Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji

Aljmaš, 20. rujna 2026. (25. nedjelja kroz godinu A)

Iz 55,6-9; Rim 12,9-18; Mt 20,1-16a

Uvod u euharistijsko slavlje 

Draga braćo i sestre, lijepo je biti zajedno! Radujemo se jedni drugima i nisu li nam srca radosna i otvorena: za Boga i jednih za druge?! Sve Vas pozdravljam okupljene na Petom nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji: vas draga braćo biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, svećenički i redovnički kandidati i kandidatice, sve vas dragi bračni parovi i obitelji, i vas drage osobe s invaliditetom, vaše roditelje i obitelj, sve Vaše udruge i zajednice.

Na prvom ovakvom susretu bili smo 2011. s papom Benediktom XVI. u Zagrebu. Uslijedili su  Trsat, Solin i Ludbreg. Danas smo na ovdje u Aljmašu, kod Gospe od Utočišta. Osjećamo: Kako je lijepo biti dodirnut Isusom Kristom i pripadati njemu?! Kako je lijepo biti njegov, čitavim bićem i srcem, baš poput Blažene Djevice Marije!  Baš poput nje, darujmo Bogu svoje srce. I njegova nas riječ danas po proroku poziva: „Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu!“ Svako grešno srce „neka se vrati Gospodinu, koji će mu se smilovati!“ Raskajana srca zamolimo njegovo milosrđe i oproštenje kako bismo bili dostojni njegovih svetih otajstava!

Propovijed nadbiskupa Hranića 

Draga braćo i sestre, drage hrvatske katoličke obitelji!

1. U Galileji Isusova vremena oni koji su tražili posao, makar samo na jedan dan, morali su često i satima čekati na raskrižju cesta ili na trgovima ne bi li ih netko pozvao u nadnicu. I vlasnik vinograda iz današnjeg evanđeoskog odlomka računa s time da ima onih koji čekaju te čak pet puta izlazi na trg po dodatne radnike.

Po zalasku sunca gospodar vinograda naređuje upravitelju da onima koji su bili pozvani tek predvečer i radili samo jedan sat isplati jednako kao i onima koji su radili cijeli dan. Po našim ljudskim mjerilima to je nepravda te se oni koji su radili od jutra, iako su dobili nadnicu u visini dogovorenog iznosa, bune s razlogom. Nezadovoljstvo radnika koji su bili prvi pozvani i radili od početka dana u stvari je pobuna protiv određenog načina postupanja, koje ne slijedi uobičajenu logiku efektivnoga rada i jasno mjerljive zasluge. Gospodar vinograda ‘iskočio’ je iz okvira  ustaljenih pravila, usudio se izjednačiti ono što se po njihovu sudu ne može i ne smije izjednačiti. Svi su dobili jednaku plaću, i to “počevši od posljednjih” (Mt 20,10).

2. Parabolu nam u stvari tumači njezin završetak, kad gospodar vinograda jednome od radnika koji su radili od jutra kaže: “Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se sa mnom pogodio po denar. Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi” (Mt 20,13-14). A na osobit nam način parabolu tumači gospodarevo dodatno pitanje: “Ili zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar?” (Mt 20,15) Odnosno: zar si srdit zbog moga dobročinstva?!

Radnicima smeta širokogrudnost gospodara vinograda, koji ide dalje od pravednosti i ugovora te se brine i za onoga koji bi po količini svoga rada morao ostati gladan. Isus nam prispodobom poručuje: Bog ne postupa prema načelu: “dajem koliko daš”, plaćam koliko si zaradio, nego on ljubi i daje svakome onoliko koliko mu je potrebno. “Moje misli nisu vaše misli i moji putevi nisu vaši putevi” (Iz 55,8) izriče nam u današnjem prvom čitanju Izaijina proročka riječ. Za Boga nije presudan broj radnih sati, niti učinkovitost nečijega rada, nego njemu na srcu leži i dostojanstvo svake ljudske osobe, socijalna ljubav te solidarnost “s posljednjima”.

3. U pozadini reakcije onih “prvih”, “zaslužnih” radnika je krivo poimanje Boga, koje i od Boga zahtijeva da se podvrgne principima ovoga svijeta, gdje se sve treba zaraditi i u kojemu nema mjesta za milosrđe i solidarnost, zapravo za ljubav prema onima koji zbog različitih životnih stanja i okolnosti nisu u mogućnosti raditi. Takvi i Boga prisiljavaju da i on prihvati principe društva u kojemu najlošije prolaze oni najslabiji i ranjivi; u kojemu mjesta i sredstava ima samo za poželjne na tržištu rada, uspješne i zato konkurentne. A oni koji ne mogu raditi trebali bi se zadovoljiti s mizernim preživljavanjem. No, današnja nas Božja riječ upozorava da se svako ljudsko društvo i zakonodavstvo bez evanđeoskih principa i bez Boga prije ili kasnije počinje okretati protiv čovjeka, jer takvo društvo iznutra biva razarano egoizmom i zavišću.

