Nadbiskup Hranić propovijed je utemeljio na liturgijskim čitanjima (Br 21,4b–9; Fil 2,6–11; Iv 3,13–17). „Sjetimo se i Isusovih riječi: ‚Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga‘ (Mt 16,25). Križ koji ubija je istodobno i drvo života. Prazni grob uskrsnuća već je skriven u raspeću. Svaki grijeh, pogrešan korak ili pogrešan izbor kao protuotrov ima kajanje. Oproštenje i pomirenje su lijek zasađen u našim narušenim odnosima. Vječni život nalazi se u Sinu Čovječjem uzdignutom na križu (Iv 3,14). Kakva god bila ta mjesta u kojima se nastanjuju zmije našega života, evanđeosko obećanje glasi da postoji protuotrov za otrov, ozdravljenje za svaki ugriz, život za svaku smrt. Ima nade usred očaja, oprosta usred grijeha, pomirenja usred slomljenosti, snage usred slabosti i svjetla usred tame. Taj lijek je već u nama. Danas ovdje nema nikoga od nas koji ne nosi lijek u sebi. Taj je lijek Isus Krist i snaga njegova spasenjskoga djela, čiji smo dionici postali po sakramentima krsta i potvrde i kojega primamo u svakoj svetoj pričesti. Recept za taj lijek napisan je na samom početku kada nas je Bog stvorio na sliku Svoga Sina Isusa Krista koji se imao utjeloviti, postati čovjekom i sjediniti nas sa sobom. Po njegovu otkupiteljskom djelu opečaćeni smo Duhom Svetim i zauvijek označeni kao Kristovi, kao Kristove.“

Okupljenima je nadalje posvijestio da u situacijama kada osjetimo „ugriz“ negativnog i nedostojnoga u svom životu i u životu naroda kojemu pripadamo treba podignuti oči prema Onome koji je uzdignut. „To mi svi znamo. Znamo da bez Isusa Krista, bez božanskoga života u sebi, mi umiremo u svojim ugrizima, u svojim grijesima, a s njim, s Isusom Kristom, otrov grijeha ne može nas prožeti, niti ubiti, nego je Isus Krist protuotrov, cjepivo, lijek koji nas brani i štiti da u nama ne pobijedi bolest zla i grijeha, nego da ozdravimo i da živimo zdravo – životom spašenika i donosimo plodove zdravlja, dobra i cjelovitog spasenja u sredinu kojoj smo poslani, u koju nas je postavila Božja providnost“, naglasio je nadbiskup Hranić.

Potom se obratio sestrama Svetoga Križa. „Drage sestre! U otajstvu križa rođen je i vaš redovnički identitet. Biti sestra Svetoga Križa znači u prvom redu prihvatiti logiku križa, logiku pšeničnoga zrna koje mora umrijeti da bi donijelo rod. Mora gledati na Križ Isusa Krista. Vaši osnivači nisu htjeli, te niti Vaša Družba nije zamišljena, da Vi kao zajednica provodite život zatvorenosti u sebe, u izoliranosti od ovoga svijeta, niti su za pojedine sestre predviđali život samodostatnosti, nego su sanjali o životu velikodušnog darivanja svake sestre i o umiranju sebi, o samozatajnom služenju u svijetu i o odgovornosti u poslanju, da biste tako i vi i onima kojima služite imale i imali smislen, radostan i pun život. Biti sestra Svetoga Križa znači moliti da Gospodin od nas i od naroda udalji ‚zmije‘ svih oblika sebičnosti i svih načina ugriza rafiniranim i prikrivenim egoizmom, koji se nastani u nama, ravnodušnošću za ovaj svijet i za potrebe konkretnoga čovjeka oko nas. Sestra Svetoga Križa pozvana je stilom svoga života ukazivati konkretnom čovjeku današnjega vremena s kojim se susreće da je svoju pozornost usmjerila prema Isusu Kristu. On je središte Crkve i on je onaj, koji ju je pozvao i suobličio sebi raspetom i uskrslome. Biti sestra Svetoga Križa znači ljubiti Isusa Krista u njegovu otajstvenomu tijelu, u Crkvi koja živi, djeluje i svjedoči u svijetu. U Crkvi blista sjaj svetosti tolikih njezinih sinova i kćeri. Bilo ih je u prošlosti, ima ih i danas, i svi mi znamo i vidimo i prepoznajemo, u tolikim prigodama kako sjaj svetosti blista i postoji među vama.“

Na kraju je zaključio da je svatko pozvan uvrstiti se u zbor spašenih po križu i uskrsnuću Kristovu. „A uvrštavanje u taj zbor započinje upravo za euharistijskim stolom, po pristupanju pričesti, po blagovanju toga protuotrova za različite otrove ovoga svijeta, za zlo i grijeh koji je oko nas, da se uspijemo obraniti od toga zla, da nas ono ne zahvati, da se mentalitet ovoga svijeta – niske prizemne računice, interesi ovoga svijeta – ne nastani u nama. Da budemo veći od mjerenja apotekarskom vagom, kako se to mjeri u ovome svijetu, da budemo veći od logike ovoga svijeta i da znamo i možemo svijetliti i biti znak spasenja i unositi Kristovo svjetlo spasenja. I zato danas drage sestre, vi na poseban način, vaš utemeljitelj i utemeljiteljica i tolike sestre među vama koje su vam utrle put, znale su to prepoznavati, i zato vi danas tako svečano slavite svetkovinu Svetoga Križa, svjesne da u Kristovu križu je protuotrov za te različite križeve, ugrize ovoga svijeta, da budete veće i jače od svega toga i da budete znak spasenja i sakrament spasenja u ovome svijetu.“

Nadbiskup je misu predslavio u zajedništvu s rektorom samostanske crkve vlč. Grgom Grbešićem, župnikom Župe Svih svetih u Đakovu vlč. Ivanom Lenićem, vlč. Ivanom Andrićem, vlč. Vinkom Sitarićem, vlč. Dragom Markovićem te vlč. Domagojem Lackovićem.

U predvečerje svetkovine sestre su sudjelovale u pobožnosti križnoga puta. Nakon toga primile su posebnu čestitku: na inicijativu duhovne asistentice Franjevačke mladeži Đakovo s. Gabrijele Tee Damjanović, članice Frame – Mihaela Mores i Antonija Bradarić pjesmom „Večernji susret“ čestitale su sestrama svetkovinu Uzvišenja Svetoga Križa.

Na samu svetkovinu župnik Ivan Lenić pozvao je sestre i na molitvu krunice i večernju misu u katedralu da bi i zajedno s vjernicima proslavile taj dan. U propovijedi je govorio o tajni Kristova Križa, te je sestrama čestitao svetkovinu.

Sestre su se za proslavu pripremale devetnicom.