Sveti Otac na svojim apostolskim putovanjima već tradicionalno odvaja vrijeme za privatan trenutak za susret sa svojom braćom, odgovarajući na pitanja u neformalnom razgovoru s okupljenima. Među isusovcima u Kanadi bio je i prefekt vatikanskog Dikasterija za službu cjelovitog ljudskog razvoja, kardinal Michael Czerny.

Sinoda i jedinstvo Crkve u Kanadi

Sinoda, podsjetio je papa Franjo na susretu, nije politički skup, ni odbor za parlamentarne odluke. To je izraz Crkve gdje je protagonist Duh Sveti, kako stoji u činjenicama u Djelima apostolskim. Sinoda znači hoditi zajedno – a upravo je to bilo geslo Papina 37. apostolskog pohoda: prigoda u kojoj se pokazalo jedinstvo Crkve, primijetio je Rimski biskup, citirajući izreku: „Ako želiš ići brzo, idi sam, ako želiš pak ići sigurno, idi s pratnjom“.

Proces pomirenja s autohtonim narodima nije gotov, no najvažnije je da su se biskupi složili, prihvatili izazov i nastavili naprijed. Kanada, primijetio je Papa, bio je primjer ujedinjenih biskupa, a kada je biskupstvo ujedinjeno, može se dobro nositi s izazovima koji se pojavljuju.

Uspjeh procesa pomirenja Papa ne pripisuje svome posjetu. Ako ide dobro, to je zbog biskupa, „koji su sve učinili svojim jedinstvom“.

Papa je također istaknuo sposobnost autohtonih naroda koji se dobro bave pitanjem i zauzimaju. Govorio je o bliskosti koja se opaža između biskupa i domorodačkih naroda: to su čuda koja se mogu ostvariti kada je Crkva ujedinjena, naglasio je.

Gospodin daje snagu krhkima

Stoga je upozorio na jedan od najgorih neprijatelja jedinstva Crkve: ideologiju. Prava snaga isusovca, nastavio je, jest svijest o vlastitoj krhkosti. Gospodin je taj koji nam daje snagu, napomenuo je.

Papu Franju su potom upitali o nekim komentarima koji su izašli u tisku tijekom njegova putovanja u Kanadu, poput toga zašto se Papa ispričava uime kršćana, ali ne i Crkve kao institucije. Govorim uime Crkve i kada to ne kažem izričito, precizirao je Sveti Otac. Upravo suprotno, objasnio je, moram izričito reći da je nešto moja osobna misao kada ne govorim uime Crkve.

Na pitanje onih zašto se na tome putovanju nije susreo s žrtvama seksualnoga zlostavljanja, Papa je objasnio kako je htio najprije vrlo jasno istaknuti snažnu temu putovanja, a koja se tiče autohtonih naroda.

Autentična tradicija nasuprot tradicionalizmu

Nastavljajući na tu temu, među prisutnima jedan je isusovac primijetio Papine brojne promjene na kaznenoj razini glede zlostavljanja. Te promjene isusovac smatra dobrim za Crkvu. Promjene su se morale učiniti te su učinjene, rekao je Sveti Otac. Zakon se ne može zadržati u hladnjaku. Zakon prati život i život ide dalje. Poput morala, usavršava se. Ljudsko razumijevanje, nastavio je, mijenja se s vremenom, a svijest se produbljuje. Pogrešno je vizija crkvene doktrine kao monolitne.

Potrebno je stoga poštovati autentičnu tradiciju, “živo sjećanje vjernika”. Nasuprot tomu je tradicionalizam, napomenuo je Papa, koji je “mrtvi život vjernika”. Opravdavanje svakog postupka s riječima “ovo se oduvijek radilo”, Papa je nazvao “poganstvom mišljenja”.

Liturgija i jedinstvo Crkve

Odgovarajući na pitanje o liturgiji i jedinstvu Crkve, papa Franjo je s jedne strane podsjetio na „monstruozne liturgijske deformacije“ u Latinskoj Americi prije 30 godina, a s druge strane na posljedičnu „nazadnu opijenost drevnime“.

Moje djelovanje na ovome području, objasnio je Papa, ima za cilj slijediti smjer kojim su išli sv. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., koji su dopustili stari obred i tražili naknadnu provjeru. Najnovija provjera je jasno pokazala da postoji potreba za reguliranjem te prakse, te iznad svega izbjegavati da postane pomodno pitanje, već da ostane pastoralno pitanje. Papa je kazao kako se raduje studijima koji će usavršiti razmišljanje o tako važnoj temi, jer, kako je rekao, liturgija je javno slavljenje naroda Božjeg.

Kušnja koju doživljava Haiti

Kanadska provincija Družbe Isusove prisjetila se i Haitija, promišljajući o teškome procesu nacionalnog pomirenja koji je u tijeku u toj zemlji. Haiti doživljava kušnju, komentirao je Sveti Otac, navodeći kako osjeća veliku blizinu s tom zemljom, priznajući kako se brine da ona pada u „jamu očaja“. Mislim da međunarodne organizacije nisu razumjele što treba učiniti, dodao je, tražeći konkretna rješenja za izlazak iz krize i predlažući inicijative molitve i pokore kojima Crkve može pomoći „plemenitom“ haićanskome narodu za rast u nadi.