Ivana Kukec, dr. med., spec. internist, uži spec. internističke onkologije, govorila je o temi „Komunikacija s teško oboljelima, umirućima i njihovim obiteljima“. I kad je situacija palijativne osobe negativna, liječnik treba ponuditi nešto pozitivno, rekla je Kukec, istaknuvši da sada u kurikulumu medicine postoji kolegij komunikacijskog protokola te je pojasnila kako koristiti načine takve komunikacije koju čovjek može naučiti.

U palijativnoj skrbi važno je aktivno slušanje, neverbalni dio (da liječnik s pacijentom održava kontakt očima, kimanje glavom, okrenutost prema sugovorniku, smirenost). Verbalni signali su parafraziranje, ponavljanje  onoga što je osoba rekla, potvrda da liječnik aktivno sluša, postavljanje otvorenih pitanja, potvrđivanje osjećaja, pokazivanje empatije, izbjegavanje prekidanja ili žurbe sa savjetima. Potrebna je kultura poštovanja i razumijevanja, s obzirom na vrijednosti i emocionalne potrebe osobe.

Važni su transparentnost i iskrenost, objašnjenje dijagnoze i terapijskih opcija na razumljivi način. Barijere u komunikaciji su kako biti iskren s osobom, a ne oduzeti nadu, kako se nositi s emocijama bolesnika.

Kukec je predstavila protokol priopćavanja loših vijesti pacijentu, pod nazivom SPICE protokol koji ima šest koraka. Prvi je potreba mirnog okruženja za razgovor, privatnost, uključiti važne osobe bolesniku, ako to želi. Drugo je percepcija, procjena bolesnikovog razumijevanja situacije.

Treće je dobivanje dopuštenja za pružanje informacija; pitati osobu koliko informacija želi znati o svom stanju. Većina želi znati cijelu istinu, neki ne žele; dozirati informacije, osoba treba vremenski odmah.

Četvrto je jasno i sažeto iznijeti informacije, najaviti da će liječnik reći nešto važno i upozoriti primjerenim rečenicama. Peti korak je identificirati emociju,  da je bolesnik sam imenuje, razlog emocije i dati do znanja da je osoba povezala emociju s razlogom, jer to je fizička, socijalna, emotivna i duhovna bol. Šesti korak je dogovor o daljnjim koracima. Istražiti osobne želje pacijenta i prema tome napraviti plan: zbrinjavanje simptoma, lijekove, terapije, emocionalna i psihološka podrška kroz aktivno slušanje i empatiju. Personalizirani rehabilitacijski program održava što više funkcionalnog kapaciteta za svakodnevni život, a plan skrbi koristi bolesnicima, liječnicima i obiteljima, istaknula je Kukec.

Istraživanja pokazuju da većina ljudi želi umrijeti kod kuće. Dobra palijativna skrb to treba omogućiti, a danas je to veliki problem jer članovi obitelji rade.

Postoji više aspekata osobnosti čovjeka: fizički, emocionalni, društveni, kulturni, financijski, ekonomski, duhovni, pa treba djelovati zajedno na sve te dijelove kako bi se osobi olakšalo. Potreban je multidisciplinarni pristup. Stoga su u hospicijima, na bolničkom odjelu i edukacijama prisutni liječnici, medicinske sestre, psiholozi i svećenik, kako bi se pomoglo bolesniku u cjelini osobe, poručila je Kukec.

Danijela de Micheli Vitturi, dr. med., spec. obiteljske medicine, izlagala je o temi „Radost i patnja u obiteljskim ciklusima – logoterapijski pristup“.

Uloga obiteljskog liječnika je briga o cjelovitom zdravlju duha, duše i tijela obitelji koju on poznaju kroz nekoliko generacija, njihove odnose i okruženje, rekla je Vitturi. Liječnik želi odgovoriti na vapaj čovjeka koji pati; bolesniku se kaže onoliko koliko može primiti, ali ne pruža mu se lažna nada. Potaknula je na dostojanstveno ophođenje prema starima, jer je starost lakša ako ljudi osjete poštovanje.

