Draga braćo i sestre u Kristu!

Danas slavimo svetoga Vida, zaštitnika grada Rijeke, te ujedno zaključujemo jubilejsko slavlje stote obljetnice uspostave Riječke biskupije. U ovome se događaju susreću tri priče: priča jednoga mladića, mučenika prvih stoljeća; priča jednoga grada, ranjavanoga ideologijama i podjelama; i priča Crkve koja se, po Kristovoj krvi i krvi svojih mučenika, uvijek iznova rađa iznutra. Danas nam Bog daje milost da te priče spojimo u jedan zajednički poziv: da se Riječka nadbiskupija prepozna kao zajednica onih koji su „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“ (usp. Mt 5, 13-14), a Rijeka kao grad hrabrih kršćana koji se ne boje trpjeti za Krista i za istinu.

Sveti Vid nije legenda niti samo motiv drevnoga gradskog grba. On je živi podsjetnik da se kršćanstvo ne živi u teoriji, nego u izborima kojima plaćamo visoku cijenu. On je mladić koji je mogao šutjeti, povući se te, makar izvanjski, pristati na klanjanje idolima svoga vremena. Umjesto toga, radije je podnio progonstvo, ruganje i smrt, negoli izdao Krista. Takvi ljudi, u svim vremenima – od rimskih progona, preko totalitarnih režima 20. stoljeća, pa sve do današnjeg suptilnog omalovažavanja vjere u kulturi i javnome prostoru – postaju svjetionici za Crkvu i narod. Zato ga danas častimo ne samo kao sveca iz prošlosti, nego kao proroka za Rijeku i suvremenu Hrvatsku.

Ovaj je grad kroz stoljeća živio između mora i uzvisina, između luke i planina, između buke tuđine koju su donosili valovi i tišine ognjišta. Rijeka, koju gradska i povijesna predaja pamti i kao „Riku svetoga Vida“, ne čuva spomen na svoga zaštitnika samo u naslovima i znamenjima, nego u duši puka, u mudrosti starijih koji su vjeru predavali mlađima, u srcima majki koje su djecu učile prvim molitvama, u svijesti svećenika, redovnika i redovnica koji su ostajali uz narod, u ljudima ovoga grada koji su pod teretom života znali podignuti pogled prema Bogu.

1. Baština svetoga Vida
Sveti Vid stoji u slavnoj povorci s prorocima Staroga zavjeta, s apostolima, s prvim kršćanima bačenima pred zvijeri, s tolikim mučenicima kasnijih stoljeća, ali i sa znanim i neznanim svjedocima koji su pod totalitarnim režimima, ovdje u Rijeci i diljem naše domovine, ubijani, zatvarani, ismijavani i ponižavani samo zato što su ostali vjerni Kristu i svojoj savjesti.

U današnjemu Evanđelju čujemo kako Isus blaženima naziva progonjene zbog pravednosti jer „njihovo je kraljevstvo nebesko“ te nastavlja: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!“ (Mt 5, 10-12). To je logika koja svijetu zvuči nerazborito, ali je Božja logika.

Progonstvo nije poraz Crkve, nego pečat njezine vjernosti. No u središtu kršćanskoga života nije progonstvo, nego pripadnost Kristu. Kršćanin nije prije svega onaj koji trpi zato što se opire duhu ovoga svijeta, nego onaj koji može reći s apostolom: „Ta nitko od nas sebi ne živi i nitko sebi ne umire“ (Rim 14, 7). Gospodinovi smo u životu i u smrti. Iz te pripadnosti rađa se sve ostalo: i snaga u kušnji, i postojanost u protivljenjima, i blagost prema ljudima, i jasnoća savjesti.

Sveti nam Vid pokazuje da je autentična vjera stvarnost koja zahvaća cijelu osobu i njezine odnose. Takva vjera nije ukras, navika ni običaj, nego snaga koja oblikuje i usmjerava čitavo naše djelovanje. Ona ne treba biti bučna kako bi bila snažna. Ona je snažna zato što joj je izvor u Bogu.

Današnje je Evanđelje prije svega poziv na autentično kršćansko svjedočanstvo. Pitanje nije samo jesu li vremena teška, nego pripadamo li doista Gospodinu. Jesmo li kao mudre djevice koje čuvaju ulje vjere (usp. Mt 25, 1-13)? Je li Crkva kao lađa koja se ne boji uzburkanoga mora jer zna da je u njoj Krist (usp. Mk 4, 35-41)? Mučenici Crkvu ne vode u gorčinu, nego u slobodu; ne u zatvaranje, nego u postojanost; ne u tvrdokornost, nego u srce koje zna da je Bog vjeran. Sloboda koja je danas potrebna obiteljima, mladima, posvećenim osobama, svećenicima i svim vjernicima laicima jest sloboda da se živi iz istine, bez buke i bez straha, s mirom koji ne dolazi od svijeta, nego od Gospodina.

