.

Govoreći o molitvi svetaca, naglasio je, kako su oni uvijek molili za druge, a nikad za sebe. Jedino su molili, da im Bog da ponizno i poučljivo srce, da mogu u svome životu biti blagi i da mogu priznati svoje grijehe. U tom kontekstu je ukazao na riječi sv. Pavla „Bože sačuvaj da bi se ja ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kome je meni svijet raspet i ja svijetu“, te nastavio „te riječi vrijede i za sv. Pija, sv. Franju i tolike svete ljude, jer oni su u svome životu shvatili što je to bitno.“

Vraćajući misao na riječi sv. Pavla, propovjednik je naglasio da taj križ nije samo kao drvo na kojem je Isus razapet, nego je križ kao znak naše grešnosti a u isto vrijeme znak Božje ljubavi koja nije uvjetovana ničim, nego je slobodna. „Križ predstavlja istinu da je Bog toliko ljubio svijet i da je za tebe dao svoga Sina, i da je ta ljubav jamac Božje ljubavi prema tebi. Sv. Pio je cijeloga svoga života htio samo stajati uz križ Kristov. I kad netko stoji uz Kristov križ, uz toliku ljubav, uz toliku patnju, da netko povjeruje da Bog tako ljubi, da ima toliku empatiju, onda takvi ljudi poprime njegove karakteristike. Zato što je Bog milosrdan, mi bi kao kršćani trebali biti milosrdni, zato što je Bog oprostio nama, mi bi trebali praštati drugima“.

U nastavku homilije propovjednik je ukazao na važnost sakramenata u životu sv. Pija, poglavito svete ispovijedi i svete euharistije.

„U svetoj ispovijedi kao svećenik tolike je ljude primio i dopustio Bogu da kroz njega do njih dođe Božje milosrđe. Kad do čovjeka dođe Božje milosrđe, kad čovjek spozna svoj grijeh, kad spozna koliko je slab, a u isto vrijeme spozna koliko je voljen, čovjek biva oslobođen i tu se događa radost našega spasenja.“

Na kraju homilije propovjednik je pozvao na stav otvorenosti prema Bogu. „Sv. Pio je cijeli svoj život živio pred Bogom, a mi smo ‘majstori’ skrivanja. Dok god u našim životima postoje predjeli gdje Isus Krist nije dobrodošao, mi nismo spašeni. Kad Isusu dam sve ono što jesam, i ono što nisam, onda Bog u mome životu čini spasenje. Stoga, ono što nas uči o. Pio je da budemo poslušni Crkvi u autoritetu, da budemo pobožni Blaženoj Djevici Mariji i da budemo svjesni sakramenata. Bit sakramenata je da Bog dotakne našu dušu i srce i da u njima ostavi svoj otisak.“

Misu je pjevanjem i sviranjem na klavijaturama glazbeno animirao o. Diego Deklić.

Relikvija per tactum, rukavica sv. Pija u crkvi sv. Antuna čuva se od 2019. kada je u tu crkvu stigla zalaganjem jedne vjernice. Uokvirena, izložena je na jednom od dva pregradna stupa kojim je odijeljena lijeva bočna lađa crkve. Iznad relikvija se nalazi portret sv. Padre Pija, rad umjetnice Petre Turković iz Rovinja, a ispod relikvije je dokument kojim gvardijan Samostana ”Majke Božje od Milosti” reda manje braće kapucina u mjestu San Giovanni Rotondo potvrđuje autentičnost relikvije.

Relikvija per tactum, rukavica sv. Pija u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Puli

portret sv. Pija, rad umjetnice Petre Turković iz Rovinja

dokument kojim gvardijan Samostana ”Majke Božje od Milosti” reda manje braće kapucina u mjestu San Giovanni Rotondo potvrđuje autentičnost relikvije