Nakon molitve, moderator Miroslav Paulić predstavio je gosta te uveo sudionike u temu večeri. U uvodnoj riječi istaknuo je da su korizmene tribine osmišljene kao dio priprave za veliki susret mladih te kao prigoda da mladi upoznaju različite životne perspektive i svjedočanstva vjere. „Od svih naših ovogodišnjih gostiju mislimo da je večerašnja priča najintrigantnija, najpotresnija, paradoksalno i najzanimljivija“, kazao je moderator Paulić te dodao kako je riječ o životnoj priči „o neočekivanom stradanju, preživljavanju i dubokom duhovnom preobražaju koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim“.

Podsjetio je kako korizma poziva na tišinu, propitivanje i nadu te naglasio da križ nikada nije posljednja riječ. „Večeras je s nama mladi čovjek koji je na vrlo bolan način susreo križ, ali ga nije doživio kao kraj“, rekao je moderator Paulić, pojasnivši da je Milković kao mladić stradao od mine i od tada živi s trajnim posljedicama, ali njegova priča ne govori ponajprije o tragediji, nego o onome što je uslijedilo nakon nje, o borbi, traženju Boga i radosti koja nadilazi okolnosti. „Dragi prijatelji, večeras ne slušamo priču o gubitku, nego o smislu“, zaključio je Paulić.

U svjedočanstvu Josip Milković govorio je o životu prije nesreće, ali i o putu obraćenja koji je uslijedio nakon tragedije. Kao mladić volio je sport, osobito nogomet te je jedno vrijeme bio i nogometni sudac. Završio je studij građevine u Splitu i potom se odlučio na vojni poziv. Iako je odrastao u vjerničkoj obitelji te redovito molio i pohađao svetu misu, priznao je da njegova vjera tada još nije bila potpuno osobna. „Molio sam i išao na misu, ali često iz navike. Bio sam vjernik, ali Boga zapravo nisam susreo“, rekao je.

Prekretnica se dogodila tijekom završne vojne vježbe u Cerovcu kraj Karlovca. Prisjetio se kako je toga jutra imao neobičan osjećaj i kao da je u sebi čuo upozorenje da ne ide na vježbu. Unatoč tomu, iz upornosti i tvrdoglavosti odlučio je sudjelovati do kraja. Tijekom vježbe vojnici su dobili zapovijed da ispitaju djelovanje određene vrste mina, a Josipu je zapovjeđeno da pokupi preostale eksplozive. Trebao je zapaliti fitilj i udaljiti se, no zbog neispravnosti sredstva, u njegovim je rukama eksplodirala naprava od dva kilograma TNT-a. U snažnoj eksploziji zadobio je teške ozljede po cijelom tijelu. „Bio je to bolan i strašan trenutak. Imao sam opekline od glave do pete, udovi su bili odvojeni od tijela“, prisjetio se.

Prevezen je u bolnicu u Karlovcu gdje je počela prva borba za život. U tim trenucima, usprkos šoku i boli, osjetio je neobičan unutarnji mir. „Kao da sam znao da to nije kraj“, rekao je, istaknuvši kako su u isto vrijeme njegova obitelj, prijatelji i brojni ljudi molili za njega jer su liječnici govorili da je za njegov oporavak potrebno čudo. Nakon Karlovca premješten je u zagrebačku bolnicu Dubrava gdje je bio u komi. Kako je posvjedočio, njegovo je tijelo bilo teško oštećeno, mnogi organi nisu bili na svom mjestu, lice mu je bilo smrskano, a disanje ovisno o aparatima. To razdoblje opisao je kao duboki san i svojevrsni proces čišćenja duše. Upravo tada izrekao je prvo potpuno predanje Bogu: „Bože, u ruke tvoje predajem duh svoj. Neka bude volja tvoja.“

Nakon buđenja iz kome nije mogao ni vidjeti ni čuti. Suočio se i s gubitkom noge, što mu je osobito teško palo. Tijekom dugog i bolnog liječenja ponovno je prolazio kroz teške kušnje, ali u jednom trenutku izgovorio je novo predanje Bogu. Tada je, kako kaže, osjetio da mu Bog daje snagu da s vedrinom i radošću prihvati ono što mu se dogodilo.

Veliku ulogu u njegovu duhovnom rastu imalo je Sveto pismo. Prijatelj mu je donio radio i audio Bibliju te je počeo redovito slušati Božju riječ. „Tek tada sam shvatio koliko malo poznajem Sveto pismo. U meni je rasla želja da upoznam Isusa kao osobu“, naglasio je. Nakon bolničkog liječenja počeo je rehabilitaciju u Varaždinskim Toplicama, gdje je, uz tjelesni oporavak, počeo i duboki duhovni put. Ondje je, suočen s trenucima tame i gubitka smisla, ponovno Bogu predao svoj život. U tim trenucima osjetio je snažan poticaj da upravo u vlastitoj tami bude svjetlo drugima. U toplicama je susretao brojne mlade ljude s teškim ozljedama i dijagnozama te ih je nastojao ohrabrivati i svjedočiti im kako u vjeri mogu pronaći snagu. Razgovori s psihologom potaknuli su ga da upiše studij psihologije na Sveučilištu u Zadru, koji je prošle godine završio. Nada se da će svoje iskustvo i znanje moći staviti u službu drugih, osobito onih koji prolaze kroz teške životne situacije.

Na kraju svjedočanstva istaknuo je i da je zaručen te da uskoro planira vjenčanje. Kako je rekao, Bog je uslišio njegove molitve i na njegov životni put poslao osobu s kojom želi graditi budućnost. Zaključujući svjedočanstvo, Milković je poručio mladima kako se isplati težiti svetosti, boriti se protiv grijeha i osluškivati Božju volju. „Bog sve vodi i svemu daje smisao“, naglasio je, potaknuvši okupljene da i u vlastitim životnim križevima prepoznaju put koji vodi prema novom životu.

Nakon održanog svjedočanstva sudionici su imali priliku postavljati pitanja na koja je Josip odgovarao.

Tijekom pet korizmenih četvrtaka u gradu Požegi, održavaju se korizmene tribine četvrtkom koje, u neposrednoj pripravi za Susret hrvatske katoličke mladeži u Požeškoj biskupiji, imaju za cilj mladima kao i drugim vjernicima posvjedočiti koliko je vjera živa, aktualna i važna za čovjekov cjelovit rast i potpuno ispunjenje.

Iduća korizmena tribina održat će se u četvrtak 12. ožujka, a na njoj će gostovati glazbenik Dominik Lučić koji će govoriti o temi „Iza svjetala pozornice…“, izvijestio je Ured za odnose s javnošću, pisanu baštinu i tisak Požeške biskupije.