U izdanju “Katoličkog lista” od 6. studenoga 1924. godine, pet dana nakon smrti biskupa Langa, K. Pećnjak opisao je bolest i posljednje dane Sluge Božjega. U nastavku donosimo cjelovit prijepis teksta.

 Bolest i posljednji dani biskupa Langa

U danima kušnja i trpljenja dobiva čovjek zgodu, da pokaže, koliko imade u njega duševne veličine. Ovakovu zgodu pružio je Božji promisao u punoj mjeri pokojnom biskupu Langu u teškoj njegovoj bolesti.

Već prije četiri godine započeli se javljati znakovi skleroze, koja je bila već u punom jeku. Jednog dana iznenadila Zagrepčane vijest, da je biskup Lang pao kod oltara. Bila je to posljedica anemiae cerebri. Tko je imao zgode da promatra pokoinog biskupa u takovim časovima, taj je mogao na njegovom licu da čita, te trpi izvanredne boli. Ta izgledao je kao čovjek, koji se nalazi u smrtnoj borbi. Njegovo zdravstveno stanje bilo je već tada veoma opasno. Na nalog svoga liječnika dra Ivana Kosirnika ostavio je za neko vrijeme svaki naporniji rad, te je mimo svog običaja polazio na svakidašnju šetnju. Mene je zapala čast i sreća, da ga pratim na svakidašnjoj šetnji. Šetali smo gotovo redovito Bijeničkom cestom ili Medvešćakom prema groblju. Kako je u ovo vrijeme morao napustiti svoj običajni rad, to si je kratio vrijeme štivom, koje mu je bilo srcu drago. Najviše je čitao Bourdalouove govore. Kad bismo si izmijenili svakidašnje doživljaje, zapitao bi gotovo redovito: “Što ste danas lijepa čitali”. Kad bih mu to ispripovijedio, kazivao bi on meni, što je čitao u Bourdaloua. I svaki puta pripovijedao bi mi po čitavi sat, što je čitao. To je bila svaki dan divna propovijed. No možda još i više negoli i u samom sadržaju uživao sam, promatrajući, kako on bez poteškoće niže misao za mišlju, citat za citatom. Trajalo je ta kroz koja dva da tri mjeseca. Pamćenje bilo mu je uistinu jako.

Kako je bolest jenjavala, tako se on povraćao sve više i više k svom običnom radu, ma da liječnik baš nije bio za to oduševljen… Kako je pokojni biskup Lang bio čovjek, kome je najteže bilo odbiti, kad bi ga tko makar za što zamolio, to se on brzo povratio i na svoje najteže poslove, ako bi ga tko za to zamolio. Da ga se otada malko više štedilo, ne bi bio tako brzo klonuo. To je i sam konstatirao pod kraj svoga života. Jednom mi je zgodom rekao: “Najviše škodi čovjeku tjelesni i duševni napor, dok nije još potpuno ozdravio od prve bolesti”. Priznao je, da se i sam nije štedio. No da ispriča one, koji ga nisu štedili, reče: “Ali šta, kad ni ja sam nisam znao, da bi mi to moglo naškoditi”.

Euharistički kongres u Zagrebu zadao je temeljiti udarac njegovu zdravlju. Tko je znao slaboću njegova srca i slušao ga gdje silnom snagom govori jedan sat u prvostolnoj crkvi, morao je strepiti, ne će li mu sad na zapeti riječ u grlu, ne će li ga klonula ili mrtva iznijeti iz propovjedaonice. I mnogo se ne bi prevario, tko bi bio tako mislio. Jedva je sišao s propovjedaonice, osjetio je da ga još anemia cerebri nije ostavila i morao je leći. Brzo se ipak oporavio i mogao je dalje sudjelovati na kongresu, no napor što ga je njegovo srce podnijelo, uskorio je razvitak skleroze. Otada je štedio svoje sile nešto više, ali je bilo već prekasno.