„Starenje je proces postupnih promjena u organizmu obilježen progresivnim slabljenjem fizioloških funkcija, propadanjem organa, time i organizma u cijelosti. Promjene su biološke, psihološke i socijalne naravi, a čovjek ih doživljava i u odnosu na društvo“, rekla je Vitturi, istaknuvši da neko stanje i nije bolest, nego normalno starenje: slabo pamćenje nije bolest nego je mozak stariji, sporo hodanje nije paraliza već degeneracija mišića, bol u tijelu nije uvijek reumatizam, nego normalna reakcija na starenje živaca. Stoga je važno razlučiti fiziološki proces od patološkog procesa.

U starosti je moguć prijenos znanja, vještina, radnog i životnog iskustva drugima. Gubitak neovisnosti ne mora uvijek biti tragičan, jer se čovjek može okružiti dragim, dobrim ljudima. Potrebna je podrška obitelji, ali i socijalne ustanove i društva.

U starosti čovjek može misliti o dobru koje proživio, na čemu je Bogu zahvalan. „Starost nije bolest nego dio procesa života, da čovjek razmišlja o smislu. Čovjek ne ostvaruje svoje vrednote samo u radosti, nego i u trenucima boli, nesigurnosti. Zahvala i molitva unose radost i ljubav koja se ostvaruje dobrim dijelima ljubavi i milosrđa“, poručila je Vitturi.

Doc. dr. sc. Jurica Botić, prof. geografije i povijesti i dr. geopolitike, izlagao je o temi „Odnos prema bolesti u različitim kulturama i religijama“. Rekao je da je bolest univerzalno iskustvo svih kultura svijeta kao biološka, duhovna, psihološka i društvena stvarnost. Odnos prema bolesti, životu i smrti uvjetovan je kulturološkom pozadinom. U zajedničkoj perspektivi vjera može biti izvor nade, ali u određenim interpretacijama može buditi i osjećaj krivnje, ako se bolest doživljava kao kazna.

U kršćanstvu, bolest nije kazna za ljudsku krivnju, nego znak ljudske krhkosti, da se na osobi pokaže Božja slava, rekao je Botić, poručivši da patnja može imati snažnu duhovnu dimenziju u sjedinjenju s Kristom. Crkve i samostani su bili prva mjesta organizirane medicinske skrbi. U ranom Srednjem vijeku razvijaju se hospiciji i bolnice. Crkveni redovi i karitativne zajednice bili su nositelji bitnih institucionalnih usluga koje su kasnije tijekom stoljeća nadograđivane u društvu.

Bez obzira na vjerske i kulturološke razlike, zajedničko je da čovjek nije samo tjelesno, nego i duhovno biće, pa bolest nadilazi biološku dimenziju te otvara i pitanja smisla. Čovjek kao društveno biće je uvjetovan drugima, pa je važna i uloga zajednice u skrbi i podršci. Botić je potaknuo na razumijevanje različitih vjerskih perspektiva pacijenata, jer one uvjetuju ljudski odnos prema sebi i drugima.

Fra Andrija Bilokapić iz Franjevačke kustodije sv. Jeronima razmatrao je kako patnju i smrt doživljava sv. Franjo Asiški, povodom 800. obljetnice preminuća sv. Franje.

„Pitanje patnje i smrti je najteže pitanje čovjeka. Isus je životni odgovor na naša najbolnija pitanja. Najdublje ljudsko iskustvo je nemoć, a patnja je vrhunac čovjekove nemoći. Odgovor na pitanje patnje je Isusov čas“, rekao je fra Andrija, podsjetivši na Isusovu riječ: „Došao je moj čas“. To je čas muke, patnje, križa, smrti, ali i čas uskrsa.

„Sveti Franjo pristupa patnji iz Isusovog časa. Isus je sve što znači biti Bog, ali i sve što znači biti čovjek. Postao je čovjeku u svemu sličan, pa i u nemoći, boli, patnji, smrti“, rekao je Bilokapić.

