Svečanu misu u kući Zajednice predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš, a sudjelovali su sadašnji i nekadašnji članovi Cenacola, njihove obitelji, redovnice, prijatelji i dobročinitelji Zajednice. Među njima bila je provincijalna glavarica Hrvatske provincije uršulinki Rimske unije sestra Mihaela Dumbović s drugim sestrama uršulinkama iz Varaždina.

Misu su suslavili duhovnik Zajednice Cenacolo don Ivan Filipović, dugogodišnji duhovnik varaždinskog Bratstva preč. Franjo Biškup te drugi svećenici, među kojima i svećenici Zajednice Cenacolo iz Italije, don Stefano Aragno prvi zaređeni svećenik iznikao u Zajednici Cenecolo i don Andrea.

U homiliji je biskup Radoš protumačio kako sama riječ Cenacolo upućuje na ono što je za tu Zajednicu najvažnije – dvoranu Posljednje večere, cenaculum, mjesto u kojem je Isus okupio svoje učenike i od njih učinio zajednicu.

Tumačeći riječi sv. Pavla o Kristovu tijelu i krvi, biskup je rekao da učenike ne povezuje samo ljudsko iskustvo ili zajednički život, nego Božji život koji im je darovan u Kristu.

„Tijelo i krv Kristova ono su što povezuje sve one koji su Isusovi i čini ih jednim tijelom i jednim krvotokom. Ako smo na tom krvotoku, onda imamo život. Imamo jedan život, a to je život Isusov. U nama struji njegov život. Nismo više samo ljudi koji međusobno dijele iskustvo i život, nego je Bog s nama podijelio svoj život“, poručio je.

Upravo zato, naglasio je, Zajednica Cenacolo u svome središtu ima euharistiju i klanjanje euharistijskom Kristu.

„Euharistija je redovita i temeljna hrana za naš život. Ako nema euharistije, redovitog življenja od Krista, od nečega čovjek mora živjeti, mora uzimati nešto što nije lijek za život, nešto što se čini da dobro čini životu, a u konačnici razara život“, rekao je biskup.

Osvrćući se na Pavlovo upozorenje Korinćanima da ne mogu istodobno biti dionici Kristova stola i drugih stolova, biskup je tu poruku prenio u današnji život. Premda suvremeni čovjek možda ne prinosi žrtve poganskim božanstvima, i dalje postoji opasnost da mjesto koje pripada Bogu prepusti nečemu drugome.

To se, upozorio je, najčešće ne događa odjednom, nego postupno, kada bogatstvo, ljudski ego, neki interes, vlastita slava ili čak briga za tijelo postanu ono čemu se sve ostalo podređuje.

Stoga je, dodao je, važno uvijek iznova provjeravati služi li ono što čovjek čini Božjoj ili vlastitoj slavi te Kristu vratiti mjesto koje mu pripada, a to je središte čovjekova života.

Posebno snažnu sliku biskup je pronašao u stablu koje se prepoznaje po njegovim plodovima. Kao što dobro stablo mora imati duboko korijenje i dobru zemlju iz koje crpi hranu, tako je i čovjek pozvan ukorijeniti svoj život u Bogu kako bi mogao donositi plodove za sebe i za druge.

Tu je sliku izravno povezao s 30 godina varaždinske kuće Cenacola.

„Kad bismo mogli sada negdje u slici proći kroz 30 godina i kad bi nam Gospodin dao svoje oko koje sve dobro vidi, onda bismo vidjeli toliko dobrih stabala koja su rasla, donosila i donose plodove“, rekao je biskup.

No dobro stablo, upozorio je, treba i njegovati. Potrebno je dopustiti Bogu, poput vinogradara, da obrezuje ono što je u čovjeku divlje kako bi mogao nastaviti donositi dobre plodove.

Na kraju je pozvao na zahvalnost za sve što je Bog učinio u životima ljudi tijekom proteklih godina, ali i na budnost da čovjek ponovno ne počne graditi na pijesku.

„Neka nam dadne milost da ne idemo za nekim kvazi bogovima, da svoj život ne naslonimo na pijesak, da ne postanemo ovisnici o nečemu, a ne o Onome, ili Nekome, tko je pisan velikim slovom i tko ima jedini veliko slovo u našem životu, u središtu našega života, u našem srcu“, zaključio je biskup Radoš.

Na kraju mise duhovnik Zajednice Cenacolo don Ivan Filipović zahvalio je svima koji su tijekom tri desetljeća bili povezani s varaždinskom kućom. Prisjećajući se njezinih početaka, posebno je istaknuo susret utemeljiteljice Cenacola majke Elvire Petrozzi i varaždinskih sestara uršulinki. Opisao ga je kao „ljubav na prvi pogled“, iz koje je niknula kuća Cenacola u Varaždinu, druga kuća Zajednice otvorena u Hrvatskoj.