U oči Josipova ove godine čestitao mu je prvostolni kaptol imedan, a on se na to veoma tužno zahvalio. Rekao je, da je ovo posljednji njegov imendan, pa je toga radi i sve zamolio za oproštenje, ako je koga među presvj. i preč. gospodom i braćom uvrijedio. Čuo sam, da je tom zgodom bilo proliveno dosta suza.

Sam imendan mnogo ga je umorio. S jedne strane želio je primiti svoje čestitare, znajući da je to posljednji imendan. S druge opet strane bojao se, da mu taj napor ne naškodi. Njegovi domaći štedjeli su ga mnogo i, koliko je do njih bilo, sveli su posjete uopće na minimum. No taj dan nisu imali snage, da ga zamole neka ne prima posjete i ne priređuje objed prijateljima. Dočuli su, kako se zahvalio preč. kaptolu na čestitci, pa se bojali, da mu ne uskrate zadnji razgovor s prijateljima. Napor ovoga dana bio je po svoj prilici uzrokom, da je 28. ožujka klonuo i bio sasvim izgubljen za svaki javni rad. I sam je tako mislio, pa je poslije i spomenuo rodbini, da je držao, da će ga odvraćati od proslave imendana, a pošto ga nisu odvraćali, da mu je teško bilo samomu odbiti prijatelje i znance. A tako je bilo vazda u njegovu životu. Morao je učiniti gotovo malo nasilje, tko ga je htio poštediti od prevelikog napora. Imao je jednu slaboću: nije mogao kazati, ne mogu više.

Otada trpio je veoma mnogo. Liječnik je konstatirao sklerozu srca. Jednom zgodom rekao mi je: te boli može da razumije samo onaj, koji ih je kušao. Uostalom izraz njegova lica za pojedinih srčanih napadaja govorio je dosta glasno o veličini njegovih boli. Razgovarao bi vedro, ljubezno, veselo, a onda bi mu se lice u jednom  trenu za ovakovog napadaja tako strašno promijenilo, da bi čovjek mislio, sad će izdahnuti.  Uhvatio bi se za srce, teško bi tada disao i očima uzdignutim prema nebu čekao bi, dok prođe napadaj. Čim bi napadaj prošao i bol malko popustila, pogledao bi milo na okolinu i ljubezno se nasmiješio. Ko je jednom opazio taj ljubezni posmijeh, neće ga sigurno već nikada zaboraviti.

Najveće muke trpio je početkom mjeseca lipnja. Tjedan dana imao je gotovo neprestane napadaje. I za njegovu okolinu bili su strašni. 10. lipnja osjećao je toliku slaboću, da je rekao: “Ja ću danas umrijeti, jer osjećam smrtnu slaboću”. Taj dan, primio je posljednja pomast, koju mu je podijelio presvj. gospodin biskup dr. Premuš. Uza svu slaboću nije recitirao brevijar samo 14. lipnja, i to na nagovor svećenika, koji su bili u njegovoj okolini. Taj dan bilo mu najgore. Već sljedeći dan ga je recitirao.

Bolest je i opet popustila, on se pomalo oporavljao, ali već nikada tako, da ga ne bi svaki čas srce opominjalo njegove teške bolesti. Sada su nastali za nj teški dani. Većih i neprestanih boli nije bilo, ali je bila slaboća tolika, da nije mogao ni iz kuće izlaziti ni ozbiljno raditi. A svi znamo, da je bio čovjek rada. Uz to nit je mogao po danu ni po noći spavati. Kako mu je liječnik (sada već dr. Pavao Ćulumović, budući da je njegov dugogodišnji liječnik dr. Kosirnik umro), zabranio primati posjete, to je umolio dvojicu, trojicu svećenika, s kojima je u životu bio u tješnjim vezama, da ga posjećuju i prikrate koji čas. Za sve se zanimao gotovo do zadnjega dana.

