Homilija zagrebačkog nadbiskupa metropolita mons. Dražena Kutleše
Mirogoj, Svi sveti 2023.

Draga braćo i sestre u Kristu,

dok tišina nebeskog svoda obavija Mirogoj u svoj tajanstveni plašt, sjena Kristova križa neprimjetno prelazi preko hladnih, kamenih grobova naših voljenih uvodeći ih u svoj sveti, vječni zagrljaj. Na ovom svetom tlu, gdje svetost i tišina zajedno hode, okupili smo se kako bismo proslavili svetkovinu Svih svetih i Bogu uputili pobožne molitve za naše drage pokojne.

U ovom svetom trenutku, u kojem sjena Kristova križa postaje most između vremenitog i vječnog, sjetimo se ne samo konačnosti našeg ovozemaljskog života već i našeg poziva na svetost, na divnu i neopisivu radost koja samo u Bogu ima svoj početak i svoj kraj.

Na ovom svetom mjestu, gdje se zemaljsko i nebesko dodiruju u tajanstvenoj igri, osjećamo također duboku duhovnu povezanost s Majkom Božjom Marijom, sa svima svetima i anđelima koji nas prate na zemnim putovima. Proslavljeni građani nebeske Crkve naši su zagovornici, naši svjetionici na putu vjere, naša nebeska braća i sestre. Oni su, baš kao i mi, nosili svoje zemaljske križeve, ali su sada postali dijelom otajstvene nebeske liturgije.

U sjeni križa, koji je jednako simbol Kristove patnje kao i vječne slave, mi smo rođeni na novi, neumrli život kroz sakrament krštenja. Tu, pod tim istim križem, živimo kao hodočasnici koračajući prema vječnosti. I, na koncu, u toj istoj, blaženoj sjeni, prelazimo prag iz ovog svijeta u obećanu vječnost.

I. Rođeni smo u sjeni Kristova križa
Od samoga trenutka našeg začeća mi postojimo i ta činjenica je milost. Nismo samo biološki plod roditeljske ljubavi, već i duhovni plod Božje providnosti koja nas pozva u život. Kao što sveti Augustin napisa: “Stvorio si nas za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi!” (Ispovijesti, 1,1).

Čovjek nije tek pojedinac, već mikrokozmos koji odjekuje u makrokozmosu, oblikovan rukama onih koji su ga pozvali u život, podigli na noge u okrilju obitelji ili tek dotakli svojom sjenom na njegovu zemaljskom putovanju. On je živa pergamena na koju je ispisana povijest njegovih predaka, spomenik Božje volje i mudrosti, tkanina satkana od pradjedovskih niti.

Od niza generacija koje su nam prethodile naslijedili smo ne samo genetski kod, već i duhovnu česticu predanja i pripadnosti našem katoličkom korijenu. Ne možemo odstraniti korijen iz kojeg smo isklijali, zanemariti tlo koje nas je othranilo niti se odvojiti od kamena iz kojeg smo isklesani. Krštenjem smo postali dijelom Kristova tijela, Katoličke Crkve, i primili zalog vječnoga života. U tom sakramentu, sjena Kristova križa postaje jasnija, a njegova uloga u našem životu krucijalna.

U sjeni Kristova križa, gdje se misterij smrti i uskrsnuća odvija kao neprekidna jeka, ovo darivanje života postaje posebno značajno. Roditelji su nam dali ne samo tjelesni dah već, vođeni vjerom, postaju svjedoci čina u kojem Bog izravno kreira novu ljudsku dušu. Podarili su nam i prvu molitvu, prvu pouku u ljubavi i prvu iskru Božje svjetlosti.

Svećenici su nas usmjeravali stazama vjere, dok su nastavnici bili naši vodiči u nepreglednoj šumi znanja i u dubokom oceanu Božje mudrosti. Vjerujem da smo kao znak zahvalnosti svima njima uzvratili na najplemenitiji mogući način: sazrijevanjem u mudrosti i procvatom u krepostima.

Tako, na ovom zemaljskom putovanju, svaki čovjek postaje živa oporuka svih onih koji su mu dali život, oblik i smisao, i svatko je, u svojim riječima i djelima, odjek vječnosti koja nas čeka u sjeni Kristova križa.