„Elviri veliko hvala za ono što je bila. Uistinu je bila osoba koja je živoga Boga nosila u sebi, a to su naše časne znale prepoznati“, rekao je don Ivan te zahvalio uršulinkama što su prije 30 godina svoje imanje povjerile Zajednici i tijekom svih tih godina nastavile podupirati njezino djelovanje.

Don Ivan je zahvalio preč. Biškupu za dugogodišnje služenje varaždinskom Bratstvu. Prisjetio se kako je tijekom godina četvrtkom i nedjeljom pješice dolazio iz središta Varaždina u kuću Cenacola – na kateheze, ispovijedi i slavljenje mise.

Svoje svjedočanstvo iznio je don Slaven Skazlić, koji je upravo u varaždinskoj kući Cenacola započeo put koji je potpuno promijenio njegov život.

„Da nije bilo ove kuće, bio bih očajnik iz ovoga grada. U ovoj sam kući pronašao put spasenja. Preko ovih vrata ušao sam u jedan novi život“, rekao je.

Prisjetio se kako je kao mladić svega nekoliko stotina metara od mjesta na kojem se toga dana slavila misa više puta bio privođen zbog nereda, svađa i tučnjava.

„A danas sam ovdje slavio misu. Mogao sam ispovijedati. Na istom mjestu. Bog je velik“, posvjedočio je.

Posebno se prisjetio dana kada je upravo u varaždinskoj kući susreo majku Elviru. U to vrijeme još nije želio ući u Zajednicu. Bio je, rekao je, izgubljen i očajan te se, kada je majka Elvira stigla među mladiće, sakrio u kut kako ga ne bi primijetila.

No upravo je njega ugledala. Upitala je tko je, prišla mu i, ne postavljajući mu pitanja, zagrlila ga.

„Ja sam mislio: nisam vrijedan ničega. Nisam znao što je grijeh, nisam znao Katekizam Katoličke Crkve, nisam išao u crkvu. Ali znao sam da moj život nije dobar. A ona se toga nije bojala. U tom trenutku kad me ona zagrlila, osjetio sam da se nešto promijenilo“, ispričao je don Slaven.

Kada se toga dana vratio kući, sestra je očekivala njegov uobičajeni bunt i ljutnju, a on joj je, na njezino iznenađenje, rekao: „Super. Bog je dobar. Bog postoji.“

Bio je to, kako je posvjedočio, početak njegova puta u Zajednici, koji ga je tijekom godina odveo i daleko izvan Hrvatske, gdje dio svoga svećeničkog života provodi u misijama.

Zahvalio je uršulinkama za njihovo „da“, majci Elviri te prvim mladićima koji su u odricanju i skromnim uvjetima otvarali varaždinsku kuću.

„Da nije bilo prvih žrtvi, ne bi bilo danas mene. Ne bi bilo don Slavena“, rekao je te zaključio: „Bogu najveća hvala i slava u svemu tome.“

Slika stabla i plodova kojom je biskup Radoš govorio o 30 godina života varaždinskog Cenacola dobila je nakon tih riječi i svoje vidljivo uprizorenje.

Don Stefano Aragno pozvao je pred oltar sve nekadašnje članove koji su tijekom protekla tri desetljeća živjeli u varaždinskoj kući, a na proslavu su se vratili sa svojim obiteljima.

„Želio bih pozvati plodove. Vidim puno momaka koji su se vratili. Bili ste mladi, a sada ste očevi, muževi. Vi ste plodovi“, poručio im je.

Jedan za drugim izlazili su pred okupljene, predstavljali se i govorili kada su dio svoga puta proveli u varaždinskom Bratstvu. Neki su ovdje živjeli prije više od dvadeset godina, neki su se u Varaždin vraćali nakon boravka u drugim kućama i misijama, a neki su u kući proveli više godina.

Bratstvo sv. Josipa Radnika Zajednice Cenacolo u Varaždinu nastalo je prije 30 godina zahvaljujući susretu majke Elvire i varaždinskih sestara uršulinki, koje su Zajednici povjerile kuću i imanje. Tijekom tri desetljeća kroz kuću su prošli brojni mladi tražeći izlaz iz ovisnosti i životnih teškoća, a proslava 30. obljetnice ponovno ih je okupila ondje gdje su mnogi od njih započeli svoj novi život, navodi se u izvještaju iz Varaždinske biskupije.