APOSTOLSKO PUTOVANJE NJEGOVE SVETOSTI U FRANCUSKU

I POSJET SJEDIŠTU ORGANIZACIJE UJEDINJENIH NARODA ZA OBRAZOVANJE, ZNANOST I KULTURU (UNESCO)

25. – 28. rujna 2026.

MISNO SLAVLJE

HOMILIJA SVETOGA OCA LAVA XIV.

Katedrala sv. Stjepana (Metz)

Ponedjeljak, 28. rujna 2026.

Draga braćo i sestre, vrlo mi je drago predvoditi ovo euharistijsko slavlje tijekom kojega Gospodinu povjeravamo hod biskupijske zajednice u Metzu i čitave Europe. U ovoj povijesnoj zemlji Moselle, koja nikada nije prestala biti raskrižje narodâ i koja je bila bolna granica u Europi, Božje obećanje danas odjekuje posebnom snagom.

U prvom čitanju (usp. Iz 32,15-18) prorok Izaija govori o dolasku Božjega kraljevstva riječima o pravu, pravdi i miru. Pritom koristi tri slike: pustinju, vrt i kuću.

U pustinji, mjestu jednostavnosti i tišine, uspostavlja se pravo, odnosno zakon koji čovjeku pomaže hoditi putem dobra. Ta nas stroga slika podsjeća na važnost onoga što je bitno i na jednostavnost, koji nam omogućuju stvarima dati pravu vrijednost, a istodobno nas odgajaju za odricanje i žrtvu.

Druga je slika vrt, u kojem vlada pravda. Ako je pustinja mjesto onoga što je bitno, vrt je mjesto ljepote. Ondje ima vode, sjeme se otvara, izbijaju mladice i cvjetaju cvjetovi, svaki sa svojom posebnom ljepotom. To je učinak pravedna života, koji čovjeku omogućuje da se u potpunosti ostvari, slobodno prianjajući uz Gospodinove naume.

Treća je slika kuća, mjesto mira. Primijetimo da su pustinja i vrt prostori u kojima prevladava Božje djelovanje, koje daje da nešto nikne i raste, dok izgradnja kuće zahtijeva izravniji i veći čovjekov doprinos, uz ulaganje snage i umijeća, kroz zajednički napor, pravi „graditeljski posao“. Tako i mir, koji je Božji dar, zahtijeva odgovor ljudi, zajedničkim nastojanjem.

Uostalom, kuća je više od puke građevine od kamena: ona je mjesto ljudske prisutnosti i ljubavi. U tom smislu proročka nas Riječ podsjeća da se u svijetu obilježenom ograničenošću sloga može graditi jedino u ljubavi, koja zna dijeliti radosti i boli, ohrabrivati i opraštati, bez računice i bez granica, kao u obitelji.

O tome nam govori i Evanđelje koje smo upravo čuli (usp. Mt 5,38-48). Dok danas u svijetu na različitim razinama svjedočimo tolikom nasilju, manipulaciji i oholosti, Isus nas uči kako pustinju pretvoriti u oazu, kako saditi vrtove i graditi kuće. Pokazuje nam put koji vodi preko oprosta, milosrđa i velikodušnosti.

„Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije“ (Mt 5,39-41).

Nekima bi se te riječi mogle učiniti znakom slabosti ili možda predajom pred zlom, ali nipošto nije tako. Pogledajmo duboko u sebe i osvrnimo se oko sebe: što u svijetu i u nama samima proizvode stavovi poput osvete, odmazde i odbacivanja? I kakvu budućnost čovječanstva nagovješćuju odnosi i sustavi prožeti nemilosrdnom logikom koja iz tih stavova proizlazi?

Vi koji ste sinovi i kćeri ove zemlje, u prošlosti razdirane bratoubilačkim sukobima, dobro znate da nije istina da je onaj koji se osvećuje jači od onoga koji oprašta. Nije istina da je onaj koji ne popušta jači od onoga koji traži pomirenje. Nije istina da je onaj koji odlazi zalupivši vratima jači od onoga koji prihvaća napor zajedničkoga hoda.

Metz i Moselle svjedoče cijelome svijetu da je pomirenje moguće samo kada imamo hrabrosti prekinuti lanac ogorčenosti. Potrebni su snaga i velika unutarnja ravnoteža kako ne bismo dopustili da nas zlo svlada, osobito kada su zadobivene rane duboke.

Ali pred nepravdom jedini put spasenja za čovjeka jest ljubav koja se brine za drugoga i nastoji pružiti povjerenje bez obzira na okolnosti, čak i pred ponašanjima koja je najteže prihvatiti (usp. Mt 5,42). Tako su pravo, pravda i mir etape puta obraćenja koje od osobnoga postaje sve više zajedničko, prema civilizaciji koja poštuje čovjeka i njegova Stvoritelja.

Nije slučajno što sveti Augustin mir nebeskoga grada definira kao skladno zajedništvo u kojem ljudi uživaju Boga i, u njemu, jedni druge (usp. sv. Augustin, De civitate Dei, XIX, 13,1). O miru među ljudima govori i kao o plodu tranquillitas ordinis, „spokoju reda“, u kojem svatko u drugome prepoznaje i poštuje jedinstveno i sveto dostojanstvo i ulogu.

