Korizmena duhovna obnova za vjeroučitelje
Đakovačka katedrala svetog Petra / Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL
„Egzegeza sinoptičkih evanđelja u tekstovima o Isusovoj kušnji u pustinji“ bila je tema korizmene duhovne obnove za vjeroučitelje osnovnih i srednjih škola s područja Đakovačko-osječke nadbiskupije, održane 6. ožujka u online okruženju, u suorganizaciji Katehetskog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije te Agencije za odgoj i obrazovanje. Duhovnu obnovu je predvodio mr. sc. fra Matej Jovanovac.
Uime Agencije za odgoj i obrazovanje nazočne je pozdravila Ankica Mlinarić, viša savjetnica za Vjeronauk te riječ predala predstojnici Katehetskog ureda dr. sc. Teuti Rezo koja je predstavila predavača, fra Mateja Jovanovca. Duhovna obnova je započela molitvom i govorom o značenju pustinje u biblijskom vremenu, kao i potrebi „povlačenja“ u istu prije važnih životnih trenutaka kako je to činio sam Isus.
Prva kušnja stavljena pred Isusa bila je da kamenje pretvori u kruh. Potaknuti navođenjima fra Mateja, nazočni su promišljali kako kamenje nekad poprima ljudske osobine, no Isus nije htio kamenje mijenjati i pretvoriti ga u kruh. Dapače, on sebe daje kao kruh i hranu za mnoge, dok su ljudi često u opasnosti mijenjati druge po svojoj mjeri, onako kako njima i njihovim potrebama odgovara.
Kod druge kušnje gdje zloduh Isusu nudi sva kraljevstva svijeta, vjeroučitelji su, vođeni biblijskim događajima, promišljali o Isusovim najbližim suradnicima, apostolima i učenicima koji su se ponekad vodili vrijednostima ovozemaljskog kraljevstva i vlastitim očekivanjima, a rezultat takvog stava bila je izdaja i napuštanje Učitelja kada je nastupila kušnja. U Isusovom primjeru i odgovoru: „Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi!“ (Mt 4,10) nazočni su potaknuti pobjeđivati kušnju ljudskih očekivanja i srce usmjeriti prema „Božjim očekivanjima“ u svojim mislima, riječima i djelima te, oslobođeni ljudskog obzira, samo Bogu služiti.
U trećoj kušnji, u kojoj đavao pokušava Isusa izazvati da dokaže svoje božanstvo, Isus ostaje ponizan i ne želi činiti nepotrebna čuda koja bi dokazala njegovo božansko Sinovstvo. Vjeroučitelji su promišljali o svojem pozivu u kojemu su informacija i znanje važni no bez vjere i osjećaja, poruka nema svoju puninu, ali su i pozvani ne tražiti divljenje, pohvale i isticanje talenata nego u poniznosti srca pronositi Riječ koja im je povjerena.
Zaključne misli zahvatile su razum, vjeru i osjećaje nazočnih jer je voditelj progovorio o iskustvu kušnje u svakodnevnom životu čovjeka koje Bog dopušta, ali daje i izlaz. Vjeroučitelji su promišljali podižu li dovoljno svoje oči Nebu te provode li dovoljno vremena s Isusom u molitvi kako bi prepoznali zamke zloga i kušnju prihvatili kao osobni trening duše.
Slušajući izlaganje o egzegezi sinoptičkih evanđelja o Isusovoj kušnji u pustinji, vjeroučitelji su usporedili poruku biblijskih tekstova s izazovima svoga poziva te im je stavljena mogućnost primijene iste poruke u preispitivanju motivacije svojeg poslanja i rada u školama. Stručni skup je završio zahvalama voditelju i svima nazočnima od strane predstojnice T. Rezo te više savjetnice A. Mlinarić, kao i fra Mateja koji je citirao sv. Franju Asiškog: „Počnimo braćo, ispočetka jer do sada gotovo ne učinismo ništa!“ te molitvom i završnim blagoslovom.