Na okruglom stolu sudjelovali su magistrica farmacije Antea Katić, profesorica španjolskog jezika te talijanskog jezika i književnosti Marija Kotarski, dramski umjetnik Vojin Perić i paraolimpijac Mihovil Španja.

Majka petero djece Antea Katić podijelila je svoje životno iskustvo rekavši da je s 20 godina imala nesreću kada ju je pregazila lokomotiva te su joj amputirane lijeva ruka i lijeva noga. Kazala je da je u svim njenim životnim situacijama dala Bogu priliku da joj pokaže koji je njegov plan. „Invaliditet i sam križ nije toliki teret ako čovjek dozvoli Bogu da ga oblikuje. Meni je to dalo slobodu“, naglasila je dodavši da ju je dotada uvijek brinulo što ljudi misle.

Marija Kotarski podijelila je svoje iskustvo kazavši da je rođena sa šest mjeseci te je po rođenju ostala bez kisika, što je uzrokovalo cerebralnu paralizu. Rekla je da je svrha invaliditeta da Bog pomaže svima da je čovjek krhak dodavši da je to Isus pokazao kada je dopustio da mu Šimun pomogne nositi križ. „U Isusovoj muci apsolutno sve ima smisla“, istaknula je. Na kraju je okupljenim svećenicima poručila da nije svaki invaliditet isti niti je garancija svetosti. „Bitno je da imamo sakramentalni život, da živimo u punini“, zaključila je.

Vojin Perić kazao je da smatra da je njegov gubitak vida zapravo njegova sreća jer je nakon njega počeo istinski živjeti svoju vjeru. „Da vidim, ja ne bih bio ovdje s vama, a to mi puno znači. Ne bih sreo svoju ženu, a to je najbolje što mi se dogodilo u životu“, rekao je dodavši da je gubitak vida zaista bila Božja providnost. S prisutnima je podijelio konkretna iskustva iz svoga života koja su mu pomogla shvatiti da ima svoje poslanje te da sve treba staviti u Božje ruke. Kazao je da je, kada je bio na respiratoru zbog Covida-19, čuo molitvu brojnih ljudi koji mole za njega te da je tada shvatio da i dalje ima poslanje. „Veliki moj cilj je biti običan“, zaključio je.

Mihovil Španja rekao je da smatra kako je tema osoba s invaliditetom iznimno važna za same osobe s invaliditetom, ali i za sve koji ih susreću. „Mora postojati dvosmjerna situacija. Jako je bitno znati kako u Crkvi direktnije prilaziti osobama s invaliditetom te kako ih aktivnije uključiti u život Crkve“, kazao je. Osvrćući se na predavanja koja su održana, podsjetio je da je zaista važno koristiti ispravne termine. Rekao je da je kao dijete u obraćanju Bogu uvijek zahvaljivao svjestan i sretan zbog svoga okruženja i karaktera. „Nemaju sva djeca tu sreću da budu hrabri“, naglasio je te zaključio da o osobama s invaliditetom treba razmišljati i nakon Pastoralno-katehetskog kolokvija.

Na kraju su sudionici okrugloga stola podijelili svoje najteže izazove. Antea Katić rekla je da je najveći izazov bilo rođenje njenoga prvog djeteta. Također je kazala da joj je veliki udarac za ego bila činjenica da više ne može svima pomagati, nego da je njoj potrebna pomoć. Vojin Perić je poručio da su predrasude uvijek prepreke te da želi razbiti predrasudu da slijepe osobe žive u mraku. Dodao je da mrak treba vidjeti, a slijepe osobe zapravo žive u vizualnoj nuli. Mihovil Španja rekao je da mu je najveći izazov biti odgovoran suprug, otac i član društvene zajednice te je zaključio riječima iz Psalma 23: „Da mi je i dolinom smrti proći, ja se ne bojim jer ti si sa mnom.“ Marija Kotarski kazala je da joj je najveća prepreka bila kada je htjela sa Zagrebačkom nadbiskupijom ići na Svjetski dan mladih u Madrid, no nije mogla, nego je otišla sama sa svojom majkom. Zatim je spomenula fizičke prepreke koje ne može prijeći s obzirom da je u kolicima. Zaključila je da prepreka ima, ali ih je moguće prijeći uz pomoć drugih osoba.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.