„Smijemo li svetce mučenike nazvati knjigom Božje mudrosti?“, upitao je biskup Radoš na početku homilije, istaknuvši da njihov život nije ispisan ljudskom, nego Božjom mudrošću koja se bitno razlikuje od ljudske.

Polazeći od naviještenog odlomka iz Knjige Mudrosti, biskup je govorio o dva različita pogleda na istu stvarnost – ljudskom pogledu i Božjem pogledu. Dok se očima bezbožnika čini da pravednici umiru i da je njihov odlazak sa svijeta nesreća, u Božjim je očima njihova stvarnost posve drukčija.

„Isti ljudi, isti događaj, jedna stvarnost viđena ljudskim i Božjim očima. Jedno oko vidi ono što je na površini, drugo oko vidi u dubinu. Jedno vidi poraz, drugo vidi pobjedu. Jedno vidi smrt, drugo oko vidi život. Jedni vide ugašeno svjetlo, a Božji pogled vidi svjetlo koje je trajno upaljeno i ono se ne gasi“, poručio je.

Takva se dva moguća pogleda jasno prepoznaju i u životu sv. Marka Križevčanina. Gledano samo ljudskim očima, može se činiti da je kažnjen i da je izgubio život. Božja mudrost, međutim, otkriva sasvim drugu stvarnost.

„On nije umro, nego je ušao u život. On nije kažnjen, nego je pobjednik. Čudesan pobjednik u Onome koji je Pobjednik pisan velikim slovom. On nije izgubljen, nego je spašen“, naglasio je biskup Radoš.

Čovjek koji gleda samo ljudskim očima, nastavio je, vidi događaj, ali ne vidi njegov smisao; vidi ranu koja krvari, ali ne prepoznaje njezinu plodnost; vidi grob, ali ne vidi da je Kristovim uskrsnućem taj grob otvoren.

„Sveti Marko je čovjek u čijem se životu ovo ispreplelo. Da bi sačuvao život, on ga je dao. Mogao je izabrati sigurnost, a izabrao je vjernost“, rekao je biskup.

Očima svijeta sv. Marko mogao se činiti potpunim gubitnikom, ali je u Božjim očima zadobio velika dobra, ne ona koja su mu bila ponuđena ako napusti Boga i zajedništvo Crkve, nego ona koja dolaze od vjernosti Kristu.

Govoreći o Božjem djelovanju u životu mučenika, mnos. Radoš poslužio se slikom zlata u talionici. Svrha talionice nije uništiti zlato, nego pokazati njegovu vrijednost i odvojiti od njega sve ono što mu ne pripada.

„Takav put talionice je put mučeništva. Mučeništvo se ne događa u jednom trenutku“, rekao je biskup, pojasnivši kako se čovjekova vjernost Bogu gradi tijekom čitavoga života, da bi u određenom trenutku njegova ljubav bila potpuno pročišćena i pripala Bogu.

Taj je put u životu sv. Marka, kazao je, najvjerojatnije započeo već u rodnim Križevcima, u obitelji u kojoj je odgojen te u susretu s Božjim pozivom: „Pođi za mnom.“ No uz taj poziv dolaze i Kristove riječi da onaj tko želi ići za njim treba odreći se samoga sebe, svakodnevno uzimati svoj križ i slijediti ga.

„Nije se odrekao života, nego se odrekao svoga života, predajući ga u ruke Onoga koji vodi“, istaknuo je biskup.

Upravo Kristov križ, nastavio je, temeljna je „knjiga“ iz koje kršćanin uči razlikovati ljudski pogled od Božjega.

„Jedni će na Kalvariji vidjeti osuđenika, a drugi će vidjeti Spasitelja. Jedni vide čovjeka kojemu su sve uzeli, a drugi će vidjeti čovjeka koji sve daruje. Jedni će vidjeti kraj, a drugi će čuti da je sve dovršeno, jer nije kraj. Križ je za ljudsku logiku znak poraza, a u Božjim očima sveobuhvatni znak Božje ljubavi“, kazao je.

Stoga svetac nije čovjek koji voli patnju niti netko tko rado ide u smrt, naglasio je biskup Radoš. Svetac je onaj koji voli Krista i spreman je poći za njim, pa i onda kada taj put prolazi kroz patnju i pročišćenje.

U završnom dijelu homilije biskup je istaknuo da kršćani svetce nazivaju pobjednicima premda su, promatrano ljudskim očima, u neravnopravnoj borbi stradali i nestali.

Pozivajući se na misao sv. Ivana Pavla II., poručio je: „Ovim pobjednicima mi nećemo pljeskati. Svetac ne traži da mu plješćemo. Svetci traže da ih nasljedujemo.“

Za razliku od sportskih pobjednika kojima čovjek zaplješće, a zatim nastavi svojim putem, pobjeda svetaca pokazuje put kojim treba krenuti. „Ovdje nije da svatko odlazi svojim putem, nego ovaj pobjednik pokazuje koji je to put prema pobjedi“, rekao je.

Sv. Marko Križevčanin zato nije samo primjer iz prošlosti, nego „sugovornik na putu, zagovornik, pomoćnik i znak Božje prisutnosti ovdje na zemlji“.

Homiliju je zaključio molitvom zaštitniku Varaždinske biskupije da vjernici ne ostanu samo na divljenju njegovu mučeništvu, nego krenu putem kojim je on išao: „Daj nam milost da ne plješćemo nad onim što si ti učinio, nego nam daj poticaj, budi nam podrška i zagovornik da idemo onim putem koji je put potpune ljubavi, koja se čisti i kroz žrtvu, kroz patnju.“

Misu su koncelebrirali umirovljeni varaždinski biskup Josip Mrzljak, generalni vikar Antun Perčić, svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova, svećenici i redovnici na službi u gradu Varaždinu i okolici te umirovljeni svećenici.