2. Zahvalnost, poniznost i odgovornost
Kada Crkva slavi jubilej, ona ne slavi samu sebe, nego Gospodina koji je dobar i čija je ljubav vječna (usp. Ps 118, 1). Zato završetak proslave stote obljetnice uspostave biskupijskog sjedišta u Rijeci nije prigoda za hvalisanje, nego za zahvalno klanjanje. Bog je bio vjeran ovoj mjesnoj Crkvi: u vremenima napretka i oskudice, u razdobljima mira i lomova, u trenucima jasnoće i u časovima kušnje. Riječka nadbiskupija baštini povijest koja seže od uspostave biskupije prije stotinu godina pa do njezina proglašenja nadbiskupijom i sjedištem metropolije. Sadašnji nas trenutak, kao vjernike, poziva da budemo „hodočasnici nade“.

Zahvalnost nas čuva od oholosti, a poniznost od zaborava. Mi nismo započeli ovu priču, ali smo pozvani vjerno je nastaviti. Prije nas bili su pastiri koji su vodili narod, redovničke zajednice koje su molile i služile, vjernici laici koji su na svojim radnim mjestima i u svojim obiteljima s vjerom nosili teret svakodnevice, poznati i nepoznati ljudi koji su ovu nadbiskupiju gradili žrtvama i odricanjima. Njima dugujemo zahvalnost, ali još više, dugujemo im odgovornost da ono što smo primili ne razvodnimo, nego produbimo.

Ova nas obljetnica ne poziva samo na sjećanje, nego i na odgovornost: što predajemo budućim naraštajima? Kakvu ćemo Crkvu ostaviti onima koji dolaze poslije nas? Crkvu koja se umorila od težine vlastite povijesti ili Crkvu koja iz susreta s Kristom crpi novu mladost? Crkvu koja održava samo nužno ili Crkvu koja, kao kvasac, tiho i ustrajno preobražava tijesto društva? Budemo li vjerni baštinici vjere koju nam je predao sveti Vid i svi Božji ugodnici ovoga grada i nadbiskupije, nećemo se zadovoljiti čuvanjem forme, nego ćemo tražiti obnovu duha; nećemo živjeti od uspomena, nego od milosti; nećemo ostati kod običaja, nego ćemo težiti svetosti.

3. Suvremeni svjedoci nade i blizine
Što znači biti Kristov svjedok u Rijeci danas? To znači unositi Evanđelje u konkretni život ovoga grada: u obitelji i škole, u tvornice i na gradilišta, u bolnice i domove za starije, na radna mjesta i u studentske domove – ondje gdje se čovjek bori, nada, umara, posrće i ponovno ustaje. To znači biti ljudi koji ne pristaju na ravnodušnost, koji znaju čuti neizgovorenu bol, koji ne okreću glavu od siromašnih i od onih koji su morali otići trbuhom za kruhom.

Jer najveća opasnost za Crkvu danas nije protivljenje izvana, nego zaborav Boga iznutra. Društvo ne propada onda kada izgubi bogatstvo, nego onda kada izgubi razlog zbog kojega vrijedi živjeti. Zato su ovome gradu potrebni svjedoci nade.

Ovaj grad, oblikovan valovima mora, žuljevima težaka, tugama odlazaka i radostima povrataka, treba svjedoke nade koji će nenametljivo, kao svjetlo na svijećnjaku, pokazivati put istine za kojim čeznu ljudska srca. Treba one koji će, jer su „sol zemlje“ (usp. Mt 5, 13), sačuvati ono što je zdravo, pošteno i plemenito u životu ovoga grada i ove nadbiskupije.

Treba hrabre obitelji otvorene životu, koje se ne srame moliti zajedno. Treba mlade koji se ne boje velikih odluka i čistoga srca. Krist ne oduzima ništa od ljepote života; on je usavršuje i dovodi do ispunjenja. Ovaj grad i ova nadbiskupija trebaju svećenike, redovnice i redovnike koji znaju prinositi zahvalne žrtve i kada se susreću s porugama i nezahvalnošću. Usred Crkve i ovoga grada potrebna nam je tiha prisutnost starijih, nemoćnih i bolesnih. Njihov tihi prinos može ozdraviti tkivo društva zahvaćeno ohološću i samodostatnošću. Kada svi shvatimo da smo jedni drugima potrebni kako bismo rasli u svojoj ljudskosti, tada neće više biti onih koje smo navikli zvati marginaliziranima. U Crkvi ih ne smije biti! A društvo koje se ponosi kršćanskim imenom pozvano je ne stavljati ljude na margine, nego samo grijeh i nepravdu.

I prečesto je ova Crkva svetoga Vida morala stajati na rubu, na marginama javnoga života. Možda je vrijeme da pokaže zaraznu snagu radosne vijesti evanđelja.

Sveti Vid osobito mladima poručuje da je vrijedno živjeti za nešto veće od vlastite ugode. Vrijedno je ostati vjeran. Vrijedno je čuvati čistoću srca. Vrijedno je vjerovati da istina i ljubav nisu suparnici, nego saveznici. Vrijedno je biti čovjek koji se ne mjeri time koliko uzima, nego koliko dariva. Takvi ljudi postaju tiha snaga jednoga grada. Takvi ljudi blagoslov su za Crkvu i društvo.