II. Živimo u sjeni Kristova križa
Svaki dan našeg života obilježen je ovom sjajnom i tajanstvenom sjenom. U njoj nalazimo snagu za suočavanje s izazovima, patnjama i iskušenjima koja su neizbježni dio ljudskog iskustva. Sv. Toma Akvinski nas podsjeća da je “Kristov križ škola sve vrline”. U svakom trenutku, križ nas poziva na dublju vjeru, jaču nadu i snažniju ljubav.
U vremenu u kojem živimo, gdje se kroz digitalne niti i stvarne susrete tkaju sve tješnje i neizbrisive ljudske veze, postaje nam jasnije da čovjek nije otok, već protok i most prema drugima. Naša prisutnost u svijetu nije pasivna; ona je poput kamena bačena u mirno jezero čiji se krugovi šire naokolo.  Možda ne možemo uvijek uvidjeti posljedice naših riječi i djela, ali one postoje. Iz svakog pojedinca izvire neka utjecajna sila, nevidljiva ali opipljiva moć koja ima sposobnost oblikovati svijet u kojem živimo, usmjeriti druge na stazu koja je sigurna ili skliska, pomoći da izaberu ideale koji će uzdići ili ugroziti njihove duše.

Ova moć je blagoslov, ali i poziv na odgovornost stoga se ne bi smjela olako shvatiti i zanemariti. Samo u sjeni Kristova križa, otkrivamo svoju autentičnu svrhu i poslanje biti Kristove ruke u svijetu. U ovoj sjeni, gdje se svaki čovjek susreće s mogućnostima i izazovima, pozvani smo biti svjesni odgovornosti, težine, složenosti i posljedica naših izbora. Mudrost križa poučava nas kako biti mudri graditelji, ne samo vlastitih života, nego i života onih koji dolaze iza nas, onih koji će naslijediti dobro i zlo koje smo u svijet unijeli.

U sjeni Kristova križa ovaj duboki utjecaj koji svaki čovjek ima nad drugima postaje još jasniji i ozbiljniji. Kao što nas poziva sveti Pavao: “Svaki od nas neka ugađa bližnjemu na dobro, na izgrađivanje. Ta ni Krist nije sebi ugađao“ (Rim 15, 2).

Stoga, dok hodimo u sjeni Kristova križa, neka nas ona podsjeća na duboku odgovornost i mogućnost koju imamo: biti nositelji svjetla u svijetu koji često tapka u tami, biti sol zemlje i svjetlo svijeta, usmjeravajući druge prema stazama koje vode k vječnom životu.

III. U sjeni križa i umiremo
U Knjizi Mudrosti čitamo: “Bog nije stvorio smrt i ne raduje se propasti živih. Već je sve stvorio da opstane… Jer Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost; i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju  (Mudr 1, 13-14; 2, 23-24)”. Božja nas riječ uči da je smrt posljedica grijeha. Stvarnost križa to najbolje osvjetljuje! Koliko bi grijeh bio manje strašan da je njegova sila ograničena samo na pojedinca koji ga čini. Ali nažalost nije! Razarajuće posljedice grijeha – to svakodnevno opažamo – dotiču cjelokupnu ljudsku stvarnost uvlačeći duše u spiralu zla koju je često teško prekinuti.

Znamo, međutim, da je upravo u križu Kristovu svladana razarajuća snaga đavlove zavisti i da je upravo križ znak opće pomirbe i ljubavi. Križ je, da se poslužim riječima bl. Alojzija Stepinca, „stup na kojem je pobijedila ljubav“.

Kad se suočimo sa smrću, križ nam daje nadu u vječni život s Kristom. Tada slutimo da je kraj samo novi početak, novi čin u vječnoj drami spasenja. Tako, dok se pripremamo za svoj izlazak sa scene ovog svijeta, neka nas vodi svijest da će naša životna priča, sa svim njezinim svjetlima i sjenama, biti upisana u vječni spomenar Božje ljubavi. Živimo u sadašnjem svijetu pod nevidljivim okriljem Krista Isusa, a kad se zavjese ovog života spuste, suočit ćemo se s Njegovim licem u vječnosti, “jer vidjet ćemo ga kao što jest” (1 Iv 3, 2). U Kristovoj sjeni, smrt nije kraj, već novi početak, novo poglavlje života u vječnosti.

I to nije sve! Ne dolazimo pred Njega neodjeveni i nezaštićeni već odjeveni u Njegove zasluge jer je On za nas umro i uskrsnuo. Istina je da ćemo se naći u osamljenosti naše vlastite duše, izloženi pred neizmjernim Božjim okom. No, ako smo svoj život proživjeli u zajedništvu s Kristom, s Njime ćemo stajati i u smrti. Neka nam ta svijest bude vječni podsjetnik da, iako smo kročili različitim stazama i suočili se s različitim izazovima, na kraju nas čeka naš Branitelj, naš Spasitelj, naš Bog,  Isus Krist naš Gospodin.

Gospodine Isuse Kriste, Svjetlo svijeta i Spasitelju naših duša, molimo te da primiš u svoj vječni zagrljaj duše naših pokojnih. Neka nas Tvoj križ i uskrsnuće uvijek podsjećaju na vječnu nadu koju imamo u Tebi. Amen.