Uz svetog Stjepana I., papu i mučenika, Crkva je u prvim stoljećima imala veliki broj mučenika. Dokumenti iz tog vremena, od nekršćanskih autora (Tacit, Plinije Mlađi, Svetonije) govore o velikom broju ubijenih kršćana. Oni, kada o tome govore, ne mogu razumjeti da ovi ljudi prihvaćaju smrt i to tešku, mučeničku, zbog nekog čovjeka Isusa koga drže svojim Bogom.

O mnogim mučenicima iz prvih stoljeća ne znamo puno, često puta samo ono najminimalnije: ime i da je bio mučenik. Ali, to je posve dovoljno. Ako je netko dao svoj život za Isusa, onda ne postoji ništa više od toga. Takve osobe su ostajale u sjećanju prvih kršćana koji su im kasnije, kao svojim zagovornicima, podizali crkve i kapele, a njihovi grobovi su postajali hodočasnička mjesta. I Sveti Stjepan I., papa, je jedan od onih o kome ne znamo puno, jedva nešto. Ali znamo da je bio mučenik godine 257, i da se spomen na njega brižno čuvao u memoriji prvih kršćana koji su štovali samo mučenike, pošto su oni bili kršćanski svjedoci, uzori u vjeri i ljubavi prema Kristu, i zbog toga su ih držali kao svoje moćne zagovornike kod Gospodina. Jer, ako su oni toliko ljubili Isusa i dali svoje živote za njega, onda je sigurno da ni Isus njima neće uskratiti ništa što ga zamole. Istina je da su svi kršćanski mučenici iz tog vremena mogli spasiti svoje živote i izbjeći mučeništvo, čak i biti nagrađeni, ako bi se odrekli Isusa. Činjenica je da je bio ne mali broj onih kršćana koji nisu izdržali. Strah ih je pobijedio. Uplašili su se mučeništva i zatajili. Ali je još veći broj onih koji se nisu uplašili bilo kakve patnje za Isusa.

Kada su kršćanima tog vremena rimske vlasti, u zamjenu za smrt i mučeništvo, nudile da odaju štovanje poganskim rimskim božanstvima, njihov odgovor je uglavnom bio isti: „To ne mogu jer ja sam kršćanin“. To „ja sam kršćanin“ za prve kršćane je bilo i ime i prezime, i državljanstvo i obiteljska pripadnost. „Ja sam kršćanin“, to je bio identitet Isusova učenika i tako su se predstavljali pred sudcima i mučiteljima. Ovi kršćani, nalazeći se pred sigurnom smrću zbog Krista, nemaju više drugog imena, osim „ja sam kršćanin“. To je ime iznad svake geografske, kulturne, socijalne ili nacionalne pripadnosti. Otkud im tolika snaga i neustrašivost? Odgovor na to sigurno znamo: Isus je bio njihova snaga. Imali su jako iskustvo Isusove prisutnosti u svom životu. Živjeli su u svemu kao kršćani i zato su imali neizmjernu snagu odozgo.

Nameće se spontano pitanje, kada bi danas nastao progon kršćana, i kada bi bili pred izborom život ili Isus, koliki bi izabrali Isusa? Možda taj broj ne bi bio velik, ali sam uvjeren da ne bi bio ni tako malen. Radosni smo što možemo i danas vidjeti da imamo još dosta ljudi vjere, ljudi koji vole Isusa i za njega bi bili spremni dati sve. Nadam se da ovo nije moja iluzija.

Kršćani su proganjani u prvim stoljećima iz razloga što progonitelji nisu poznavali ni lik Isusa Krista ni njegovu nauku. Možemo reći da je kroz cijelu povijest kršćanstva bilo tako: Isusa se progonilo ili ga se odbacivalo samo zato što ga se nije poznavalo. I danas je tako. Mnogi su postali ateisti ili agnostici samo zato što nisu upoznali Isusa, ili su ga upoznali preko nekih kršćana čiji život nije ni po čemu sličio na Isusov život. U prvim stoljećima kršćane proganjaju zato što tužitelji i suci toga vremena  nisu uopće bili upoznati sa sadržajima kršćanske vjere, nego su je osuđivali samo na temelju nekih priča, izmišljenih konstrukcija ili nerazumijevanja kršćanskih vjerskih čina. Tako su se širile priče da je euharistijska žrtva, koju kršćani slave, neko žrtvovanje djece koju oni ubijaju i prikazuju Kristu kao svome Bogu.

Optuživali su kršćane i za nemoral, za incest, jer su čuli da se kršćani međusobno nazivaju braćom i sestrama, a onda su vidjeli da se oni međusobno žene i udaju. Oni misle da se zbilja žene braća i sestre po krvi. Zbog toga su poganski autoriteti kršćansku vjeru nazivali pogrdnim imenima. Kršćani se brane od ovih napada i pozivaju vlasti da prije osuda upoznaju sadržaje kršćanske vjere, da upoznaju da je lažno sve ono zašto se kršćane optužuje, progoni i ubija. Jer kršćani poštuju vlast, pošteni su građani, izuzetno moralni i u javnom i u privatnom životu, i među osuđenicima za razbojstva, za krađu i kriminal, nema kršćana. Kamo sreće da je i danas tako.

