Danas ovdje obilježavamo važne obljetnice iz života dubovačke župe iz koje je izraslo ovo nacionalno svetište, koje je postalo simbol pobožne odanosti vjernika svetom Josipu, zaštitniku Hrvatske. Spominjemo se 10. obljetnice smrti omiljenog župnika mons. Marijana Radanovića, 60. obljetnice objavljivanja Župnog lista, 50. obljetnice posvete crkve svetišta i 40. obljetnice ponovljenog izdavanja Glasnika svetog Josipa. Ove obljetnice govore da se iza svega što donosi plod, a što je razlog našeg današnjeg okupljanja i zajedničke radosti, nalazi žrtva, odricanje, predanost i upornost posvećenih pojedinaca i zajednice vjernika.

Gradnja nove župne crkve svetog Josipa u Karlovcu-Dubovcu odvijala se u teškim vremenima komunističke vladavine. Trebalo je savladati mnoge prepreke, strahove i podmetanja, no u jednostavnosti srca i ljubavi prema Crkvi i svojim vjernicima, za župnika Radanovića nije bilo prepreka. Gradnju ove crkve, danas svetišta, pratila je i izgradnja duša, pri čemu je župnik Radanović poglede svojih vjernika usmjeravao prema svetom Josipu, izgrađujući ih u krepostima ovoga sveca. Značaj djelȃ čije obljetnice danas slavimo govori nam da je taj skromni i Bogu odani svećenik bio vizionar. Izlaženje Župnog lista, početak izgradnje nove crkve sv. Josipa, njezina posveta 1974. godine, širenje pobožnosti prema svetom Josipu pokretanjem Glasnika svetog Josipa – samo su vidljivi plodovi ideala koji su pokretali mons. Radanovića. Vjerujemo da se puno većim plodovima spašenih duša raduje u nebeskom zajedništvu s njima.

Formula koju nam mons. Radanović nudi za sreću je život u duhu vjere, poniznosti i slobode. Za njega je sretan čovjek onaj „koji ima mirnu dušu, koji ima savjest čistu i koji tako živi u svom životu da mu je duša uvijek čista, bezazlena i… tako prolazi zemljom čineći dobro…“[1]

Ne može se u ovim riječima ne prepoznati njegov duhovni uzor u svetom Josipu, kojemu se utjecao i koji ga je nadahnjivao. Zadržimo se stoga i mi danas na ovim trima važnim stvarima za naš vjernički život – vjeri, poniznosti i slobodi. Njih slijede razboritost u djelovanju, čistoća srca i potpuno predanje Božjem djelu. Promotrimo ove duhovne kvalitete kroz navještaj Isusova rođenja Josipu.

1. Problem s kojim se Josip suočio i njegova razboritost
Poznato nam je da evanđelist Luka donosi izvještaj o navještenju Isusova rođenja Mariji, dok nam je u vjerničkoj svijesti manje prisutno Matejevo navještenje Josipu.

Blaženoj Djevici Mariji anđeo je uputio riječi u koje je trebala povjerovati i dati svoj pristanak vjere. Josip, pak, prvo vidi trudnu zaručnicu. Na ispitu je njegova pravednost, a time i vjera. Josip ne zna ništa o anđelu, ni na kraj pameti mu nije da će se Izaijino proroštvo o Djevičinu začeću ostvariti u njegovo vrijeme i preko odabranice njegova srca. Prije negoli će se od Josipa tražiti pristanak vjere, dolazi do urušavanja njegovih nada, očekivanja i planova koje je snovao tijekom vremena zaruka s Marijom.

Od trenutka spoznaje da je Marija trudna pa do odluke što će učiniti u vezi s time, Josip proživljava unutarnju dramu o kojoj Evanđelje šuti. Sveti Josip ne razmeće se svojom boli, ne kuka nad svojom sudbinom, ne traži krivce u drugima. Proživljava nutarnju dramu koja ostaje poznata samo njemu, a poruka koja može koristiti nama jest poruka o razboritosti koja je odlika snažnih duhova. Razboritost koja je resila svetog Josipa pomogla mu je da se s navalom proturječnih osjećaja u srcu suoči bistra uma i ne dopusti da ga svlada neočekivanost situacije. Zahvaljujući šutnji i samosvladavanju mogao je ispravno spoznati što mu je činiti. Ispravne odluke ne donose se u umu koji je zamućen silinom emocija.

