Misu zadušnicu uz lijes pokojnika u župnoj crkvi sv. Marka Evanđelista predvodio je vikar Provincije Bosne Srebrene fra Janko Ćuro. Uz domaćeg župnika i gvardijana fra Ivana Nujića te kanonika Stolnog kaptola vrhbosanskog i fojničkog arhiđakona preč. Marka Zubka suslavilo je još pedesetak svećenika.

U prigodnoj homiliji fra Janko naglasio je kako smrt nije samo gubitak, nego, osvijetljena Kristovim križem i uskrsnućem, postaje razlogom trajne zahvalnosti za dar Božje blizine koju smo osjetili u našoj pokojnoj braći i sestrama.

„Evanđeoska poruka križa ne naviješta trijumfalnu Božju snagu koja uklanja smrt, nego Božju prisutnost koja ulazi u samu dubinu ljudske smrtnosti. Na križu je Bog čovjeku dokraja očitovao svoju ljubav koja po njegovu uskrsnuću otvara put životu i kroz ledena vrata smrti. Naš pok. brat fra Zlatko posvetio je svoj život naviještanju evanđelja po uzoru na sv. Franju Asiškog, služeći neumorno i odano Bogu kojega je nastojao svakodnevno prepoznavati u licima i potrebama malenih i jednostavnih ljudi kojima je bio poslan tijekom 63 godine svojega svećeničkog života“, rekao je fra Janko.

Naglasio je kako iza svakog istaknutog pojedinca stoje stotine tihih i skromnih ljudi koji su svakoga dana činili ono što je trebalo činiti, ne tražeći nikakvo priznanje. Istaknuo je kako je Provincija Bosna Srebrena uvijek imala i ima tihe i skromne fratre koji su svakoga dana otvarali župne urede, slavili mise, ispovijedali, učili djecu vjeri i ljudskosti, molili, razgovarali s ljudima, posredovali i vodili svoj narod kroz teška i mračna vremena. Iako gotovo nitko od njih ne ulazi u povijesne knjige, oni stvaraju i nose povijest, a jedan od njih bio je upravo pok. fra Zlatko.

„Jedino što ostaje važno i što svaki čovjek može ponijeti sa sobom s ovoga svijeta jest koliko je ljudi po njemu osjetilo da nisu sami i napušteni, da ih netko sluša i razumije, da ih Crkva nije zaboravila i da ih Bog nije napustio u teškim i beznadnim vremenima“, ustvrdio je fra Janko i pozvao vjernike da sa zahvalnošću mole za svećenike koji su to u malenosti i skromnosti činili s velikom ljubavlju.

„Samo se u malenosti i skromnosti očituje veličina franjevačkog poziva i života. Svojim služenjem učinit ćemo da naša Provincija Bosna Srebrena traje, da hrvatski narod ovdje opstaje i Evanđelje se prenosi iz generacije u generaciju“, zaključio je fra Janko. Podsjetivši na riječi Majke Terezije da male stvari učinjene s velikom ljubavlju mogu promijeniti svijet, posvjedočio je kako je upravo pok. fra Zlatko ustrajavao u vjeri da križ nije teret, nego znak Božje ljubavi, s kojom se sve gleda ozdravljenim očima, pa tako i smrt.

Ocrtavajući život i djelo pok. fra Zlatka, gvardijan Nujić podsjetio je kako je njegov životni vijek od 89 godina dar kojim je Bog blagoslovio njega, ali jednako tako i sve koji su imali radost poznavati ga, učiti od njega i s njim dijeliti sretne i teške dane.

Posvjedočio je kako su pok. fra Zlatka posebno krasile ljudska vedrina i jednostavnost, kako je bio neumoran radnik na njivi Gospodnjoj, kako na svoj posao nikada nije izlazio smrknuta lica te kako je njegov prepoznatljivi znak bila upravo vedrina.

„Bio je onaj autentični bosanski ujak – narodni čovjek, pristupačan, sklon šali, blag i uvijek spreman na toplu riječ koja liječi tjeskobu i briše brige. Volio je svoju Bosnu, a napose posavski zavičaj, gdje je kroz godine svoje duge službe neumorno sijao radost evanđelja i mnogima bio oslonac, napose nakon ratnih stradanja. U svojoj mladosti rado je trčao za nogometnom loptom. Ta mladenačka zaigranost ostavila je trag na njegovu kasnijem svećeničkom životu. Naučila ga je timskom radu i zajedništvu. Iz te nogometne igre u život je prenio spoznaju da se do cilja stiže s drugima, nikada sam, i da je svaki čovjek na terenu života jednako važan. Isus je rekao: ‘Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Božje.’ Fra Zlatko tu je dječju razigranost nosio i njome zračio cijeloga života. Vjerojatno je baš zato najviše od svega volio male, sebi slične, jednostavne ljude. Nije se zanosio velikim, nedohvatljivim i nerealnim stvarima. Nije tražio visoke položaje ni isprazne ljudske hvale. Njegova teologija bila je jednostavna, franjevačka, utemeljena na evanđelju svakodnevice. Znao je saslušati težaka, utješiti majku u brizi, nasmijati dijete i sjesti za stol s onima koje je svijet zaboravio. Svojom skromnošću i vedrinom pokazao nam je da je svetost u jednostavnosti. Svoju je njivu Gospodnju okopavao s ljubavlju, ostavljajući iza sebe duboke brazde dobrote, mira i kršćanske nade. Znao se šaliti na račun prolaznosti, ali je život živio punim plućima u službi Bogu i svom narodu“, rekao je o pokojniku gvardijan fra Ivan.

