Prije početka misnoga slavlja nadbiskup Kutleša dočekao je ispred zagrebačke prvostolnice relikvije bl. Alojzija Stepinca koje su vraćene u Zagreb nakon što su mjesec dana bile izložene vjernicima na štovanje u blaženikovoj rodnoj Župi Presvetoga Trojstva u Krašiću. Prije povratka u zagrebačku katedralu relikvije su se zaustavile u Karmelu u Brezovici gdje je slavljena misa. U svečanoj procesiji relikvije su u katedralu unijeli članovi počasne postrojbe Vatrogasne zajednice Grada Zagreba.

Misu su koncelebrirali zagrebački nadbiskup u miru kardinal Josip Bozanić, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua, pomoćni biskupi Ivan Šaško i Mijo Gorski, vojni ordinarij u miru Juraj Jezerinac, imenovani pomoćni biskupi Marko Kovač i Vlado Razum te ostali okupljeni svećenici.

Nadbiskup Kutleša u homiliji je kazao kako „nakon godina tišine, odsutnosti i čekanja, te marljiva rada na obnovi, ponovno smo ušli pod svod [katedrale]. Ovdje smo kao vjernici koji se vraćaju kući. Naša katedrala i dalje je u obnovi, ali nas prima kako bismo se usporedo s njome i sami obnavljali i rasli kao zajednica vjernika od kojih je sazdana živa Božja Crkva. Svaka obnova znak je nade i vjernosti Boga koji nikada ne napušta svoj narod. Stoga smo zahvalni na ovome iskustvu povratka na završetku Svete jubilejske godine koja nam je donijela i brojne druge, napose duhovne milosti.“

Podsjetio je kako su relikvije bl. Alojzija Stepinca, na početku Jubilejske godine svečano prenesene u Bogoslužni prostor koji nosi njegovo ime, a pred mjesec dana u Krašić, „mjesto njegove kolijevke i njegove Golgote. Sada se kao znak jedinstva, vjernosti i nade vraća u ovu katedralu, u njegov dom, srce naše nadbiskupije. Ovaj povratak simbolizira i naš jubilejski hod: od rastajanja do susreta, od ranjenosti do obnove, od križa prema svjetlu uskrsnuća. Zatvarajući ovu Svetu godinu, otvorimo novo poglavlje naše povijesti obilježeno nadom. Učinimo to prisjećajući se ponovno duhovne ostavštine blaženoga Alojzija Stepinca čiji nas lik ne prestaje osvjetljavati, ali i preispitivati.“

„Prvi razlog zbog kojega je blaženi Alojzije Stepinac i za nas danas od gotovo presudne važnosti jest njegovo pozivanje na svjedočanstvo čiste savjesti. Savjest oblikovana istinom i prožeta milošću „donosi sudove slijedeći razum u skladu s istinskim dobrom koje hoće Stvoriteljeva mudrost“ (KKC 1783). Blaženi Alojzije bio je čovjek kojega je Bog postavio pastirom Crkve na granici epoha: između svjetova koji su se urušavali, ideologija koje su pokušavale izbrisati Boga i čovjeka te Crkve koja je morala ponovno otkriti snagu križa u tišini trpljenja i progona. U takvim vremenima kardinal Stepinac nije bio političar ni ideolog, nego svjedok evanđelja. On je zastupao istinu o čovjeku stvorenom na sliku Božju, i zato nije pristajao ni na kakve kompromise koji bi istinu podredili promjenjivim prilikama”, istaknuo je nadbiskup i pozvao okupljene da i danas bl. Alojzije bude „uzor mudrosti u buci svijeta i orijentir u vremenu društvenih i moralnih lutanja.“