Josip je znao da se situacija s kojom se suočio ne tiče samo njega. Zaruke koje su bile sklopljene imale su i društvenu konotaciju. Trudnoća zaručnice zahtijevala je odgovor zajednice. Trebalo je reagirati kako Zakon predviđa ako želi ostati pravedan, a u svakom slučaju trebalo je, osim boli, pretrpjeti i osobni poraz, zlobna nagađanja, destabiliziranje obitelji i zajednice. Danas se u javnom prostoru olako rasipa intimom, osjećajima i nutarnjim stanjima. Polaže se pravo na sve i svašta samo u skladu s trenutnim raspoloženjem. Društvene mreže pune su alata koji nam olakšavaju javno izražavanje i iznošenje osjećaja držeći nas tako u vječnoj adolescenciji koja se teško probija do razboritosti zrelih odluka.

Josip nam je primjer u razboritosti i načinu na koji postavlja svoje prioritete. Ovo je posebno važno naglasiti kada se sjetimo da je Josip najvjerojatnije bio relativno mlad čovjek. Još uvijek u naponu svoje mladosti, daje nam primjer pobožnog mladića koji pokušava uspostaviti vrijednosti Božje volje za svoj život. Molimo svetog Josipa za krepost razboritosti. Posebno molimo za našu djecu i mlade da znaju cijeniti samozatajnost, da se ne osjećaju manje vrijednima ako svoju intimu i svoje osjećaje ne rasipaju po društvenim mrežama.

2. Put koji je sveti Josip proniknuo i čistoća njegova srca
Josipova unutarnja borba išla je prema odluci da potajice otpusti trudnu zaručnicu, umjesto da je izloži sramoti. Evanđelje ga naziva pravednim, iako iz starozavjetne tradicije nije poznato kako ju je mogao potajice otpustiti, a da ne prekrši Zakon. Ono što je za nas važno osvijestiti jest da svakoj ljudskoj odluci prethodi prosudba određene situacije. Josip je morao u svojoj nutrini stvoriti sud o porijeklu djeteta: je li ono plod preljuba ili misterija Božjeg djelovanja. Po onome što je Josip odlučio učiniti, sa sigurnošću možemo zaključiti samo da je odlučio ne ogriješiti se o Zakon i ne izvrgnuti sebe nečistoći, ali i da je imao samilosti prema zaručnici ne želeći nju izložiti sramoti.

Josipov je strah bio uzeti Mariju za ženu pod pretpostavkom jedinog logičnog odgovora koji mu se nudio, a to je da je Marija počinila preljub. Drugog načina nije imao nego potajice je otpustiti. Time bi spasio njezin život i svoju pravednost. Logika situacije i rješenje koje se Josipu nametalo ne dovode u pitanje njegovo povjerenje i ljubav prema Mariji. Postoje situacije u kojima nemamo odgovore na sva pitanja, a koje nas pritišću očevidnošću, dok istovremeno u svojoj nutrini ne pristajemo na negativan sud o osobama koje volimo. Čini se da je u Josipovoj odluci na djelu evanđeoska pravednost za koju je Isus rekao da mora biti veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja (usp. Mt 5,20). Josipova odluka da se jednostavno povuče „bila je nužna kako bi ga anđelova poruka dovela do srži njegova odricanja, a da ga ne izbriše.“[2]

Draga braćo i sestre, ne možemo osuditi one koje volimo, a da prije toga ne osudimo same sebe i ne pogazimo vlastito dostojanstvo. Uzdržati se od suda i očekivati odgovor, koji nije uvijek očit, u konačnici je pitanje vjere na koju se nebo ne oglušuje.

U litanijama svetom Josipu upućujemo zaziv „Ljubitelju čistoće“. Ovaj je naslov usko povezan s njegovim naslovom Pravednika. Pravedna je osoba ona čiji je život omeđen Božjom stvarnošću što uključuje i čistoću života i samilost srca. Nije riječ samo o tjelesnoj, već i o moralnoj i duhovnoj čistoći. Čistoća nakana, čistoća srca, čistoća motiva iz kojih djelujemo – nešto je o čemu ovisi naš odnos s Bogom i, na koncu, naš vječni život. Molimo svetog Josipa da nam izmoli dušu čistu i uvijek bezazlenu kako je za svoje vjernike molio župnik Radanović. Tako će i ova župa i ovo svetište rasti u svetosti i biti oaza za sve koji žele naći utjehu u naizgled beznadnim životnim situacijama.

