Liturgijska slavlja slavljena su u crkvi sv. Šime, u samostanskoj kapeli sestara Kćeri Milosrđa te u Župi Gospe Loretske, okupljajući brojne vjernike koji su u životu hrvatske blaženice ponovno prepoznali poziv na svetost, potpuno predanje Kristu i djelotvornu ljubav prema bližnjemu.

U crkvi sv. Šime vjernici su se okupili u molitvi pred relikvijama blažene Marije Propetoga. U toj su župi sestre Kćeri Milosrđa djelovale dugi niz godina i u njoj je sama blaženica otvorila djelatnost. Osvrćući se na izazove današnjeg vremena, župnik don Damir Šehić istaknuo je kako je sadašnje vrijeme nedostatka duhovnih zvanja, koje bi se moglo nazvati duhovnom sušom, zapravo „prigoda da se prodube korijeni“ vjere i pouzdanja u Gospodina. U ozračju molitve posebno je istaknuto milosrđe kao temeljna Božja kategorija i srce kršćanskoga života. Blaženica je upravo djelima milosrđa pokazala da se ljubav prema Bogu uvijek potvrđuje ljubavlju prema čovjeku.

U samostanskoj kapeli sestara Kćeri Milosrđa don Ante Bulat dodatno je produbio razmišljanje povezujući blagdan blaženice s evanđeljem o bogatom mladiću, istaknuvši da upravo to evanđelje na osobit način rasvjetljuje život blažene Marije Propetoga. Posebno je zaustavio pozornost na riječima evanđelista: „Isus ga pogleda i zavoli.“ Upravo je u tom Kristovom pogledu, kako ističe papa Franjo, ključ razumijevanja svakoga kršćanskog poziva (usp. Christus vivit, 251). Prije nego što od čovjeka traži da nešto ostavi, Bog ga ljubi. Prije svakoga odricanja stoji iskustvo Božje ljubavi. Tek onaj tko se osjeti bezuvjetno ljubljenim može slobodno ostaviti ono što ga veže i krenuti za Kristom, protumačio je.

„Ostavljanje nije cilj, nego posljedica Božje ljubavi“, naglasio je propovjednik. Zato ni blažena Marija Propetoga nije napustila bogatstvo iz prezira prema materijalnom, nego zato što je otkrila neusporedivo veće blago – Krista. Njezino potpuno predanje nije bilo gubitak, nego ispunjenje života. Ona je u siromaštvu prepoznala put slobode, jer kako uči sv. Franjo Asiški, siromaštvo je „put potpune slobode“ koji nas čini „kraljevima kraljevstva nebeskoga“, jer nas oslobađa navezanosti na prolazna dobra kako bismo bili bogati vrlinama (usp. Pravilo sv. Franje, VI).

U Župi Gospe Loretske misna slavlja slavljena su u jutarnjem i večernjem terminu, a nakon svake mise vjernici su imali priliku iskazati pobožno štovanje relikvijama blažene Marije Propetoga. Na večernjoj euharistiji propovijedao je salezijanac don Ante Bulat. Polazeći od evanđeoskog poziva učenicima da na put ne nose ni štapa, ni torbe, ni zlata ni srebra, pojasnio je kako je upravo tim putem krenula i blažena Marija Propetoga Petković. Rođena u Blatu na Korčuli, u imućnoj obitelji, mogla je izabrati život sigurnosti i materijalnog obilja. Umjesto toga, odlučila je sve predati Kristu, prihvaćajući evanđeosko siromaštvo kao put potpune slobode i služenja.

„Najveće bogatstvo nije ono što posjedujemo, nego ono što darujemo Bogu“, bila je središnja misao propovijedi. Don Ante je naglasio kako život blaženice pokazuje da veličina svetosti ne ovisi o podrijetlu, društvenom položaju ili ljudskim mogućnostima. Iz maloga mjesta na Korčuli njezina je ljubav prema Kristu prerasla granice domovine te je svoje poslanje nastavila u Južnoj Americi, gdje je nesebičnim služenjem i svjedočanstvom evanđelja ostavila dubok trag. Iz toga je sjemena izrasla redovnička zajednica koja danas djeluje diljem svijeta.

Vjernike je ohrabrio da se ne boje poziva na svetost. Svetost nije pridržana rijetkima, nego je svakodnevni poziv svakom kršteniku. Blažena Marija Propetoga svojim životom svjedoči kako Bog ne bira prema ljudskim kriterijima, nego prema otvorenosti srca koje je spremno potpuno se predati njegovoj volji.

Završavajući propovijed, don Ante Bulat uputio je molitvu da Gospodin izlije svoju ljubav na sva srca, jer samo čovjek koji živi iz iskustva Božje ljubavi može s radošću odgovoriti na Kristov poziv. Primjer blažene Marije Propetoga Petković i danas snažno odjekuje kao svjedočanstvo da se istinsko bogatstvo ne nalazi u onome što posjedujemo, nego u spremnosti da cijeli svoj život povjerimo Bogu i stavimo ga u službu braći i sestrama, postajući tako živi odraz Božje dobrote u svijetu, navodi se u izvještaju Družbe Kćeri Milosrđa.