Draga braćo i sestre, dragi pjevači i voditelji zborova, profesori, sestre redovnice,
s velikom smo se radošću okupili oko stola Gospodnjega na spomendan svete Cecilije, nebeske zaštitnice glazbenika. Iako je ova samostanska crkva sestara milosrdnica naviknuta na ugodne zvuke liturgijske glazbe, vjerujem da će ovo naše euharistijsko slavlje biti dodatno obogaćeno ljepotom glazbe i harmonijom vaših uvježbanih glasova, darom izraženim kroz pjesmu, molitvu i ljubav.

Crkva je uvijek njegovala glazbu jer ona izražava ono što riječi ne mogu. Svima vam je poznata izreka svetoga Augustina: „Tko pjeva, dvostruko moli“.

A sveti Bazilije Veliki pjevanju psalama pripisuje konkretne učinke za čovjekov život, a to su: „donosi duši spokoj, donosi mir obuzdavanjem uzburkanih misli. Umiruje srdžbu i suzbija požudu. Pjevanje psalama učvršćuje prijateljstvo, povezuje one koji su otuđeni, miri one koji su u svađi, jer tko bi mogao smatrati neprijateljem onoga koji s njime združuje svoj glas u hvali Bogu? Pjevanje psalama daje i najveće od svih dobara, ljubav: ono sve ujedinjuje u jedan zbor“ (Homilija o Psalmu 1).

Pjevanje, dakle, kao i svaki ljudski čin može biti čin ljubavi, čin mira i vjere. Posebno liturgijskim pjevanjem svoj duh uzdižete do visina nebeske slave jer samo čisto srce i nesebična molitva prodiru do nebesa. I zato je važno i dobro što vi, mladi, darujete svoje vrijeme, glas i srce njegujući glazbu u zborovima svojih škola. Vaše škole s katoličkim predznakom mogu vam prenijeti glazbeno bogatstvo koje Crkva čuva. U svijetu instant rješenja, često površnih doživljaja i kulture koja kao da zanemaruje pojmove sklada i ljepote vašim trudom u crkvenim zborovima bit ćete višestruko obogaćeni, a svima nama bit ćete znak uzvišenosti, sklada i vjere izražene glazbom.

Danas nas Gospodin poziva da uđemo dublje u tajnu o kojoj govori evanđelje po Ivanu, u „nevjerojatan paradoks“ koji mijenja pogled na život. Ivan nam donosi Isusove riječi: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12,24).

To je Božja logika života, logika darivanja, žrtve i služenja. To je logika po kojoj je živjela i umrla naša današnja svetica, sv. Cecilija; to je logika svetaca, a na koncu i logika svakoga tko se istinski trudi postići nešto dobro, plemenito i lijepo u životu. Bez truda i žrtve ne može nastati ništa vrijedno ni veliko.

1. Ljubav se rađa iz darivanja
Svijet bol i žrtvu smatra nepoželjnima iako su te dvije stvarnosti neraskidivo povezane s ljudskim životom. Kad Isus poziva da ne čuvamo život sebično za sebe, nego da ga darujemo, on izgovara riječi koje su suprotne svemu što svijet naučava. Želi nam reći da je čovjek stvoren za zajedništvo i ljubav. Zrno koje ne umre ostaje samo, neplodno. Samo zrno koje padne na zemlju i nestane u njoj donosi plod. Tako je i s nama. Dokle god čuvamo svoj život samo za sebe, on ostaje neplodan. Tek kad ga predamo, kad dopustimo da „umre“ naša sebičnost, tada izrasta novi život, a mi sami ostvarujemo svoje ljudsko i kršćansko poslanje.

Istinu koja kaže da čovjek ne može sam sebe potpuno pronaći osim kroz iskreno darivanje samoga sebe, Crkva neumorno ponavlja kroza sva stoljeća, jer to je istina Kristovih riječi. Ona se očituje u svim područjima ljudskoga života, obitelji, posla, odnosa. Gdje god se pojavi sebična usmjerenost na same sebe, dolaze i nesporazumi, svađe, neredi.