4. Takav mentalitet često susrećemo i u našem hrvatskom društvu, unatoč činjenici da se velika većina građana izjašnjava kršćanima ili pripadnicima drugih vjerskih zajednica, koje imaju slična uvjerenja kad su u pitanju ljudski život i odnos prema slabijima. S takvom „ljudskom logikom“, bez evanđeoskog svjetla, često se susreću majke koje pod srcem nose dijete s mogućim poteškoćama u razvoju te im se, u duhu naše sebične „ljudske logike“, u pravilu savjetuje prekid trudnoće. Prema djeci s invaliditetom, poput onih u Isusovoj prispodobi koji nisu radili cijeli dan, ne bi trebalo imati milosrđa. Takva „ne-ljudska logika“ vodi u kulturu smrti i odbacivanja, u kojoj nema mjesta za dijete koje će trebati terapije, liječenje, asistenta u nastavi, solidarnost i pomoć u kući ili na drugi način, jer se smatra da če ono biti preveliko opterećenje za zdravstveni i socijalni sustav.

U „ljudskoj logici“ radnika iz evanđeoskog odlomka, nasuprot zadivljujućoj Božjoj dobroti i ljubavi, nema mjesta za one „slabije“. Osim na osobe s invaliditetom, ovdje mislimo i na stare i nemoćne, na one u terminalnoj etapi života i na osobe s neizlječivim bolestima, te neki rješenje vide, između ostaloga, i u ozakonjenju eutanazije, jer takve su osobe „teret društva“.

5. Mora se ipak priznati da je naša domovina Hrvatska posljednjih godina učinila važne korake u porastu osjetljivosti za socijalno ugrožene i ranjive skupine te za osobe s invaliditetom. Uveden je inkluzivni dodatak. Zakonski je uređena osobna asistencija i uloga pomoćnika u nastavi. Donesene su različite mjere profesionalne rehabilitacije te potpore uključivanju djece s teškoćama u odgojni i obrazovni sustav. Donesene su i određene mjere koje potiču zapošljavanje te druga prava u prilog osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Porasla je i društvena osjetljivost za potrebe tih osoba, svijest o važnosti palijativne skrbi i raznih mjera socijalne podrške i zaštite i njihovim obiteljima. S iskrenom zahvalnošću za sve to, istodobno prepoznajemo da još uvijek ostaje dosta prostora i za poboljšanje skrbi te podrške osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima, jer između zakonskih prava i stvarnoga života još uvijek postoje značajne razlike.

Osobe s invaliditetom i članovi njihovih obitelji te udruge koje ih okupljaju svjedoče nam o potrebi ubrzavanja vještačenja i postupaka stjecanja određenih prava kao i o potrebi povećanja dostupnosti osobnih asistenata, uklanjanja arhitektonskih i komunikacijskih prepreka i u našim crkvama i pastoralnim prostorima, omogućavanja kvalitetnijeg uključivanja u redoviti odgojni i obrazovni sustav, dodatnog povećanja mogućnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom te razvoja usluga koje svakoj osobi, umjesto izolacije, omogućuju život u zajednici. Osjeća se i potreba za većim brojem timova za kućne posjete koji pomažu roditeljima u njihovoj skrbi za vlastitu djecu s invaliditetom; većeg broja specijaliziranih ustanova za ranu dijagnostiku i rehabilitaciju; poludnevnih i dnevnih boravaka kako bi se rasteretilo roditelje u njihovoj dragocjenoj i požrtvovnoj danonoćnoj skrbi te palijativnih centara u vidu daljnjeg unaprjeđenja zdravstvene i socijalne skrbi.

