Na poziv male zajednice u talijanskoj pokrajini Furlaniji–Julijskoj krajini, čiji su akvilejski mučenici zaštitnici, nadbiskup Gallagher održao je predavanje pod naslovom Akvileja učiteljica mira – pandan diplomacije Svete Stolice te predslavio misu u akvilejskoj bazilici.

U predavanju je, govoreći o povijesti tog antičkog središta, rekao da predstavlja „zreli primjer sveopćeg bratstva“ iz kojeg „današnja Europa treba i dalje crpiti nadahnuće da sije mir sa strpljenjem i povjerenjem“.

Današnji sukobi

Diplomacija Svete Stolice je snažno predana okončanju trenutnih sukoba: od Ukrajine do Palestine, do Izraela, do Azerbajdžana, do Mjanmara, do Etiopije, do Sudana, do Jemena. Mons. Gallagher je pojasnio da se Sveta Stolica „uvijek uključuje kao subjekt super partes“, tj. nepristrano, pokušava „ujediniti različite ideje, suprotstavljena politička stajališta, vjerske nazore“ i „različite ideologije“, promiče mir u „poštivanju međunarodnih propisa“ i temeljnih ljudskih prava te je „aktivna na humanitarnoj razini“. Primjerice „da bi se olakšala repatrijacija ukrajinske djece i razmjena ratnih zarobljenika između Rusije i Ukrajine, kao i u poticanju oslobađanja izraelskih talaca u Pojasu Gaze“.

Grad-raskršće ljudi i ideja

Od sadašnjosti do prošlosti, Gallagher je ponovno povezao niti povijesti, počevši od osnutka Akvileje 181. godine prije Krista. Već tada se grad istaknuo „kao izvanredno kozmopolitsko raskrižje ljudi i ideja“ i omogućio „širenje umjetničkih, kulturnih i kultnih utjecaja“, koji su „prerađeni i prilagođeni“ vlastitom kontekstu, podsjetio je.

Dodao je da se grad i u kršćanskoj eri isticao „izvanrednim pozivom na sklad među narodima“. Iz Akvileje se, među ostalim, kršćanstvo širilo „u susjedne krajeve, postupno dolazeći u dodir s različitim narodima i kulturama“, spajajući ih i donoseći plodove „na svim područjima mišljenja, duhovnosti i umjetnosti“. Sve to stvorilo je „duh prihvaćanja i suživota“, „umijeće dijaloga i rasprave“ i „sposobnost poštivanja poticaja koji dolaze izvana“.

Podupirati tražitelje mira

U tom scenariju, „Papina diplomacija, dok se predstavlja kao stvarnost strukturirana prema odredbama međunarodnog prava, djeluje kao moralna snaga bez geopolitičkih ambicija, koja se čuva podilaženja stranačkim interesima“, pojasnio je nadbiskup Gallagher.

Svakako, nije ravnodušna „na očekivanja i konkretne potrebe ljudi, na očajnički krik krhkih i odbačenih“, nego postaje njihov „glas i jeka“. Interes Svete Stolice je dakle pratiti one koji čeznu za mirom i traže pomirenje.

Stoga su „osobite značajke duha Akvileje“ sadržane „u stavu papinskog diplomata da potiče dijalog sa svima“, istaknuo je tajnik za odnose s državama i međunarodnim organizacijama, „uključujući one sugovornike za koje se smatra neugodnima ili nelegitimnima za pregovoranje“, ili u njegovoj sklonosti da poniznošću i strpljivošću do krajnjih granica razveže naizgled nerazmrsive čvorove.

Diplomatska aktivnost Svete Stolice u praksi, s jedne strane, „intervenira radi osiguravanja slobode Crkvi, a s druge strane joj je cilj suradnja s državama i međunarodnim organizacijama u rješavanju velikih problema čovječanstva“ radeći za zaštitu temeljnih ljudskih prava i „u prilog najviših moralnih i društvenih vrjednota“.

Diplomatski odnosi s državama s područja nekadašnje SFRJ

Akvilejska pouka o njegovanju poštovanja prema autonomijama i „različitim etničkim skupinama“, prema mons. Gallagheru evocira „potporu Svete Stolice procesu integracije zapadnog Balkana u Europsku uniju“, u čijim je temeljima „širenje i opuštanje diplomatskih odnosa“ do čega je došlo nakon pada Berlinskog zida, što je rezultiralo „razvojem konkordatske djelatnosti u zemljama u kojima je promjena političkog sustava dovela do drugačijeg odnosa prema vjeri i Katoličkoj Crkvi“.

Nadbiskup je citirao sporazume potpisane 1996. s većinom zemalja osamostaljenih nakon raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Definirao ih je kao „pouzdane alate za odgovor na etničke i vjerske netrpeljivosti dramatično proizvedene kratkovidnim poimanjem nacionalnosti“.

Istaknuo je da su apostolska putovanja pape Franje u Albaniju 2014., Bosnu i Hercegovinu 2015., Bugarsku i Makedoniju 2019. „dodatno ojačala blizinu i potporu Svete Stolice suradnji i razmjeni između tih zemalja i Europe“, kao i službeni posjeti glavnim gradovima „da bi potaknuo bratski suživot između etničkih skupina i religija, u razlikama i međusobnom poštovanju“.

Migracije zapadnobalkanskom rutom

Otvorenost i dobrodošlica „različitih naroda i kultura“ koja je obilježila Akvileju, konačno nas potiče na razmišljanje o migrantskoj krizi duž zapadnobalkanske rute, rekao je mons. Gallagher. Okupljene je pozvao da razmisle o tisućama ljudi koji „pokušavaju prijeći granice“ da bi pobjegli od progona, rata, sukoba ili siromaštva i pronašli nove prilike za egzistenciju ili sigurno utočište, pred kojima se grade zidovi te se ne poduzimaju nikakve mjere s obzirom na mogućnosti koje mogu ponuditi „glede rasta uključivijeg društva.

Sveta Stolica predlaže vladama i civilnom društvu prihvaćanje, zaštitu, promicanje i integraciju stranaca, što zahtijeva sudjelovanje „svih uključenih činitelja, uključujući vjerske zajednice“, zaključio je.

Osobnosti predane dijalogu i posredovanju

Nadbiskup je podsjetio da je „duh Akvileje“ stvori „osobnosti predane susretu, dijalogu i posredovanju“, među „sjajnim crkvenim službenicima iz Furlanije–Julijske krajine“ koji su služili Svetoj Stolici diljem svijeta. Među njima je istaknuo diplomate s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće: mons. Luigija Faiduttija i mons. Antonina Zecchinija koji su živjeli „u složenoj vjerskoj i političkoj panorami novorođenih baltičkih republika“, kardinala Celsa Constatinija „kojega su izrazite diplomatske vještine učinile stpljivima tkalcem odnosa Svete Stolice i Kine te kardinala Guida del Mestrija koji je pridonio „takozvanoj vatikanskoj istočnoj politici (Ostpolitik)“.

To su podaci koji „nam dozvoljavaju shvatiti sklad između baštine prikupljenih vrijednosti koje se mogu pripisati duhu Akvileje i značajki diplomacije Svete Stolice“, primijetio je službenik Državnog tajništva. Ta diplomacija pozvana je u različitim prilikama osigurati „zajedništvo različitosti“, „ublažavanje prijepora i tkanje suglasja“, u „uvjerenju da zatvorenost i izolacija stvaraju zagušena društva, nesposobna udahnuti kisik dijaloga i susreta koji su čvrst temelj za vjerodostojnu izgradnju mira“.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.