Koncelebrirali su župnik Josip Đurbek, nekadašnji župnik Zlatko Golubić, svećenici Remetsko-dubravskog dekanata predvođeni dekanom vlč. Vinkom Tomićem te nadbiskupski tajnik vlč. Domagoj Topić.

Na početku misnoga slavlja župnik Đurbek istaknuo je nekoliko crtica iz povijesti župe, naglasivši potrese 1880. i 2020. godine. Dodao je da su potresi 2020. „stavili Markuševec u epicentar ne samo događaja samog potresa, nego i stradavanja mnogih obitelji, čije su kuće oštećene u raznim stupnjevima, njegovih nevolja i snalaženja te međuljudske solidarnosti.“

Župnik je naglasio da „obnove nisu samo sanacije kamenja nego i ljudskih života. Potresi, koji na najdrastičniji način pokazuju propadljivost materijalnoga svijeta, daju nam prilike promišljati o neprekidnoj potrebi za traženjem boljega načina života – materijalnog, društvenog i duhovnog.“

Izrazio je zahvalnost svima koji su doprinijeli u obnovi župe i župne crkve nakon potresa. „Nama, suvremenicima zadnjih potresa i obnova, neka ovo slavlje bude dan ponosa, a budućim naraštajima svjedočanstvo o ustrajnosti obnavljanja što kamenih spomenika, što osobne vjere i vjernosti Crkvi“, poručio je.

U homiliji je nadbiskup Kutleša istaknuo da „kada je ovdje nastajala prva župna zajednica, mnoge države, kraljevstva i ustanove koje danas poznajemo još nisu postojale. Smjenjivala su se stoljeća, ratovi, vladari i ljudske vlasti, ali Krist je ostao isti: jučer, danas i uvijeke. Mijenjali su se naraštaji vjernika, ali nije prestajala molitva, nije prestajalo naviještanje Evanđelja i nije prestajala Božja milost koja je pratila ovu zajednicu.“

Dodao je da „devetsto pedeset godina župe rječito je svjedočanstvo o snažnim temeljima na kojima ste ovdje gradili i odolijevali mnogim kušnjama i potresima. Devetsto pedeset godina znači da su se na ovome mjestu pred Bogom izmijenili brojni naraštaji vjernika. Ovdje su djeca primala sveto krštenje i odrastala u roditelje, djedove i pradjedove. Ovdje su se slavile ženidbe, prikazivale nakane i uzdizale molitve u danima radosti i kušnje. Ovdje su vjernici tražili snagu u ratovima, nesigurnostima i životnim križevima. Ovdje su mnogi primali posljednje sakramente i s nadom u uskrsnuće odlazili u susret Gospodinu. Zato ova obljetnica nije samo spomen na prošlost, nego zahvalno prepoznavanje Božje vjernosti koja već gotovo tisuću godina prati ovu zajednicu. Ona nas podsjeća da je isti Gospodin koji je vodio vaše pretke prisutan i danas te da će ostati vjeran svojoj Crkvi i u vremenima koja dolaze.“

Tumačeći naviješteno evanđelje nadbiskup Kutleša je rekao da je carinik Matej bio „čovjek kompromisa, suradnik s okupacijskom vlašću, prezren od svojih sunarodnjaka, ali i čovjek naviknut na sigurnu zaradu i udoban život. Isusov pogled prošao je kroz sve te slojeve i dopro do njegova srca. On nije vidio samo carinika, nego prije svega čovjeka. Nije vidio samo prošle grijehe, nego Božju mogućnost u njemu. Nije gledao Mateja iz kuta moralne osude, nego pogledom Božje ljubavi koja spašava.“

„I mi danas iz jednog odmaka možemo reći da se Isusov pogled na poseban način zaustavio ovdje upravo usred najveće kušnje potresa“, poručio je nadbiskup Kutleša i nastavio: „Vidio je vaše oštećene domove, ali prije svega vidio je živo kamenje – svakoga od vas, žive članove svoje Crkve. Bio je sa stradalim obiteljima, starijima koji su se bojali, s djecom koja su noću plakala, sa svima onima koji su ostali bez kuće ili bez osjećaja sigurnosti. To nije bio pogled hladnoga promatrača, nego milosrdnoga Spasitelja koji je i usred ruševina već otvarao put novoj nadi.“

Nadalje, mons. Kutleša naglasio je da „devetsto pedeset godina života jedne župe uključuje mnoge uspone i padove, velike planove i dostignuća, ali i kušnje i udare koji nisu zaobilazili ljudski i vjernički život. No, važno je razumjeti i u vjeri prihvatiti da „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28). I u vama blisko iskustvo potresa probudilo dobro koje nosite u sebi i iznjedrilo mnoga djela solidarnosti, kršćanske ljubavi, molitve, zajedništva i vjere.“

Nadbiskup je pozvao župljane da u središte župnoga života ne stave samo obnovu građevine „nego obnovu odnosa, praštanja, solidarnosti. Da se ne iscrpljujete u međusobnom kritiziranju i zamjeranju, nego da tražite načine kako zajedno nositi teret. Da se ne zadržavate na tome tko je pravi, a tko površni vjernik, nego da svatko prepozna sebe kao grešnika koji živi od milosrđa. Neka vaša župa bude mjesto gdje se lako priđe sakramentu pomirenja, gdje se iskustvo Božjega oproštenja pretače u međusobno oproštenje.”

Podsjetio je da je u takvim slavljima važno u srcu probuditi zahvalnost. „Mnoštvo je onih iza nas koji su svojim radom, molitvom, žrtvom i strpljivošću održali vjeru i zajedništvo. Mnoštvo je dobrote posijano usred zajedničkih nevolja kroz povijest ove župe, sve do nedavnoga potresa. Sa zahvalnošću se prisjetimo župnika, dobročinitelja, vjernika koji su gradili duhovnu zgradu vjere koju baštinite.“

Nadbiskup Kutleša zaključio je homiliju molitvom: „Gospodine, daj nam milost da čujemo glas kojim nas pozivaš da pođemo za tobom u našem Markuševcu, u našim obiteljima, u našoj ranjenoj, ali živoj župnoj zajednici. Daj da kao Matej ustanemo, za tobom pođemo i nikada te ne napustimo.“

Na kraju misnoga slavlja župnik Đurbek uputio je zahvalu nadbiskupu Kutleši te su mu predani prigodni darovi. Župnik je zahvalio i župljanima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji toga slavlja, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.