Knjigu je izdao Centro Ambrosiano Editrice. U njoj se isusovac Dall’Oglio osvrće na Pravilo monaške zajednice Deir mar Musa al-Abashi (Samostan sv. Mojsija Abesinca), koju je ustanovio.

Radnu inačicu prijevoda proslova pape Franje prenosimo u cijelosti s Vatican Newsa:

Sa snažnim se emocijama prelistavaju stranice ove knjige u kojoj se otac Paolo Dall’Oglio osvrće na Pravilo monaške zajednice Deir mar Musa; odnosno govori o snažnim nakanama koje su ga potaknule da oživi vrlo stari sirijski samostan iz 6. stoljeća nakon Krista, obnavljajući veliku duhovnu tradiciju pustinjskih otaca te dajući joj istodobno novo značenje svjedočanstva Kristove ljubavi u arapsko-muslimanskom kontekstu.

Mar Musa al-Habashi (sveti Mojsije Abesinac) bio je njegovo ostvarenje, zamišljeno s mnogo ljubavi: ti razgovori s njegovom subraćom – oko značenja Pravila – potiču u nama veliki zanos. Slobodan duh koji odbacuje formalnosti i prigodne rečenice; katkada ekstreman, kao što sâm priznaje s određenom autoironijom. Ti razgovori otkrivaju i dubinu njegove vizije, izvor njegova zauzimanja: „Samostan u pustinji – koji tumači jednom sugestivnom slikom – svjetlo je koje se vidi izdaleka; to je postaja na putu, postaja na hodočašću; za nas je poput hrasta Mamre gdje Bog postaje naš gost, a mi postajemo njegovi gostoprimci“.

Prošlo je deset godina otkako nemamo nikakvih vijesti o ocu Paolu. Velikom je hrabrošću tražio na sjeveru Sirije kontakt s otmičarima dva biskupa, jednoga sirijskog pravoslavnoga i drugoga grčkog pravoslavnoga, koji su oteti nekoliko tjedana prije. Nakon toga nastupio je mrak. Njegovoj obitelji i prijateljima do sada je uskraćena čak i milosrdna gesta vraćanja tijela, nad kojim bi plakali i dostojanstveno ga pokopali. Nemamo riječi kojima bismo izrazili tu bol i ne možemo dati ime ni razlog mržnje njegovih mogućih progonitelja. Međutim, znamo da on ne bi želio za svoj misteriozni i dramatični nestanak okriviti islam kao takav; ne bi želio odustati od toga zanosnog dijaloga u koji je oduvijek vjerovao u svrhu „iskupljenja islama i muslimana“, kako piše u jednoj od odredbi njegova Pravila. Po tom je pitanju otac Paolo bio vrlo jasan. Nije zanemarivao probleme, slušao je pripovijedanje o patnjama kršćanske arapske braće, kopta, kaldejaca, maronita, asiraca… Ali, put bratstva osjećao je kao poseban poziv za svoj rad i za rad njegove monaške zajednice. Stoga – govorio je – „bez obzira na situaciju i uzimajući u obzir najgore što se može dogoditi, za kršćane koje je Bog pozvao ostaje uloga ljubavi prema svim muslimanima“.

Nije bila riječ o političkoj taktici nego o pogledu misionara koji osjeća, prije svega na sebi, snagu Kristova milosrđa. Pogled koji nije fundamentalistički, nego blag, pun nade koja ne razočarava jer počiva u Bogu. Uvijek otvoren osmjehu. Stoga je dirljivo danas ponovno čitati neke proročanske odlomke teksta koji toliko nalikuje duhovnoj oporuci.

Posebno, kada otac Paolo govori o danu svoje posljednje žrtve za Isusa: „Kažem: naš poziv u muslimanskom kontekstu trebao bi biti ukrašen smijehom radosti. I neka bude dan radosti, ako Bog da, dan u kojemu ćemo kušati posljednji prinos za Isusa, molimo tu milost, jer to je milost koju nitko ne može pripisati sebi.“