Taj isti Kristov zakon ljubavi vodio je i svetu Ceciliju. Rođena u Rimu, u doba kad je vjera u Krista značila progonstvo, ona je svoj život pretvorila u pjesmu vjernosti. Njezin glas nije utihnuo ni kad su joj prijetili smrću. Dok je ležala ranjena, nastavila je pjevati jer joj je u srcu pjevao sam Gospodin. On je bio njezina snaga i pjesma, njezino utočište pred onima koji su joj oduzimali život.

U njezinu glasu čujemo melodiju pšeničnog zrna koje pada u zemlju, ali ne da bi nestalo, nego da bi rodilo stostruko. Tako je i u životu svakoga tko Bogu služi i Boga ljubi. Kako bi vaše pjevanje imalo snagu dotaknuti srca ljudi, ono mora biti žrtva hvale, a ne predstava za ljude.

Pjesma koja ne proizlazi iz tišine molitve, ostaje prazna. Ali pjesma koja se rodi iz vjere, iz susreta s Bogom, iz suza, iz nade, iz zanosa čista srca ima euharistijska obilježja, postaje dar koji hrani druge.

Stoga, dragi prijatelji glazbe i crkvenoga pjevanja, zapamtite da su vaš napor i vrijeme posvećeno pjevanju, povlašteni prostor služenja Bogu i proslave njegova Imena jer vaši se glasovi pridružuju nebeskom zboru koji bez prestanka kliče: „Svet, Svet, Svet Gospodin Bog nad vojskama“ (Iz 6,3).

2. Ljubav se ne štedi
Isus dalje kaže: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; a tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“ (Iv 12,25). Ovim nas riječima želi spasiti od nagnuća ljudske naravi da sve mjeri zemaljskim mjerama koje su ograničene i priječe nam pogled u vječnost za koju smo stvoreni. Sve što dopustimo da nas zarobi u prolaznosti i propadljivosti, postaje za nas sredstvo propadanja.

Onaj tko sve mjeri svojom udobnošću, tko ne želi riskirati, tko se boji dati, taj gubi ono što je najdragocjenije: radost življenja. Tko se pak troši, tko živi iz ljubavi, tko gori za druge, taj otkriva pravi život. U tome se krije drugi paradoks Evanđelja: život nam nije darovan za čuvanje, nego da se i sam daruje. Poznata je izreka da je bolje izgorjeti nego zahrđati.

A mlada Ivana Orleanska, kad je vidjela da joj se približava kraj, molila je: „Gospodine, ostala mi je samo godina, iskoristi me najbolje što znaš.“ Njezin primjer može biti poticaj i vama, dragi mladi, da se bez pridržaja prepustite Onome koji vas najbolje poznaje i najviše ljubi. Ako njemu dopustite da iskoristi vaš glas, vašu pjesmu, sve druge vaše sposobnosti i da usmjerava vaš život, bit ćete ispunjeni, sretni i ostvareni ljudi koje ovaj svijet itekako treba.

Svijet danas previše govori o uspjehu, a premalo o darivanju. Svi žele „ostaviti trag“, a nitko ne želi ostaviti sebe. No Bog ne traži da budemo slavni, nego da budemo vjerni. Ne traži da nam svijet plješće, nego da naša srca pjevaju pjesmu ljubavi. On ne traži znanja i vještine koje nadimaju, nego traži ljubav koja izgrađuje.

Zato, kad pjevate, pustite srce neka pjeva. Uvijek se pitajte kome pjevati. Jer, ako pjevate Bogu, onda On čuje i ono što ljudi ne čuju, melodiju i čežnju duše, tihu molitvu između notnih zapisa.

U svijetu koji nas uči da štedimo energiju, čuvamo sebe i budemo „uspješni“, Isus nas uči da se trošimo za ljubav. Takav život umnaža energiju, on je kao svijeća koja ne gubi od svoga svjetla dok ga dijeli s drugima.