Ovdje u Metzu dobro je podsjetiti da su upravo to vrijednosti na kojima se tijekom stoljeća izgradila Europa kakvu poznajemo, sa svojom prije svega duhovnom i moralnom, a tek potom gospodarskom i političkom baštinom.

Kao što je sveti Ivan Pavao II. volio s ganućem podsjećati (usp. Europski čin u Santiagu de Composteli, 9. studenoga 1982.), njezini korijeni sežu u život i djelovanje muškaraca i žena koji su živjeli, propovijedali i prenosili nauk Evanđelja.

O tome svjedoči velik duhovni, kulturni, pa čak i poljoprivredni i obrtnički doprinos koji je monaštvo dalo povijesti Kontinenta, kao i djelovanje svetaca poput velikoga Krodeganga, neumornoga pastira ove zajednice, koji je upravo ovdje, u Pravilu kanonika, dao vidljiv oblik crkvenom zajedništvu.

Odatle su nam preneseni moralni temelji svijeta u kojem živimo: načela poput prvenstva ljudske osobe i svetoga i nepovredivoga značaja ljudskoga života u svim njegovim fazama i u svakoj okolnosti; zaštita slobode pojedinca; prvotna važnost obitelji kao temelja društva; briga za siromašne i najpotrebnije; prihvaćanje stranca i poštovanje starijih.

Vaša mjesna Crkva, koja zahvaljujući svojem posebnom statusu čuva jedinstvenu baštinu plodnoga dijaloga između građanskoga društva i vjere, ima odgovornost biti živim laboratorijem te vjernosti.

Ostati vjeran tim stupovima nije bilo lako ni onima koji su nam prethodili. Pa ipak, dosljednošću i ustrajnošću naši su nam ih preci ostavili u baštinu kao blago koje smo i mi pozvani prenijeti budućim naraštajima, obogaćeno našim iskustvom, vrijednošću naših napora i našim životnim pričama.

Veličanstvena katedrala ovoga grada, u kojoj se nalazimo, vrlo dobro to ilustrira: nazivaju je Lanterne du Bon Dieu – „Lanterna dobroga Boga“ – zbog njezinih 6500 četvornih metara vitraja.

Čini se kao da su graditelji željeli svesti zidove na najmanju moguću mjeru, premda oni ostaju čvrsti, kako bi svjetlo moglo obilno dopirati do vjernika. Tko uđe u nju nalazi se tako uronjen u iznimno bogatu biblia pauperum, „Bibliju siromašnih“, izvor molitve i meditacije, kroz odsjaje tisuću boja.

A na tome mjestu svjetla sjaj povijesnih vitraja nedavno je obogaćen genijem Marca Chagalla. Djela toga velikoga židovskog slikara, uklopljena u zidove katedrale, pretvaraju „Lanternu dobroga Boga“ u izvanredan simbol ekumenizma i međureligijskoga dijaloga.

Ova nam katedrala govori da Gospodinovo svjetlo ne briše posebnosti, nego ujedinjuje različite povijesti i kulture u jedan jedinstven i čudesan mozaik mira, toliko potreban našemu vremenu razdiranom novim podjelama i novim sukobima.

Promatrajući te vitraje učimo da budućnost Europe nije u jednoličnosti, nego u skladu različitosti, gdje rana prošlosti postaje pukotina kroz koju prodire svjetlo. U tome se krije i simbol našega identiteta kao Crkve. I mi se služimo strukturama koje imaju smisla samo u onoj mjeri u kojoj nam pomažu donositi svijetu svjetlo Evanđelja.

Bez tih vitraja prozori katedrale sv. Stjepana bili bi tek otvori preplavljeni zasljepljujućim svjetlom. S vitrajima postaju knjige koje nas okupljaju kako bismo se prisjetili čudesnih priča, punih junaštva, dobrote, milosrđa, ljubavi i moralne ljepote, kojima smo i mi pozvani biti velikodušni i hrabri svjedoci.

To je želja koju s vama dijelim, sa zahvalnošću i pouzdanjem, na završetku svojega putovanja u Francusku, za vašu zajednicu u Metzu, koja je danas više nego ikada pozvana biti svjetionik nade za ovu zemlju, za Europu i za svijet. Povjeravam je molitvama Djevice Marije i vaših svetih zaštitnika.

Završna zahvala na kraju mise

Draga braćo i sestre, ova sveta misa posljednji je javni susret mojega posjeta Francuskoj, pa sam je slavio s dubokim osjećajem zahvalnosti Gospodinu, a želim izraziti svoju zahvalnost i svima koji su svojim zauzimanjem omogućili njezino održavanje.

Zahvaljujem gospodinu predsjedniku Republike i različitim građanskim vlastima koje su se pobrinule za doček u Parizu, Lourdesu i ovdje u Metzu. S ljubavlju ponovno zahvaljujem Predsjedništvu Biskupske konferencije i biskupima koji su bili posebno uključeni, a zajedno s njima prezbiterima, đakonima, posvećenim osobama, vjernicima laicima i svim volonterima koji su surađivali. Hvala svima!

Dragi prijatelji, nastavimo zajedno hoditi, sjedinjeni u svetoj majci Crkvi, na slavu Božju i u službi njegova Kraljevstva ljubavi, pravde i mira. Hvala!