6. No, draga braćo i sestre, postoji nešto što nijedan zakon ne može učiniti umjesto nas, što se ne može riješiti zakonom ni državnim proračunom, a to je naš odnos prema bližnjima, prema svakoj ljudskoj osobi. Zakon može propisati pravo, ali ne i ljubav. Država može izgraditi pristupne rampe i ukloniti barijere, ali nitko izvana ne može ukloniti prepreke koje mi ljudi podižemo u vlastitim srcima i odnosima. Istinski uključivo društvo postat ćemo tek onda kad prestanemo govoriti samo o tome što ćemo učiniti za osobe s invaliditetom te kad se počnemo pitati što možemo učiniti zajedno s njima. Mjera ljudskosti u jednom društvu mjeri se po odnosu prema najranjivijima, kako nas je na to podsjećao blagopokojni papa Franjo, ističući da briga za osobe s posebnim potrebama određuje „stupanj civiliziranosti jednoga naroda“.

7. „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12,12). Želimo da nas te riječi apostola Pavla, izabrane za geslo ovoga 5. susreta hrvatskih katoličkih obitelji, istinski ohrabre i osnaže i kao Crkvu i kao društvo. Obitelj je, kolijevka i osnovna stanica života i Crkve i društva. Sve odavde pozivamo da svojim doprinosom i mjerama bračne, obiteljske, demografske i socijalne politike štite i promiču zdravu i stabilnu obitelj utemeljenu na bračnom zajedništvu muškarca i žene, da podržavaju otvorenost životu, majčinstvo i očinstvo, prava djece te naravno i izvorno pravo roditelja na odgoj svoje djece u skladu s vlastitim uvjerenjem. Sve obrazovne i odgojne te znanstvene i kulturne ustanove, gospodarstvenike, strukture socijalnog rada i sredstva društvenoga priopćavanja potičemo da se svojom zauzetošću uključe u promicanje dostojanstva, važnosti i ljepote obiteljskog života te pridonesu stvaranju ozračja ljubavi prema životu i vrednovanju obiteljskog odgoja djece.

Draga braćo i sestre s invaliditetom, vas je iskustvo vlastitih granica oslobodilo oholosti, naučilo poniznosti te zahvalnosti i za malo. Rese vas dobrota i čistoća srca, iskrenost, radost, plemenitost, nesebična ljubav, dobrota i solidarnost. Svi mi uz vas postajemo bolji, autentičniji i plemenitiji ljudi i rastemo u čovječnosti te nikad ne možemo mi pružiti vama, koliko vi pružate nama. Iz susreta s vama uvijek se vraćamo bogatiji, radosniji i zahvalniji za darove koje imamo. Hvala vam na tom vašem dragocjenom daru!

Vi pripadate Crkvi i dio ste Tijela Kristova. Imate u njoj svoje mjesto, darove, svetost i poslanje. Vi nikako niste tek “objekt” naše skrbi, nego ste subjekt neotuđivih prava i ravnopravni članovi društvene i crkvene zajednice. Za nas kao Crkvu nije stoga dovoljno pružati vam samo podršku i skrb, već smo pozvani omogućiti vam pripadnost i sudjelovanje u našim zajednicama, u odgoju i obrazovanju, u radu, kulturi, u sakramentalnom životu Crkve i u svim područjima našega zajedničkog života.

Prava inkluzija je daleko više od pukog uklanjanja vanjskih barijera i pružanja novčane pomoći, jer nitko od nas pred Bogom nije zbroj svojih sposobnosti ili nedostataka, nego smo svi osobe koje Bog neizmjerno ljubi. I zato Vam, drage osobe s invaliditetom i s posebnim potrebama, poručujemo: Vi pripadate nama. Potrebni ste nam. Vi ste naš blagoslov i Božji dar. A vašim roditeljima, zajedno s Vama, odajemo priznanje i kličemo: „Hvala!“

Drage hrvatske katoličke obitelji, u ovom svetištu Gospe od utočišta, pogledajmo na Blaženu Djevicu Mariju. Ona zna što znači biti majka i radovati se djetetu, ali i što znači strepiti nad neizvjesnom budućnošću. Ona zna što znači stajati pod križem i gledati patnju svoga Sina. Zato joj danas povjerimo sve naše obitelji i molimo: Gospo od Utočišta, Majko i kraljice obitelji, izmoli ljubav i sklad u svim brakovima i obiteljima. Budi blizu svakoj obitelji, svakoj majci koja je umorna, ocu koji nosi odgovornost, djetetu koje se osjeća drukčije.

Budi blizu roditeljima djece s invaliditetom, izmoli snagu i postojanost obiteljima koje se bore, utješi one koji plaču, podrži one koji su strpljivi i koji se nadaju, čuj i usliši one koji su postojani u molitvi. Nauči nas biti bližnji i suosjećati jedni drugima. Svima nam izmoli snagu Božjeg Duha. Amen.