O knjizi su govorili dr. sc. don Damir Šehić, organizator događaja održanog u sklopu programa „Dani sv. Šime“; umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić te mr. sc. don Josip Vajdner, recenzent knjige.

Knjiga od 193 stranice rezultat je Kusturine doktorske disertacije, obranjene 2025. na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa u Rimu. Uz uvod i zaključak, sadržava pet poglavlja u kojima su opisani kontekst rata u BiH, komunikacija mira Katoličke Crkve u BiH, uloga Islamske zajednice u BiH tijekom 1990-ih, djelovanje Srpske pravoslavne Crkve u BiH tijekom rata te sličnosti i razlike u komunikaciji među trima vjerskim zajednicama.

Knjiga je pisana povijesno-analitičkom metodom i sa znanstvenom kritičkom distancom, dok je rukopis katolički. Kustura je poruke analizirao na temelju službenih glasila Katoličke Crkve u BiH, odnosno Vrhbosanske nadbiskupije (Vrhbosna, jer tada još nije postojao Katolički tjednik), Islamske zajednice (Preporod) i Srpske pravoslavne Crkve (Pravoslavlje). Pokazao je da je komunikacija vjerskih poglavara tijekom rata u BiH katkad izlazila iz religijskog okvira i prelazila u političko područje.

Vajdner je citirao Kusturin zaključak: „U ratu koji dovodi u pitanje i opstanak neke institucije Katolička Crkva, koju su predstavljali Ivan Pavao II. i kardinal Vinko Puljić, slijedila je Evanđelje, crkveni nauk i dokumente crkvenoga učiteljstva te ne postoji nijedna izjava koja bi mogla kompromitirati bilo kojega crkvenog vođu. To je vidljivo u svim dokumentima i javnim istupima pape i kardinala.“

Rekao je da Katolička Crkva jedina nikada nije izbjegavala dijalog i susrete s predstavnicima drugih vjerskih zajednica.

„Kardinal Puljić neko je vrijeme bio jedini vjerski vođa u Sarajevu, iako je glavni grad sjedište i drugih vjerskih zajednica, a Islamska zajednica prekinula je dijalog sa Srpskom pravoslavnom Crkvom“, istaknuo je Vajdner, dodavši da je malo primjera kada su se zajedno nalazili vođe svih triju vjerskih zajednica.

„Ako o nekoj temi ne postoji suglasnost, autor napominje da druga i treća strana imaju različito mišljenje. Na toj su podlozi promatrani i početak i narav rata u BiH“, rekao je Vajdner.

U tom je kontekstu istaknuo da Međunarodni sud u Haagu rat u BiH naziva oružanim sukobom, dok se u srpskim medijima naziva „obrambeno-otadžbinskim ratom“. U bošnjačkim i muslimanskim medijima opisuje se kao agresija na BiH koju su počinile Srbija i Hrvatska, a Hrvati ga nazivaju Domovinskim ratom. Najčešće se ipak govori o oružanom sukobu.

„Islamska zajednica i Katolička Crkva zauzimale su se za neovisnost jugoslavenskih republika i ravnopravnost svih nacionalnih skupina u tim državama, dok je Srpska pravoslavna Crkva podupirala ideju da svi Srbi žive u jednoj državi. To je izričito spomenuto na Saboru u Beogradu 4. i 5. studenoga 1991.“, citirao je Vajdner Kusturu.

Autor navodi da je kardinal Puljić reagirao na lažnu vijest, objavljenu u dnevnom listu Oslobođenje u travnju 1993., prema kojoj su franjevci prisilno pokrštavali muslimane u Vitezu. Kustura upozorava i na šutnju reisul-uleme Cerića o zločinima mudžahedina te pristranost srpskoga patrijarha u osuđivanju počinjenih zlodjela.

Vajdner je citirao Kusturinu ocjenu da je, s obzirom na okolnosti u kojima su djelovali vjerski vođe – teške ljudske i materijalne gubitke, ubijanje i zatvaranje vjerskih službenika te rat svih protiv svih – bilo razumljivo da su postojale napetosti u njihovoj komunikaciji.