Međutim prikupio je ipak doskora toliko fizičkih sila, da je mogao dosta časova u danu sprovesti čitajući knjige. Koliko li je toga pročitao u svojoj bolesti! Počeo je sa Stadlerovom knjigom o propovijedanju riječi Božije. S veseljem je to čitao. Zatim je dosta vremena čitao Rimski katekizam. Kako sam mu dosta vremena govorio o Tissotovom ascetičkom djelu, zaželio je da ga i sam čita.  Najvećma je hvalio poglavlje, koje govori, kako treba Deo gratias kazati, kad nas Gospodin pohodi kakovom  kušnjom. Rekao je, da tako lijepo nije o tom nigdje čitao. Isto je tako osobito hvalio poglavlje, koje govori o brzom pogledu u srce, da čovjek ustanovi, gdje je ono taj čas.  Zadivio sam se, kad mi je nakon četiri dana, iza kako sam mu uzajmio ascetičko-mističko djelo pok. kardinala Vivesa, saopćio, da ga je pročitao. Djelo imade 740 stranica ne baš prelaganog štiva. Ipak mi je priznao, da mu je taj naporni rad naškodio, no zabranio mi je da to rečem njegovima, da se ne ožaloste. Otada je manje čitao sve do svoje smrti. Mnogo je pročitao Navalovog ascetično-mističnog djela. Smrt je spriječila da nije dočitao. Isto je tako rado čitao Valgornerinu mističnu teologiju divi Thomae. Nije se mogao nahvaliti toga djela.  Uz to je dosta pročitao iz lijepog djela pokojnog spirituala dra Lorinzera: Das Buch der Natrur. Mnogi čas prikratio mu Maretićev jezični savjetnik. No najrađe je čitao objave Marije iz Agrede i Katarine Emerich. Ne bi mogao izbrojiti sate, u kojima mi je pripovijedao, što je čitao u Katarine Emerich. Uz to pročitao je, koliko znadem život bl. Belarinina i sv. Alfonza, a da i ne spominjem listove i manje stvari.

Zar ne, ogroman rad za takvog bolesnika? Dok je bilo samo malo snage u njega, nisi ga mogao naći drugačije, nego s brevijarom ili krunicom ili knjigom u ruci. Dok je i samo malo snage bilo u njega, služio je sv. misu, dakako u svojoj sobi.

Smrti je gledao junački u oči. Molio je doduše mnogo za svoje zdravlje. Želio je i spreman je bio još raditi za Gospodina, ali bi vazda rekao: Neka bude Tvoja volja.

Kad je umro pokojni kanonik Stjepan Horvat, bojali se njegovi domaći, da mu to saopće, jer mu je baš onda srce bilo veoma slabo. On je opazio taj njihov strah. Kad sam poslije došao k njemu, reče mi: “A zašto se boje da mi to saopće?”

Liječnik je dozvolio, pače želio, da bolesnik što više sjedi na svježem zraku, ali ujedno upozorio, da ne smije ići ni uz stube ni niz stube, već ga valja nositi. Tko je pokojnog biskupa poznavao, taj će razumjeti, kako je teško bilo sklonuti ga na to, da se dade nositi gore i dolje. Njemu se činilo, da liječnik previše nježno s njim postupa i nije se dao na to sklonuti. Imajući veliko pouzdanje u njegovu krepost, saopćio sam mu posve otvoreno, da je to liječnik zato odredio, što bi ga na svakoj stepenici moga kap udariti. Odgovor je bio: “A tako”. Onda je dopustio, da ga nose. Odmah smo pošli na drugu temu, i on je veselo i neprisiljeno o drugim stvarima razgovarao, tako da se nije mogla opaziti ni jedna uzrujanost.

Jedno vrijeme dolazili mu srčani napadaji samo noću i kad bi sam bio. Tumačio sam mu to time, što bolesnik, kad je sam, pomišlja na napadaj i iščekuje ga te tako sam izazove napadaj. On mi odgovori, da i ne misli na to. A treba istaknuti, da je to bilo onda, kad je već potpunoma poznavao svoju bolest i znao, da mu svaki čas može pasti kap. Nije dakle u njega bilo neurednog straha pred smrću.