Kao drugi razlog „zbog kojega blaženi Alojzije ostaje svjetionik i za našu budućnost“ mons. Kutleša naveo je primjer njegove pastirske vjernosti. „On nije bio pastir izdvojen od svijeta, nego čovjek u svijetu koji je znao da se svetost živi u poslušnosti Božjem pozivu u konkretnosti vremena, u težini odgovornosti, u odanosti narodu povjerenom njegovoj brizi. Od jednostavnoga seoskoga mladića iz Krašića do zagrebačkoga nadbiskupa, od vojnih rovova do duhovnih borbi, od slobode do tamnice, kardinal Stepinac ne prestaje biti pastir. Bio je s narodom u teškim vremenima rata, kad su se rušila carstva i kolebale duše. Bio je s narodom kad su nadošli ništa manje okrutni dani poraća u kojima su vjernici bili kušani strahom i sumnjom. Nikada nije napuštao svoje stado, ni kada je bio zatvaran, ni kada su ga mnogi pogrešno tumačili. Nadbiskup Stepinac, kao pastir i duhovni vođa naroda, uči nas da autoritet nije u moći, nego u vjernosti: prvo Bogu, zatim Crkvi, obitelji i domovini. On je znao da ljubav prema Crkvi ima svoj temelj u dubokom povjerenju u Krista koji je Glava te Crkve. Zato je jedinstvo s njome branio životom.“

„Treći razlog zbog kojega Stepinac ostaje važan za nas danas jest njegovo svjedočanstvo nade. Ta je kršćanska krepost utkana u svaku stanicu njegove duše“, poručio je nadbiskup i nastavio: „Usmjeravala je čitavo njegovo djelovanje. I mi danas čeznemo za takvom nadom jer je u njoj moguće imati čvrsto sidro za budućnost (usp. Heb 6,19). Kad su blaženome Alojziju oduzeli slobodu, kad su ga ponizili i oklevetali, on nije očajavao. Umjesto toga molio je. Kad su mu zabranili propovijedati, to je nastavio činiti šutljivim trpljenjem. Njegova je katedrala bila zatvorska soba u Krašiću, a njegov ambon križ. No, blaženi Alojzije je znao da Božja pobjeda ne dolazi oružjem, nego ljubavlju. Ostao nam je uzorom nade jer je njegov život svjedočanstvo da se kraljevstvo Božje rađa unutar povijesti naroda koji vjeruje unatoč svemu.“

Na kraju homilije nadbiskup Kutleša kazao je kako „danas svoj pogled usmjeravamo naprijed, prema budućnosti. Zahvalni smo za milosne darove koje smo iz riznice molitava Crkve primili tijekom Svete jubilejske godine. Kao što su naši stari bili vjerni Majci Crkvi i primali obilne milosti iz njezinih ruku, tako i mi želimo da rijeke milosti i duhovnih dobara ne prestanu teći u našem narodu. Tu svoju želju povjeravamo blaženome Alojziju koji ostaje uzorom pastira koji suosjeća sa svojim narodom i vjeruje u njegovu budućnost unatoč poteškoćama i osporavanjima. On nam govori: „Ne bojte se budućnosti ako ostanete vjerni Bogu. I to je srž naše vjere, srce jubileja, duša povijesti.“

Pozvao je okupljene da Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa ostane „model izgradnje sretnih obiteljskih odnosa, ali i ispravnoga društvenog uređenja. Blaženi je Alojzije bio uvjerenja da se „uređenjem obitelji polažu temelji pravoga mira u svijetu“. Doista, nije teško složiti se s tim njegovim uvjerenjem jer živimo u vremenu sustavne razgradnje obiteljskih odnosa koje je ujedno obilježeno nemirima i sukobima među narodima svijeta.“

„Na kraju Jubilejske godine zahvalimo Bogu na svemu što je učinio, ali i na svemu što će učiniti po nama. Neka ova katedrala u obnovi bude simbol Crkve koja se neprestano obnavlja i ne posustaje pod ranama jer zna da Božja snaga djeluje upravo u slabosti. Neka ovo mjesto posljednjega počivališta blaženoga Alojzija ponovno postane prostor naših okupljanja, molitve i zajedništva. Neka to zajedništvo vjere, ljubavi i mira prožme našu Crkvu i obnovi je u vjernosti, neka probudi savjesti i osnaži nadu“, istaknuo je nadbiskup Kutleša i zaključio: „Dokle god Crkva u Hrvatskoj bude slijedila svjedočanstva čiste savjesti poput onoga koje je svojim životom pružio blaženi Alojzije, njezina budućnost neće biti neizvjesna, nego blagoslovljena.“

Liturgijsko pjevanje na misnom slavlju predvodili su Koralisti zagrebačke katedrale pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka, uz orguljašku pratnju prof. Nevena Kraljića i puhačkoga Brass kvinteta studenata Muzičke akademije.

FOTO Nadbiskup Kutleša predvodio misno slavlje prigodom zatvaranja Svete godine i povratka relikvija bl. A. Stepinca