Mons. Puljić rekao je da „vrlo složena stvarnost u BiH nije zbunila autora u kritičkoj procjeni mjere u kojoj su vjerski vođe istupali kao moralni autoriteti“. Dodao je da je komunikacija Ivana Pavla II. i kardinala Puljića bila moralni smjerokaz utemeljen na načelima katoličke vjere i njezina socijalnog nauka.

Šutnja Mustafe Cerića o zločinima mudžahedina tijekom rata „ostavlja određeni nedostatak i mrlju na duhovnim autoritetima toga vremena“, rekao je mons. Puljić.

„Autor tvrdi da su neke patrijarhove poruke otvoreno podupirale ostvarenje političkog projekta Velike Srbije.“ Pristranost srpskoga patrijarha u osudi zločina „upućuje na procjenu moralnog profila izrečenih stavova i izjava“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je istaknuo da su četvorica biskupa podnijela velik teret tijekom teških dana rata i poraća: vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, banjolučki biskup Franjo Komarica, mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić i pomoćni vrhbosanski biskup Pero Sudar. Biskup Sudar unatoč ratnim je teškoćama 1994. pokrenuo projekt „Katoličke škole za Europu“, otvoren učenicima svih nacionalnosti i vjeroispovijesti.

„Poštujemo biljege njihove patnje i trpljenja koje su podnijeli za rast Božjega kraljevstva u plemenitoj zemlji BiH. Svojom vjerom, stavom i porukama očitovali su veliku ljubav prema ugroženom bratu čovjeku bilo koje vjere i narodnosti, prema rodnoj zemlji i vlastitoj domovini BiH te prema Kristu i Katoličkoj Crkvi“, istaknuo je mons. Puljić, izrazivši ponos na njihovo „ponizno, ali herojsko držanje i svjedočenje u teškim danima rata i poraća“.

Zahvalio je Kusturi što je tim znanstvenim i aktualnim djelom pružio „dokumentarnu građu za objektivno komunikološko, povijesno, političko i teološko razumijevanje teškoga oružanog sukoba u BiH“. Dodao je da je djelo dobrodošlo svima koji namjeravaju graditi novo društvo na načelima slobode, dostojanstva ljudske osobe, demokracije i mira.

Šehić je rekao da vjerski poglavari u krizama ne smiju biti samo glas vlastite zajednice, nego trebaju stvarati prostor susreta među zajednicama.

„Moralni autoritet podrazumijeva i sposobnost da se čuje istina drugoga. Zadaća vjerskih poglavara nije preuzeti mjesto političkih ili vojnih vođa, nego biti moralni korektiv politike, čuvati dostojanstvo čovjeka i stvarati prostor u kojem je dijalog moguć kada se čini da su svi drugi mostovi srušeni“, rekao je Šehić, dodavši da nakon rata ostaju ljudi koji moraju živjeti jedni pokraj drugih.

„Riječi izgovorene tijekom rata ne nestaju s posljednjim pucnjem, nego ostaju u kolektivnom pamćenju. Mogu desetljećima otežavati uspostavu povjerenja ili biti sjeme iz kojega će nakon rata povjerenje ponovno izrasti“, poručio je Šehić.

Istaknuo je da knjiga govori o odgovornosti religije u vrijeme političke, nacionalne i društvene krize.

„Mir nije samo odsutnost oružja. Mir počinje načinom na koji govorimo o drugome, načinom na koji razgovaramo s drugim i našom sposobnošću da u čovjeku druge nacije i vjere ne prepoznajemo samo pojedinca, nego osobu s dostojanstvom“, rekao je Šehić.

Istaknuo je da Kustura komunikaciju vjerskih vođa promatra kao pitanje odgovornosti riječi vjerskih zajednica i njihove sposobnosti da pridonesu miru ondje gdje postoji opasnost od zarobljenosti nacionalnim, političkim i drugim interesima.

Autor Kustura rekao je da je, iako je od završetka rata u BiH prošlo 30 godina, komunikacija i dalje opterećena prošlošću te da je tema knjige zbog brojnih razloga i nedavnih događaja aktualna i danas, izvijestila je Zadarska nadbiskupija.