Zato se i događalo nešto čudno i nerazumljivo za rimsku vlast: što su više kršćane progonili i ubijali, njihov broj je sve više rastao. Njihov je život bio drugima privlačna snaga i proizvodio u njima želju da upoznaju Isusa. Kršćanski pisac Tertulijan, koji je živi na prijelazu iz II. u III. stoljeće, poručit će rimskoj vlasti da je kršćanska krv sjeme novih kršćana. A onda će dodati: „Nikakve koristi od sve vaše okrutnosti: to je samo privlačna snaga koja druge vuče k našoj vjeri. Što nas više kosite mi postajemo brojniji“. Kršćanstvo je raslo na temeljima mučeništva. Nepoznati autor iz II. stoljeća piše ovako: „Ne vidiš li da kršćane bacaju zvijerima vjerujući da će se iz straha odreći Krista, ali ih na taj način ne pobjeđuju. Zar ne vidiš da što ih više osuđuju na smrt, oni postaju brojniji! Jasno je: ovo nije djelo čovjeka nego djelo Božje moći i to je dokaz Njegove prisutnosti u Crkvi.“

Crkva se gradila na temeljima mučeništva i tu je bila njezina snaga i jamstvo opstojnosti. U temeljima Crkve krv mučenika, njihova velika ljubav prema Isusu i zato su ti temelji tako čvrsti. Baš zbog toga prvi kršćani uzimaju relikvije mučenika i ugrađuju ih u temelje svojih crkava koje su gradili, ili ih stavljaju u oltare na kojima je služena sveta Misa. To iz želje da ih mučenici zagovaraju da kod kršćana zauvijek ostane ona vjera i ona ljubav koju su imali mučenici koji nisu bili fanatici, nego ljudi duboke vjere i dubokog iskustva Boga. Tu je izvor njihove vjernosti, neustrašivosti i snage. To je ono što njihovi mučitelji nisu mogli razumjeti, te su se čudili kako se kršćani ništa ne boje, ni mučeništva ni smrti, jer jako iskustvo Boga oslobađa straha. Ljudi duboke vjere znaju da Bogu nije ništa nemoguće, i da je s Bogom sve moguće. Bog im je udjeljivao nadnaravnu snagu s kojom je bilo moguće i ono što je izgledalo nemoguće.

Draga braćo i sestre! Crkva i danas živi od mučenika našega vremena. I danas se u mnogim krajevima svijeta kontinuirano prolijeva krv kršćanskih mučenika. Austrijska zaklada „Otvorena vrata“ koja se bavi istraživanjima o nasilju prema vjernicima navodi da je i danas kršćanstvo najprogonjenija vjera na svijetu. Oni navode da je samo prošle godine više od 365 milijuna kršćana diljem svijeta bilo izloženo, u velikoj mjeri, progonima i diskriminaciji. To znači da je svaki sedmi kršćanin pretrpio neki oblik progona ili diskriminacije. I još bilježe da je u prošloj godini ubijeno 4.998 kršćana samo zato što su kršćani. To znači da je svaki dan bilo oko 14 novih kršćanskih mučenika.

Braćo i sestre! Crkva u našem narodu danas nije progonjena i nemamo mučenika krvlju. Ali nisu rijetkost neki drugi oblici progona koji se manifestiraju u smislu ponižavanja, omalovažavanja, izrugivanja vjernika zbog njihove kršćanske dosljednosti. To je postalo posve dopušteno i opravdava se kao sloboda govora ili sloboda nekakvog umjetničkog izražavanja. A to što vrijeđa osjećaje vjernika, ništa za to. Pored svega toga ono što je za nas vjernike važno, kako će reći apostol Petar, da nitko od kršćana ne trpi zbog toga što je lopov, ubojica, prevarant ili razvratnik (1Pt 4,15). Trpjeti zbog vjernosti Isusu pripada blaženstvu. Ako danas, hvala Bogu, nemamo u našoj domovini mučenika krvlju, ali je zato nužno da imamo mučenike služenja i ljubavi. Ako nemamo takvih onda nećemo biti prepoznatljivi kao Crkva Isusa Krista. Hvala Bogu da takvih mučenika ima i danas. To su osobe koje se žrtvuju za druge, za svoje obitelji, i to čine sa strpljivošću i ljubavlju. To su osobe koje puno trpe, ali ne psuju niti proklinju, ne optužuju druge, nego svoju patnju prikazuju Bogu u šutnji i strpljivosti, u vjernosti i nadi. Kako su nam dragocjene takve duše.

Kršćana danas neće biti brojčano manje zato što nas progone, ponižavaju ili ismijavaju, nego će nas biti manje ako ne budemo živjeli autentično kršćanstvo, ako ne budemo dosljedni u svojoj vjeri, ako ne budemo živjeli vjernost evanđelju. Molimo Gospodina da naš narod trajno prati svojim blagoslovom, da nas po zagovoru svetog Stjepana mučenika, zaštitnika ove biskupije, očuva u vjeri koju su nam prenijeli naši pradjedovi i koja je uvijek bila snaga našeg naroda u njegovim mukama i trpljenjima, a to narod ovih otoka zna jako dobro.