3. Klicanje se rađa iz služenja
Treći paradoks koji Isus izgovara glasi: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj“ (Iv 12,26).

Prava veličina, dakle, nije u traženju pozornosti i slave, nego u služenju. U vremenu u kojem svijet slavi samopromociju i samoostvarenje Evanđelje poziva na samozatajnost. U vremenu u kojem se traži da budemo „vidljivi“, Krist nas uči da njegujemo zajedništvo s njime. Služenje njemu izjednačava s nasljedovanjem. A one koji ga nasljeduju on ne drži robovima poput zemaljskih gospodara, nego ih uzdiže do nebeskih visina.

Zato sveta Cecilija nije uzor samo glazbenicima, nego svakome tko želi da njegov život postane pjesma nasljedovanja Isusa. Kad su je mučili, ona je nastavila pjevati. Dok su joj oduzimali glas, njezina je duša pjevala glasnije. To je snaga svetaca: njihova pjesma ne prestaje ni kad utihnu instrumenti jer njihova pjesma nije zapis nota, nego ljubavi.

Ovo je crkvena glazba u praksi: kad tvoj život postane melodija dobrodošlice, kad tvoj dom postane otvoreno srce, a tvoj razred mjesto iskrenog prihvaćanja. Sveta Cecilija nije pjevala kako bi bila čuvena, nego kako bi posvjedočila za koga živi i za koga umire. Zato je Crkva slavi, jer u Kraljevstvu Božjem slavni su oni koji Bogu služe.

Ako želite da vaš život bude veličanstven, idite za Isusom! Služite njemu u školi, u obitelji, u župi, u zboru. Pjevajte kako biste druge podigli, ne kako biste sebe uzvisili. I svojim djelima budite donositelji i pronositelji sklada i ljepote, baš kao što to činite pjesmom. Neka vaši zborovi budu Crkva u malom, zajednica ljudi čiji se glasovi ne natječu, nego nadopunjuju, ne iskaču nego podupiru druge.

Papa Benedikt XVI. jako je volio glazbu i nazivao ju je istinskim univerzalnim jezikom koji nas uvodi u zajedništvo s Bogom i jednih s drugima. Vjerujem da je to i vaše iskustvo koje prenosite i na sve nas. Kad pjevate združeni u zboru, vi doista pokazujete sliku Crkve: različiti glasovi, ali jedno srce; mnoštvo tonova, ali jedan duh.

Draga braćo i sestre, dragi mladi, pjesma ima svoj početak i kraj, ali pjesma vjere, nade i ljubavi nikada ne prestaje. Ona traje i kad glas umukne jer se pretače u život.

Najljepša pjesma nije ona koju čuju ljudi, nego ona koju čuje Bog. To je pjesma vjernosti, žrtve i ljubavi. To je pjesma majke koja moli uz svoje dijete, svećenika koji u tišini prinosi euharistijsku žrtvu, mladih koji svoj život pretvaraju u darivanje i služenje. Vi ste ta pjesma. Vi ste Božji akord u svijetu koji puca od nesklada. Vi ste nota koja podsjeća svijet kako još ima ljepote, dobrote i smisla.

Zato, dragi mladi, nemojte nikada prestati pjevati Bogu. I kad vam u životu ne bude išlo kako želite, kad doživite nerazumijevanje i osjetite se samima i ostavljenima, vi pjevajte! Bog sluša. Iz svake tišine on stvara novu pjesmu.

Neka vas sveta Cecilija zagovara kako bi vaša pjesma bila čista, vaša vjera postojana, a vaš život u skladu s Božjom voljom. Neka vas Duh Sveti nadahne da, poput pšeničnog zrna, darujete sebe i donesete plodove ljubavi. Neka vas vaše pjevanje dovede do klicanja i radosti zbog Božje veličine. Poput Blažene Djevice Marije naučite klicati: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo“ (Lk 1, 49).

Tada će se ispuniti ono za čim čezne svaka duša, a to je radost Božje blizine. Amen.