3. Mir koji je sveti Josip pronašao i njegova zadaća
Tek u snu Josip pronalazi mir. Kad je naizgled ostao bez svega čemu se nadao, Josip u snu prima odgovor preko anđela. O veličini Josipove vjere govori njegovo jednostavno prihvaćanje anđelovih riječi i spremnost da odmah učini ono što mu je naloženo. To još jednom potvrđuje da u njegovoj odluci da otpusti Mariju nije prevagnuo negativan sud o njezinoj čestitosti, već želja da svoju dušu ne dovede u stanje protivno Božjoj volji.

Ne iznenađuje to što mu je spoznaja po anđelovu navještenju u snu donijela više sigurnosti nego rješenje do kojega je došao razmišljajući o Zakonu. Odlučio je ono što mu se činilo pravednim, ali daleko je od toga da bi sa svojom odlukom mogao biti zadovoljan i miran. Tek ga anđeo oslobađa sumnje koju razumom nije mogao otkloniti. To Josip osjeća u svome srcu po miru i spokoju. Dijete koje je u Mariji začeto doista je od Duha Svetoga! (usp. Mt 1,20).

Zacijelo se svakome od nas dogodilo da se nakon neprospavane noći zbog brige kako riješiti neki problem probudimo s vrlo jasnom spoznajom rješenja. San nam donosi odmak od nas samih, od naših strahova i naše potrebe za kontrolom situacije. San nam daje priliku da otvorimo prostore uma i srca koje smo zasuli vlastitim pretpostavkama i stvorili prepreke. I naši anđeli svakodnevno vrše svoje zadaće čuvara i pratitelja u vršenju Božje volje za nas. Valjalo bi nekada ne doživljavati odveć ozbiljno same sebe, već pustiti Bogu da nam pokaže koliko smo mu važni i kakav plan ima s nama.

Pojava anđela u snu daje Josipu potrebno vodstvo. Anđeo se Josipu obraća sa „sine Davidov“. Jedini put u Matejevu evanđelju taj se izraz koristi za nekoga osim za Isusa.[3] Time Matej povezuje Josipa s Isusovim rodoslovljem kojim Matej započinje svoje evanđelje. Josip je pozvan odigrati značajnu ulogu u dolasku Davidova Mesije. Upućena mu je zadaća i zapovijed da se ne boji posljedica i stigme koja će ga pratiti kada trudnu Mariju dovede u svoju kuću.

Navještenje Josipu, kao i navještenje Mariji, govore nam i o tome da Božji zahvat u naše živote uzdiže sve naše odnose na jednu drugu razinu – onu koju je Bog zamislio. Ovdje je snažna poruka za mlade koji se odluče na život u braku i za one koji su već u braku. Sakrament ženidbe uzdiže zajedništvo ženidbenih drugova na razinu koju je Bog zamislio. Sumnjičavost, samozaštita, izostanak istinskog darivanja, gorčina i ljutnja – sve su to rane koje prečesto izjedaju i razaraju brakove kao što je to moglo biti u odnosu Josipa i Marije.

Dragi mladi, držite do svoje vjere i svoga dostojanstva, trudite se oko čistoće srca i razboritosti u svome djelovanju. Računajte s Bogom i on će računati s vama. Neka naša domovina po zagovoru svetog Josipa doživi procvat po životu i krepostima u našim obiteljima. Znajmo cijeniti žrtve i napore onih koji su nam u naslijeđe ostavili vjeru i zdrav duh.

U kontekstu svega izrečenoga, sa zadovoljstvom pozdravljam sudionike 6. Nacionalnog susreta članova molitvenih vjenčića Prečistog Srca Josipova. Vaše molitveno zajedništvo i angažiranost u otkrivanju i nasljedovanju kreposti svetog Josipa potpora su ne samo pojedincima i obiteljima, već i cijeloj Crkvi.

Dragi vjernici, molitva je naša snaga. Ovo euharistijsko slavlje njezin je najuzvišeniji izraz, u kojemu nam sam Bog dolazi u susret, čisti nas i osposobljuje za zajedništvo s njime te za djela ljubavi i milosrđa. Otvorimo mu svoja srca, budimo svjesni snage vjere i pođimo putovima ovoga svijeta čineći dobro u bezazlenosti srca i čistoći savjesti. Amen.