Sveti Franjo je imao duboko iskustvo boli, emotivne, tjelesne, duhovne, zbog nereda u Crkvi. Bolest nije doživljavao kao patnik nego je pretvara u zahvalnu molitvu, jer sve što prima smatra znakom Božje ljubavi.

Prije nego je dobio rane, molio je Isusa neka mu udijeli milost, prije nego umre, da osjeti, koliko je moguće, što je Isus podnio u vrijeme svoje muke. Molio je i da osjeti u svom srcu, koliko je moguće, neizmjernu ljubav kojom je Isus gorio da dragovoljno podnese toliku muku za nas grešnike.

„Sveti Franjo nije fanatik, to je vjera. Patnja ga izgrađuje. Noćima je plakao, govoreći da Ljubav nije ljubljena. Trpljenje vodi u slobodu duha. On kaže, neka se nitko ne uzvisuje zbog dobra koje Gospodin po njemu čini, jer veća je stvar podnositi zlo, nego činiti dobro. Podnositi zlo, ljubav, to je za njega najveće, tu se ne dati slomiti“, istaknuo je Bilokapić.

Papa Grgur IX. dao je na sarkofag sv. Franje uklesati riječi: „Umro prije smrti i živi nakon smrti“.

Svetoga Franju vodila je čežnja za Božjim licem. O smrti sv. Franje govori i njegova Pjesma stvorova. Gledajući Božje darove, Božja stvorenja, posredno kroz njih dolazi do Gospodina. Dopušta braći da mu pomažu u trenutku prijelaza s ovoga svijeta. Važno je primiti pomoć i moći darovati pomoć, što čine medicinsko osoblje i svećenici u susretu s ljudima koji trpe, rekao je Bilokapić. Upozorio je da ljudi ne mogu jasno govoriti o smrti jer je slaba vjera u evanđelje, uskrsnuće; slaba je vjera da iz gusjenice može postati leptir, da iz sjemena može nastati izdanak, cvijet, stablo.

„Sv. Franjo je vjernik evanđelja. Kaže: ‘Zahvaljujući daru Duha Svetoga, osjećam se tako povezan sa svojim Gospodinom, da sam jednako sretan bilo da mi je živjeti, bilo da mi je umrijeti’. U opraštanju s braćom kaže da se žuri Bogu čijoj ih milosti preporučuje.

Franjo nije tražio patnju, nego Boga, a patnja raskopava naše biće da u njega može stati više radosti, jer se čovjek okreće drugome i Bogu, vidi da nije sam sebi punina“, rekao je fra Andrija.

Sv. Franjo govori o smrti kao o vratima života. Ne hvali smrt kao takvu, nego živi iz otajstva u kojem je smrt prijelomnica na putu u puninu vječnog života.

„Dakle, smrt ima slavni život. Smrt je pucanje ljuske u kojem se život oslobađa. Pred njom nema povlaštenih. Bog je ušao u našu nemoć. Franjo čita Božju svemoć, svoju grešnost i svoju ljubljenost. Njemu je križ žarišna točka gdje je objavljen Bog ljubavi koji je s nama jedno, a ljubav hoće biti gdje je ljubljeni“, rekao je fra Andrija, istaknuvši da je središte Franjine duhovnosti biti sličan Kristu, suobličiti se Isusu.

„Apostol Pavao kaže da je smrt posljednja neprijateljica našeg života. Kršćanstvo počinje tamo gdje svi gube; od nemoći, križa, groba, od uskrsa. Isus kaže: ‘Došao je čast da se proslavi Sin čovječji. Hoću da budu tamo gdje sam ja, da budu jedno. Kao što si ti u meni i ja u tebi, da u nama budu jedno’. U sâmoj smrti, Isus govori o proslavi“, poručio je fra Andrija Bilokapić, potaknuvši da pogled usmjeravamo prema toj budućnosti s Isusom, prema vječnosti za koju je Bog stvorio čovjeka.

Susret je vodio don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral i starije osobe Zadarske nadbiskupije koje je organizator toga skupa.