Zahvalio je svima koji su se brinuli za fra Zlatka: nećakinji Sanji Guberac, koja se za njega posebno brinula posljednjih dana, dr. Perici Jelečeviću, ravnatelju bolnice u Orašju, kao i svim drugim liječnicima i osoblju, braći samostana u Tolisi koja su fra Zlatku podijelila sakramente umirućih te fra Ivici Kyrilu Pavloviću, koji se za njega brinuo kao njegov župnik.

Od pokojnika se u ime Vrhbosanske nadbiskupije oprostio kanonik Zubak.

Nakon mise pokopan je na fratarskom groblju na Plehanu. Sprovodne obrede predvodio je vikar fra Janko.

U prepunoj crkvi Imena Marijina u Svilaju u srijedu 19. kolovoza od svojega omiljenog svećenika oprostili su se župljani te župe. Misu zadušnicu, uz petnaestak svećenika i domaćeg župnika fra Ivicu Kyrila Pavlovića, predvodio je plehanski gvardijan fra Ivan.

U oproštajnom govoru župnik fra Ivica naglasio je kako je fra Zlatko kroz Sveto pismo živio svoju vjeru i pronalazio nadu u vječni život te kako je govorio da mu određeni dijelovi Svetoga pisma daju toplinu i omekšavaju srce, kao i da je ono što čovjek doživljava u životu samo prolaz, promjena, a ne kraj svega.

„U tišini svoje sobe, već prilično slaboga sluha, osluškivao je Isusove riječi čekajući dolazak na odredište: kraljevstvo nebesko. Uz Sveto pismo drugovao je s Isusom za euharistijskim stolom. Odgovore na svoje tjeskobe i nemire pronalazio je u misi, u euharistiji. U svakom euharistijskom slavlju oči su mu se otvarale te je prepoznavao živoga Isusa. Slavio je revno, čisto i pobožno. Fra Zlatko znao je da je sveta nedjelja trenutak velike pauze. Svaka je nedjelja ugodna stanka, dobra pauza da sebi kažemo: sreli smo Isusa, primili ga u svoj život, pa nećemo tu stati, zaleći ili zaspati. Krećemo dalje. Idemo navijestiti svojoj braći i sestrama onoga kojega smo primili u život, pod svoj krov. Znao je da Isusa susreće i da nas Isus susreće u braći i sestrama te nam preko njih pruža odgovor na naša pitanja, sumnje i tjeskobe. Sveto pismo, euharistija i bratstvo u zajednici tri su stvarnosti koje su fra Zlatku bile u središtu života. Imao je svoj način izražavanja i govora, ponekad prožet humorom i smijehom koji se nadaleko čuo…“, rekao je o pokojniku župnik fra Ivica te zahvalio svima koji su mu u župi bili potpora i pomoć, kako u molitvi tako i svojom blizinom i konkretnom pomoći.

Fra Zlatko, krsnim imenom Marijan, rođen je 1. listopada 1936. u Svilaju, u uzornoj katoličkoj obitelji Joze i Anice, rođ. Ivelj, koji su Crkvi dali još jednog svećenika, fra Zlatkova pokojnog brata fra Iliju. Osnovnu školu pohađao je najprije u Donjem Svilaju, potom u Derventi i Bosanskom Brodu, srednju školu u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Redovnički habit obukao je 14. srpnja 1954. u Sarajevu. Jednostavne redovničke zavjete položio je 1955. u Kraljevoj Sutjesci, a svečane 1959. u Sarajevu. Red đakonata primio je 31. ožujka 1963. u Sarajevu, a za svećenika je zaređen 14. srpnja 1963. na Plehanu. Od tada do kraja svojega života služio je svome bosanskom katoličkom puku u Provinciji Bosni Srebrenoj, tiho, marljivo i radosno. Kao redovnik i svećenik služio je u brojnim župama, većinom na području rodne Bosanske Posavine, dijeleći svete sakramente i utjehu vjere povjerenom narodu.

U zajednici je obnašao službe župnog vikara i župnika. Najprije je služio kao župni vikar na Plehanu (1964. – 1967.), zatim kratko u Vitezu (1967.), potom u Podmilačju (1967. – 1968.), Špionici (1968.), Domaljevcu (1968. – 1970.), Ulicama (1970.), Gornjoj Dubici (1970. – 1973.), Foči kod Doboja (1973. – 1975.) i Rumbocima (1975. – 1976.). Potom je devet godina služio kao župnik u Potočanima (1976. – 1985.), a zatim kao župni vikar na Plehanu (1987. – 1991.) i u Gornjoj Dubici (1991. – 1994.), gdje ga je zatekao rat. U vrijeme ratnog vihora zajedno s posavskim pukom otišao je u izbjeglištvo te je od 1992. do 1996. boravio u Trnjanima u Slavoniji. Nakon rata nastavio je služiti kao župnik u Gornjoj Dubici (1994. – 1997.), zatim kao župni vikar u Potočanima (1997. – 2000.), Špionici (2000. – 2006.), Ulicama (2006. – 2009.), ponovno u Potočanima (2009. – 2025.) te na kraju u Svilaju, od 2025. sve do svoje smrti. Ukupno je 51 godinu služio kao župni vikar, a 12 godina kao župnik.

U svojoj rodnoj župi Imena Marijina u Svilaju fra Zlatko prije tri godine proslavio je dijamantnu misu, a prije 13 godina i zlatnu misu uz geslo: „Milostiv je i milosrdan Gospodin!“ (Ps 145) pa strpljivo čeka da se grešnik obrati i živi! Aleluja!“