Uz čaglićkog župnika Roka Ivanovića koncelebrirali su svećenici Pakračkog dekanata predvođeni dekanom Jozom Zorićem. Pozdravljajući svećenike, predstavnike javnog života, na čelu s Davorom Huškom iz Ministarstva regionalnog razvoja i europskih fondova, požeško-slavonskom županicom Antonijom Jozić, gradonačelnikom Lipika Vinkom Kasanom, i sve vjernike, biskup je podsjetio da je Crkva Isusovo djelo, vidljivo i u Čagliću godinama. Kazao je da su razorena crkva i ljudi protjerani iz tog mjesta 1991. godine bili znak kako uz Božji naum o ljudima da žive zajedništvo vjere postoje i neke ljudske zle namjere. Podsjetio je sudionike slavlja da je prošle godine u to vrijeme bila blagoslovljena njihova ponovno izgrađena crkva, koju je „mržnja razorila“, a da su okupili kako bi ju posvetili.

Kazao je kako je posveta crkve njezina svojevrsna „duhovna oprema“, da ona bude dostojna za sveta slavlja. Nije dovoljno podignuti samo zidove, nego imati i čvrsti oltar, žrtvenik, po mogućnosti od kamena, na kojem Isus obnavlja svoju žrtvu ljubavi s križa. Jednako tako i ambon s kojega taj isti Isus Krist naviješta svoju riječ, govori božansku istinu o ljudima, osobito onu najveću o njegovoj pobjedi nad smrću i pobjedi ljudi s njime. Navodeći Isusove riječi: „Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima“, biskup je primijetio da je Čaglić brojčano mala župa, ali da je to još uvijek puno više od broja što ga je Gospodin Isus spomenuo. Poželio je sudionicima slavlja da se po uspostavi njihove župne crkve u njezino puno dostojanstvo, obnove u svijesti kako su oni živa Isusova Crkva.

Zatim je pakrački župnik i dekan Jozo Zorić, prijašnji čaglićki župnik koji je počeo graditi novu župnu crkvu, podsjetio na tijek njezine ponovne izgradnje. Kazao je da su radovi započeli u prosincu 2017. godine po projektu arhitekta Nenada Šironje iz Daruvara, prema sačuvanim fotografijama razorene crkve u Domovinskom ratu. Nova crkva izgrađena je na temeljima stare, te joj je istovjetna i oblikom i veličinom. Građevinske radove prve faze, koje je izvršio Trim Projekt d. o. o. iz Lipika, nadzirao je inženjer Davor Has iz Požege, a financijski je potpomogla Požeška biskupija. Daljnje radove izvršilo je poduzeće Lonja-Strug d. d. iz Kutine. U nedjelju, 3. ožujka 2019. godine položen je kamen temeljac. U Povelji koja je tom prigodom u nj ugrađena, između ostalog je zapisano da će svojom ponovnom izgradnjom razorena župna crkva sv. Jurja u Čagliću biti podignuta u spomen nedužnim ubijenim župljanima u Domovinskom ratu, te hrvatskim braniteljima koji su položili živote za slobodu hrvatskoga naroda. Uz već spomenutu Požešku biskupiju, njezinu gradnju pomoglo je i Ministarstvo regionalnog razvoja i europskih fondova, posredstvom nadležnih ureda grada Lipika, te župljani čaglićke župe. Poželio je da ta crkva bude Bogu na slavu, a vjernicima trajni poziv na ljubav i vjernost Isusu Kristu i Katoličkoj Crkvi. Potom je biskup blagoslovio vodu, kojom je poškropio zidove crkve i predmete u njoj te sudionike slavlje, podsjetivši ih da su snagom Duha Svetoga po krštenju ugrađeni u živi organizam Isusove Crkve

U homiliji biskup je kazao sudionicima slavlja da Katolička Crkva po svem svijetu na poticaj pape Franje po sedmi puta, te nedjelje slavi Dan siromaha. Istaknuo je da je uspostavom spomenutog Dana Papa podsjetio kako postoje ljudi koje nazivamo siromasi, i da oni nisu neki usputni slučaj o kojem ne treba voditi računa, nego ih valja staviti u središte pozornosti. Spomenuo je da siromah nije samo onaj koji je lišen materijalnih dobara, ustvrdivši kako netko može imati veliko materijalno bogatstvo, a zapravo biti duhovno siromašan.

Polazeći od prvog čitanja slavlja posvete crkve iz Knjige proroka Nehemije, biskup je naglasio kako pisac bilježi da su njegovi sunarodnjaci, odvedeni u babilonsko sužanjstvo, uz materijalno teško stanje još teže proživljavali gubitak vlastitog identiteta, jer su zbog svoje nevjernosti Bogu saveza izgubili i zemlju, i hram i kralja, iskusivši tako najdublje siromaštvo. Povjerovali su nekom svom konceptu o životu, a Božji naum stavili u stranu kao nebitan. Sužanjstvo je bilo ljekovito jer ih je osvijestilo kako bez Boga ne mogu opstati, te su se vratili Bogu Otaca, oslobodili se progonstva i ponovno stigli u domovinu.