Nekoliko tjedana prije smrti bilo mu je tako da je polazio gradom na malene šetnje. Pače jednom zgodom blagoslovio je novu sliku sv. Ane u župnoj crkvi sv. Marije. To je bila zadnja njegova funkcija u crkvi. No iza toga počeo je klonuti. Prije kojih 14 dana sam je zatražio ponovno posljednju pomast, koju mu je ovaj puta podijelio o. Euzebije Mihalić, gvardijan. Iza toga se sa svima oprostio i izljubio. Počelo ga mnogo mučiti neprestano bacanje pa proljev i napokon upala pluća. Dirljivo je bilo slušati, kako često poluglasno razgovara sa dragim svojim Spasiteljem. Zadnja tri dana nije više mogao Brevijar recitirati, nego je molio dnevno 3 krunice, i to sve do smrti, premda je dva posljednja dana života bio gotovo neprestano u nekom polusnu. Na večer u oči Sviju Sveti spala mu je temperatura i preko očekivanja. Vrlo se dobro osjećao. Pomislio je da bi na dan Sviju Svetih mogao i sv. misu čitati. No primio je ipak samo sv. pričest u 6 sati. Oko 6.45 mjerila mu revna njegova bolničarka nećakinja milostiva gospođa Marija Schwarz temperaturu. Pogledao je prema njoj, trgnuo se, kako je činio za srčanih napadaja, ali je odmah klonuo, pokazala se smrtna suza, i biskup Lang bio je mrtav. I mi smo mogli promatrati samo njegovo mrtvo tijelo. Lice njegovo bilo je kao lice anđela. Čuo sam osobe, koje su kazale, da ga se ne mogu nagledati. I sâm sam to osjetio. Oko čela opažao se izraz duboke umnosti, a oko njegovih usana njegova dobrota i milina.  Počivao je na odru uistinu sveti muž. Poslije smrti otvorena je njegova oporuka, iz koje vadimo slijedeće:

1. Bogu Svevišnjemu najsrdačnije hvalim za sve nebrojene darove i milosti i Njemu preporučujem svoju siromašnu dušu, moleći milosrđe Njegovo za pomilovanje i oproštenje mnogih grijeha. Miserere mei, miserere mei. Deus, secundum magnam misericordiam Tuam.
2. Usrdno hvalim i miloj Majci Božjoj za svu Njezinu majčinu ljubav prema meni; a zahvaljujem i svima anđelima i svetima za svaki njihov ljubazni zagovor kod Boga. A zahvaljujem lijepo i svima ljudima na zemlji, koji mi kada što dobra učiniše.
3. Molim svakoga za oproštenje, ako ga kada čime uvrijedih ili ožalostih.
4. Moje se tijelo neka ukopa po običaju sv. Crkve, ali što jednostavnije.

Svojim imetkom raspoložio je ovako:

Legata nije ostavio nikakovih, jer novaca nije imao. Imade se utemeljiti jedna zakladna sv. misa za njegove roditelje Karla i Mariju u nadb. sjemeništu. Uz to moli, da se posebna nagrada dade djevojkama, koje su u kući do smrti služile, te nešto novaca dade za siromahe i odsluži za ni koja sv. misa.

Svoj prsten sa križevima i lancem ostavio je kao dar Majci Božjoj u prvostolnoj crkvi.

Sa svojim propovijedima disponirao je ovako:

Izvršitelj oporuke dr. Milan Beluhan neka moje propovijedi dade v. g. Pećnjaku, spiritualu. Možda će među njima naći nešto za “Sacerdos Christi”, drugo za “Propovjednik”, ako bude kada izlazio. Osobito ima svakojakih propovijedi i pouka za kongregacije Marijine. Ako sve skupa ništa ne vrijedi, neka baci u oganj.

Na koncu usrdna hvala na svoj dobroti Preuzvišenom gosp. Nadbiskupu, presvj. gosp. biskupu dru Premušu i svemu preč. Zboru kanonika i prebendara. Bog sve nagradio.

Na koncu preporuča svim prijateljima i poznatima dušu svoju u svete molitve.

K. Pećnjak.

100. obljetnica smrti sluge Božjega biskupa Josipa Langa

Sluga Božji Josip Lang, zagrebački pomoćni biskup (1857. – 1924.) (1)