4. Kvasac, a ne publika
Draga braćo i sestre, poslanje Crkve u Rijeci nije ostati na marginama ili na tribinama. Pozvana je biti „malo stado“ kojemu se Otac raduje dati kraljevstvo (usp. Lk 12, 32), biti kvasac i znak nade koja ne postiđuje (usp. Rim 5, 5). Kvasac ne dominira, ali mijenja tijesto iznutra. Tako ni kršćanin ne mora imati položaj da bi imao utjecaj; dovoljno je da dopusti Kristu da po njemu djeluje. Kršćanska prisutnost nije ni obrambeni refleks ni društvena dekoracija, nego sakramentalna prisutnost nade u svijetu.

Ako smo Kristovi, onda smo poslani ljudima: ne kako bismo nad njima dominirali, nego kako bismo im bili blizu; ne kako bismo ih prepuštali zlu, nego kako bismo ih pridizali i otvarali vrata milosti. To je stil svetaca. To je stil Crkve koja ostaje vjerna svome Gospodinu. Zato nam danas ne treba više buke, nego više sabranosti; ne više oštrine, nego više duhovne dubine; ne više straha, nego više pouzdanja u Gospodina koji vodi svoju Crkvu.

Na poseban način to znači da u drugome stoljeću svoga hoda ova nadbiskupija treba sačuvati misionarski duh. Završetkom ove jednogodišnje proslave tijekom koje je primljeno puno duhovnih dobara, vaša je odgovornost još veća. Sve što ste slavili tijekom ovoga vremena treba pretočiti u vjerniji liturgijski život, dublju molitvu, veću otvorenost Duhu Svetomu, hrabriju katehezu, osjetljiviju karitativnu ljubav i ozbiljnije praćenje mladih, zaručnika i obitelji. Samo tako će proteklo stoljeće biti plodno sjeme, a ne samo lijepa uspomena.

Rijeka je grad mora. A more nas uči jednoj važnoj istini: brod nije stvoren kako bi ostao privezan uz obalu. Brodu je sigurnije u luci, ali njegova svrha nije mirovanje, nego plovidba. Tako je i s Crkvom. Ova je mjesna Crkva tijekom prvoga stoljeća svoga hoda prošla kroz oluje ratova, ideologija, siromaštva i društvenih promjena. Katkad su valovi bili visoki, a vjetrovi protivni. Ipak, Krist nije napustio svoju lađu. Danas, na završetku jubileja, ne poziva nas da se divimo prijeđenomu putu, nego da podignemo pogled prema pučini. Sveti Vid stoji pred nama kao svjetionik koji brodove ne zadržava u luci, nego ih poziva na nove plovidbe. Zato neka drugo stoljeće Riječke nadbiskupije ne bude vrijeme straha pred budućnošću, nego vrijeme hrabre plovidbe s Kristom. Crkva koja vjeruje ne živi od sjećanja na primljene milosti, nego od pouzdanja u Boga koji je već pripravio obale na koje nas želi dovesti.

Neka zato Rijeka po vama bude grad u kojemu se vjera ne nameće, ali se ne skriva; grad u kojemu Crkva ne ostaje iza zatvorenih vrata, nego diše s narodom; grad u kojemu će dijete osjetiti ljepotu molitve u obiteljskome zajedništvu, mladi čovjek spoznati da je vrijedno darovati život za ideale, a stariji osjetiti da nisu zaboravljeni. Neka ovo bude grad u kojemu će svi koji ga posjete pronaći toplinu srca i svjetlo nade; grad koji će pod budnim okom svetoga Vida znati spojiti čvrstoću i blagost, vjernost i otvorenost, istinu i milosrđe.

U životu svetoga Vida razlučujemo što Bog može učiniti s čovjekom koji mu ništa ne uskraćuje i ne pridržava za sebe. Zato neka nam njegov primjer ne bude samo časna uspomena, nego poziv da i mi, svatko na svome mjestu, živimo vjeru cjelovito, dostojanstveno i radosno. Snagu za takvo svjedočenje ne crpimo iz sebe: ona nam dolazi s ovoga oltara, gdje ćemo za koji trenutak primiti samoga Krista, izvor svake vjernosti i hrabrosti mučenika.

Molimo Gospodina da u ovoj mjesnoj Crkvi preobrazi srca vjernika i rasplamsa ih svjedočanstvom Kristove otkupiteljske ljubavi, da Riječka nadbiskupija, ulazeći u drugo stoljeće svoga hoda, ne bude samo čuvarica uspomena, nego Crkva svjedoka žive vjere. Ako je prvo stoljeće ove nadbiskupije bilo stoljeće vjernosti, neka drugo bude stoljeće svetosti. Neka se i nad vama ispune riječi apostola Pavla: „Ovo je volja Božja: vaše posvećenje“ (1 Sol 4, 3).

Neka sve nas sveti Vid nauči da je progonstvo prolazno, a vječnost stvarna. I neka nad ovim gradom, nad njegovim ulicama i obiteljima, te u srcima njegovih stanovnika, ponovno odjekne tiha, ali snažna riječ: Krist je Gospodin i jedini Spasitelj svijeta, jučer, danas i zauvijek. Amen.