Pisac Nehemijine knjige izvješćuje kako je narodu kao prvi čin obnove nakon sužanjstva bila na skupu u Jeruzalemu predstavljena knjiga Zakona, da bi vršeći zapovijedi ponovno postali narod saveza, vjeran Bogu, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja neka iz naviještene Božje riječi iščitaju istinu o sebi samima. Jer oni su u vrijeme Domovinskog rata materijalno izgubili gotovo sve i bili prognani. No, najviše su izgubili oni koji su se udaljili od Boga, kad im on više nije bio prva i najvažnija vrijednost od koje žive, istaknuo je biskup. Spomenuo je riječi sv. Terezije Avilske: „Kad imaš Boga, onda imaš sve“. Kazao je kako je mržnja, koja je tijekom onih nesretnih ratnih dana razorila i uništila toliko toga materijalnog, ali nije uspjela iz srdaca mnogih ljudi u Hrvatskoj, uključujući i njih u Čagliću, izbrisati Boga.

Vjernost Bogu i Božja vjernost ljudima u Isusu Kristu prvo je i istinsko dostojanstvo. Naime, s Bogom se ne gradi tek nešto prolazno, nego ono što ostaje za vječnost, kako kaže sv. Pavao, kad u drugom čitanju uvjerava Solunjane da dolazi vrijeme u kojem će one, koji misle da na ovom svijetu žive u miru i sigurnosti, zadesiti propast kojoj neće moći umaći, ustvrdio je biskup. Rekao je da se kroz ratove i druga zla što ih se čini i kroz prirodne katastrofe kao što su potresi, poplave i slično iskustveno dohvaća kako je svijet prolazna stvarnost, i da su stoga gubitnici oni ljudi koji se za taj i takav svijet vežu kao za svoj jedini cilj i smisao.

Osvrćući se na evanđeosku prispodobu o talentima kojom Isus poručuje da su ljudi na zemlji Božji povjerenici, kojima on daruje određene vrijednosti što ih evanđelist naziva talentima, biskup je ustvrdio da je sâmo pojavljivanje na ovom svijetu velika vrijednost koju su ljudi primili kao nezasluženi Božji dar, i da je stoga prvo i najvažnije pitanje: što se čini od vlastitog života. Hoće li se primljeni Božji dar prepustiti inerciji, sebičnosti i zloći, ili će se surađivati s tim Božjim darom. Naglasio je kako je Bog svakom čovjeku dao najveću sposobnost, a to je ljubiti kao što on ljubi. Božjim se ne postaje kroz ono što se ima, nego kroz ono što čovjek jest po ljubavi koju nastoji živjeti i ostvarivati na zemlji, otvarajući vrata vječnosti. Onomu pak koji Božje darove „zakopa“ u svoju inerciju, sebičnost i zloću, prigovarajući pri tom i Bogu da je loš i nepravedan gospodar, namijenjena je sudbina „zlog i lijenog sluge“ iz evanđelja, koju Gospodin Isus opisuje kao „plač i škrgut zubi“, a to je stanje na koje čovjek u svojoj slobodi samog sebe osuđuje, ustvrdio je biskup.

Pojasnio je kako se navedena zloća i lijenost ne odnose u prvom redu na lijenost u redovitim i svakodnevnim poslovima, nego je riječ o lijenosti i zloći u suradnji na Božjem naumu o ljudima. Najveća tragedija, stoga, nije kad se izgubi kuća ili neka druga materijalna stvar, kao što se nekima dogodilo u Domovinskom ratu, a drugima u nekoj prirodnoj katastrofi ili na neki drugi način, nego kad se u čovjeku izgubi čovjek. Velika je tragedija fizički ubiti čovjeka, ali je teže umiranje kao posljedica moralnog ubijanja drugoga prezirom, mržnjom, zloćom i sebičnošću, zbog kojih se život pojedinih ljudi, a i hrvatsko društvo u cjelini pretvara u ruševinu, upozorio je biskup. Kroz mržnju je u Hrvatskoj srušeno daleko više, negoli kroz materijalna razaranja, jer su ljudi dospjeli u ruševno stanje, a Božje su stvorenje i najveći Božji dar, ustvrdio je biskup.

