Sprovodne obrede predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, uz sudjelovanje najbliže rodbine i desetak svećenika koji su nastojali držati međusobni razmak u skladu s propisima u aktualnoj situaciji pandemije koronavirusa.

Uz kardinala Puljića bili su derventski župnik Marko Slišković i derventski dekan fra Ivan Marić te nekoliko članova Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog i drugih svećenika među kojima ravnatelj Papinskih misijskih djela mons. Luka Tunjić, žepački dekan i župnik Predrag Stojčević, župnik i gvardijan s Plehana fra Anto Tomas te s. Zorislava Katić iz derventske zajednice sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog.

Kardinal Puljić govorio je o svećeničkom životu vlč. Mire Bešlića, napominjući da ga je pohodio nekoliko dana prije smrti. Dodao je da mu je tom prigodom vlč. Mirko kazao je da je narav njegove bolesti takva da ga, unatoč tome što izgleda prilično zdravo, Gospodin može pozvati svakoga trenutka.

Kardinal Puljić uputio je riječi zahvale pokojnom svećeniku Mirku za svako dobro kojim se ugradio u mjesnu Crkvu vrhbosansku.

Istaknuo je da je misnik Mirko prošao kušnju komunizma, rata, poraća i bolesti pa vjeruje da je već na zemlji proživio svoje čistilište i da će ga Gospodin primiti u svoj dom. Kazao i da čovjek nema odgovor na smrt ističući da je Kristova smrt i uskrsnuće jedini istinski odgovor i izvor nade koji vjernicima daje snagu u svim životnim izazovima pa tako i u ovom vremenu kušnje izazvane pandemijom koronavirusa.

Na životni put svećenika Mire podsjetio je generalni vikar mons. Slađan Ćosić.

Vlč. Mirko Bešlić je rođen 17. prosinca 1951., od roditelja Mirka Bešlića i majke † Božice rođ. Goluža, u mjestu Trijebanj, općina Stolac. Kršten je u župi sv. Petar i Pavao, Rotimlja. Osnovnu školu pohađa u Derventi, srednju u Zagrebu, a filozofsko-teološki studij na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu. Sveti red đakonata je primio 29. lipnja 1974. u katedrali Presvetog Srca Isusova u Sarajevu, u kojoj je 29. lipnja 1975. zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije.

Svojih 45 godina svećeništva proživio je obavljajući sljedeće pastoralne službe:

– 1975.: privremeni upravitelj župe sv. Leopold Bogdan Mandić, Maglaj;

– 1975.: privremeni upravitelj župe Snježna Gospa, Deževice;

– 1976.: duhovni pomoćnik u župi sv. Ivan Krstitelj, Travnik;

– 1979.: zamjenik odsutnog župnika u župi sv. Petar i Pavao, Kulina;

– 1983.: župnik župe Snježna Gospa, Poljaci;

– 1988.: upravitelj župe sv. Ivan Krstitelj, Bijelo Brdo (razriješen 2001.);

– 1996.: upravitelj župe sv. Petar i Pavao, Kulina (razriješen 2001.);

– 1999.: župnik župe sv. Juraj, mučenik, Derventa;

– 2005.: župnik župe sv. Josip, Zavidovići;

– 2017.: župnik župe Srce Isusovo, Čajdraš kod Zenice.

Dana 11. prosinca 2019. godine, na svoje vlastito traženje je razriješen službe župnika u Čajdrašu i stavljen u privremenu mirovinu, a s ciljem liječenja u Zagrebu, gdje je preminuo 17. ožujka 2020., u 69. godini života.

„Vrhbosanska nadbiskupija izražava iskrenu kršćansku sućut ocu, bratu, sestrama, rodbini i svim prijateljima dragog nam svećenika Mire – kako smo ga svi običavali zvati. Mi, njegova subraća u svećeništvu, kao i vjerni puk Božji kojega je hranio Božjom riječju i Kristovim Tijelom i Krvlju, upućujemo našu zahvalu Bogu za dar njegova svećeničkog zvanja i služenja, i ujedinjujemo se u poniznoj molitvi da uskrsli Krist ovom svom vjernom sluzi podari oproštenje grijeha i smjesti ga u blaženu vječnost“; kazao je mons. Ćosić te dodao da je pokojni svećenik Bešlić u svojoj oporuci zahvalio „Bogu, svetima i blaženima“ kao i medicinskom osoblju Kliničke bolnice „Merkur“ i Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ na čelu s ravnateljicom dr. sc. Alemkom Markotić u Zagrebu te medicinskom osoblju u bolnicama u Slavonskom Brodu, Novoj Biloj i Zenici, ali i svima koji su mu pomogli u danima bolesti. Zahvalio je i Marijinim sestrama čudotvorne medaljice u Zagrebu, a posebno s. Kleofini i s. Suzani kao i svome bratu Peri, sestrama Ljilji i Suzani i svoj rodbini.

Pokojni svećenik Mirko Bešlić obavljao je službu župnika u Derventi u teškom vremenu poraća. Tako je, zajedno s kardinalom Puljićem, grupom svećenika, časnih sestara i malobrojnih vjernika u kripti minirane crkve preživio „opsadno stanje“ prigodom pokušaja prve poratne proslave patrona župe sv. Jurja, 23. travnja 1998. Nakon što su onemogućeni da slave Svetu misu u kripti srušene župne crkve u centru Dervente, međunarodne oružane snage SFOR-a, nakon višesatnog zarobljeništva u podrumu minirane crkve, odvezle su ih iz Dervente na sigurno.

Bilo je to jedno od „događanja naroda“ kada su stotine srpskih civila kamenjem i drugim sredstvima spriječili proslavu patrona i satima onemogućavali kardinala Puljića, svećenike, časne sestre i malobrojne vjernike da iziđu iz kripte i vrate se svojim kućama, a u međuvremenu razbili su njihova vozila. Među svećenicima na sahrani bili su vlč. Ivan Ravlić i vlč. Marko Zubak koji su, zajedno s kardinalom Puljićem i pokojnim župnikom Mirkom, proživjeli ove teške trenutke.