U prigodi pak Svjetskog dana siromaha pozvao je sudionike slavlja da imaju oka za one koji su materijalno siromašni, ali da najprije pogledaju sebe i provjere jesu li i koliko duhovno osiromašili, udaljili se od Boga, te mu otvore nove prostore u svom srcu, dajući mu mogućnost da on u njima ostvaruje pobjede koje je Isus Krist priskrbio svojom smrću na križu. Podsjetivši sudionike slavlja da je njihova nova župna crkva prostor, gdje se naviješta Božja istina, pozvao ih je da rado dolaze u nju slušati je, te se poput povratnika iz babilonskog sužanjstva i oni opredjeljuju biti vjerni Bogu i s njime surađivati u djelu spasenja. Kazao je kako je tužno kad su crkve prazne, one tada postaju spomenici nevjernosti Bogu, a oltar i sve drugo u njima postaju svojevrsna osuda, ustvrdio je biskup. Bog u svetim slavljima koja se odvijaju u crkvi, osobito u misi u kojoj Isus Krist obnavlja žrtvu svoje ljubavi na križu za nas, želi posredovati toliko bogatstvo u svaku našu dušu, te je žalosno ako mu napose svojim nedolaskom u crkvu na nedjeljna slavlja se svjedoči da neka svoja blaga i bogatstva, važnija su od njegovih, ustvrdio je biskup.

Pozvao je nazočne da se na tom slavlju obnove u svijesti i u opredjeljenju kako ne žele ostati siromasi pored tolikog bogatstva koje Bog besplatno daruje u Isusu Kristu, nego da budu bogataši u duhu, srcu i savjesti te očituju to u ljubavi prema svakom čovjeku, napose siromahu. Zamolio je zaštitnika njihove Župe sv. Jurja da svojim zagovorom pomogne kako ni jedno njihovo srce ne bi ostalo prazno i postalo prostor u kojem će se gomilati mrak sebičnosti, zloće, mržnje ili osvetničkih misli, nego da se snagom Božje riječi i otajstava koja se slave u njima obnavlja djelo Božje u Isusu Kristu i njegova pobjeda nad smrću. Zahvalio je Bogu što unatoč svim nevjernostima voli i uvijek prihvaća ljude kao svoje.

Nakon homilije i ispovijesti vjere molitvom Litanija svih svetih zazvan je zagovor nebeske Crkve. Potom je biskupov tajnik Matej Siluković pročitao Povelju koju je biskup Škvorčević zajedno s moćima hrvatskog blaženika, mučenika Miroslava Bulešića pohranio u oltar. Podsjećajući da Isus ima nadimak Krist, što znači pomazanik, biskup je zatim izlio na oltar ulje kao znak da on zajedno sa svojim pomazaničkim narodom obnavlja na oltaru žrtvu svoje ljubavi, te je pomazao dvanaest križeva raspoređenih po zidovima crkve, koji podsjećaju kako su dvanaestorica apostola svojim mučeničkim svjedočanstvom za Krista postali temeljem Crkve. Upalio je potom tamjan na pet oltarnih mjesta kao znak spomenute žrtve i molitava koje se uzdižu Bogu s novog oltara, a kađenje nazočnih vjernika označilo je da su oni hram Duha Svetoga. Snažan obred posvete crkve završio je ukrašavanjem oltara za prinošenje prve Euharistije nakon njegove posvete, upaljene su svijeće i sva rasvjeta u crkvi, dozivajući u svijest kako je Isus Krist poput svjetla koje pobjeđuje mrak, pobijedio i samu smrt.

Na završetku misnog slavlja biskupu je u ime župljana zahvalio upravitelj čaglićke župe Roko Ivanović. Zahvalu za sudjelovanje na ovom slavlju uputio je i župljanima iz župa Pakračkog dekanata, kao i predstavnicima javnog života, milosrdnim sestrama Svetoga Križa i drugim uzvanicima. Kazao je da su bile potrebne godine pune mudrosti i odricanja, strpljenja i rada prijašnjih župnika i njihovih suradnika, da se to plemenito djelo privede kraju i čaglićkoj župi omogući da ima dostojno mjesto za slavljenje Boga. Zahvalio je za to djelo ponajprije dobrom i milosrdnom Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i župnom zaštitniku sv. Jurju i Bl. Miroslavu Bulešiću, a onda svakom pojedinom članu ove brojčano male, ali molitveno jake župne zajednice. Zahvalio je pjevačkom zboru i svima koji su se aktivno uključili u pripremu slavlja, kao i svećenicima iz župa Pakračkog dekanata koji su ga svojim sudjelovanjem uzveličali.

Na kraju biskup je rekao da se slavljem iskazala Bogu zahvalnost. Zamolio je sv. Jurja da moli za sve u Čagliću, a sv. Franju Asiškog da moli za žitelje Lipika, kako bi svi bili dostojni Božjih darova i dospjeli u onu puninu koju je priskrbio Isus mukom, smrću i uskrsnućem. Potaknuo je sudionike slavlja neka se usmjeravaju Bogu i ne zaborave da njihov put k njemu vodi preko ljudi, napose siromaha, u kojima se krije lice Isusovo, i kojima se zbog toga treba iskazivati dobrotu i plemenitost i tako Hrvatsku učiniti ljepšom. Nakon mise mons. Antun Škvorčević je prigodom Svjetskog dana siromaha  u pratnji župnika Ivanovića i tajnika Silukovića pohodio siromašnu obitelj u Donjem Čagliću i uručio joj darove i novčanu potporu, izvijestila je Požeška biskupija.